Petar Mitrić selektor je poznatog ‘alternativnog’ Festivala Europskog Filma – Palić, ali i ovogodišnji član DORF-žirija s kojim smo porazgovarali o odnosima regije manifestirane u glazbi i filmu.
Petar, možemo reći sa sigurnošću, radi na kulturnoj homogenizaciji regije, ali i uopće kroz palićki filmski festival koji traje već 17 godina i, poput našeg DORF-a, okuplja filmska djela koja gledaju iznad granica sveprisutnih predrasuda. Usto, gitarist je underground benda Pionir 10 koji u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, uživa veliki ugled zbog svježine u zvuku i rasterećenosti u izričaju.
Vrlo si produktivan i aktivan po pitanju bavljenja glazbom i filmom. Naime, u organizaciji si Palić Film Festivala koji okuplja mlade europske filmaše, pa ćeš nam moći odgovoriti na pitanje kolike su razlike u senzibilitetu mladih stvaratelja zapadne i istočne Europe, jer, pogledamo li žanrovski, oni obrađuju sasvim suprotstavljene teme?
Zapravo, teme su sve sličnije. Teško je danas promatrati Češku ili Poljsku u kontekstu nekadašnjeg istočnog bloka. Zid je na kraju krajeva pao prije nekih dvadeset godina i većina problema suvremenog života se razlila po cijelom prostoru.
Teme kao što su homofobija, otuđenost, rasizam ili nezaposlenost jednako su karakteristične i za istok i za zapad. Meni se kod novih istočnoeuropskih autora sviđa hrabrost koju nose sa sobom kada se upuštaju u velike teme. Na istoku je film i dalje prvenstveno umjetnička forma pa se autoru daje veća sloboda. Možda baš zbog toga danas doživljavamo procvat rumunjske, estonske, poljske kinematografije.
Bend iz podruma u Vinkovcima i podruma u Subotici živi gotovo isti život: pije ispred sličnog dragstora, svira na jednako lošoj opremi. Sličnosti između Festivala europskog filma Palić i DORF-a su dovele do otvaranja bliske suradnje u narednom periodu o kojoj će se tek ispredati priče. Robert Perišić je dobar pisac, a ne – dobar hrvatski pisac. On je jednako dobar i u Prištini i u Beogradu i u Amsterdamu, New Yorku ili Port-au-Princeu. Ja kočnice gledam samo na političkom nivou i ne razumijem ih.
U ‘manifestu’ Festivala navedene su vrlo zanimljive odrednice. Možeš li ih nam, povezano s prethodnim pitanjem, ukratko predstaviti?
Manifest je nastao iz potrebe da se ogradimo od većine festivalskih koncepata koji podrazumijevaju glamur, trač i razmetanje novcem. Gledao sam kako su neki prije nekoliko godina ulagali velik novac u dovođenje filmskih zvijezda na 15-ak minuta da bismo ih mi gologuzi i gladni mogli vidjeti i omirisati. A njihova djela kvalitetom ne mogu parirati nekom kazahstanskom ‘nepoznatom’ autoru.
Postoji film kao umjetnost i film kao roba. Mi smo se odlučili za ovo prvo i umjesto marketa gradimo agorski princip po kojem se filmovi promišljaju i proživljavaju. Također sam ponosan što je svaki autor tretiran jednako i što kao jedini adut ima svoje djelo.
Trudimo se približiti različitosti europske kulture i njegujemo ih kao jedinstvene. Tako je i s koncertnom ponudom palićkog filmskog festivala. Radije radimo koncert legendarnog praškog underground sastava Plastic People of the Universe, nego grupe Franz Ferdinand za kojima lako poteče voda na usta, a novac u džep. Da citiram prvu točku festivalskog manifesta: “Vjerujemo da umjetnost kroz odmjeravanje odnosa stvarnog i mogućeg može doprinijeti reafirmaciji humanijeg svijeta.”
Osim što si u glazbenoj festivalskoj sekciji, možemo reći da si vrlo aktivan u svom bendu Pionir 10 kao gitarist. Neki vas kritičari i publika nazivaju novim EKV-om i Disciplinom kičme. Po čemu je Pionir 10 drukčiji od aktualne srpske glazbene scene?
Drago mi je što su mnogi u našoj muzici i tekstovima prepoznali crtu iskrenosti. Drago mi je što je naša muzika inicirala potragu za novim bendovima i stvaranje termina i kompilacije “Nova srpska scena”. Ali nekako kada se pojave očekivanja i nade u stvaranje neke stvarne scene koja bi postala isplativa i medijski eksponirana nama se sve smuči. U svemu tome mi se ne možemo snaći jer nemamo motiv za ulazak u industrijske vode.
Da bi danas zaista bio popularan i priznat moraš progutati gomilu smeća i prodati sve svoje ‘zastarjele’ ideale. Mene bi bilo sram pred prijateljima da se pojavim s ozbiljnim ugovorom i gostujem na televiziji odgovarajući na pitanje: ‘Gdje ćeš za Novu godinu?’. Isto je i s ostalim članovima grupe.
U razgovoru s nekim srpskim glazbenicima često primjećujem polariziranje unutar glazbene scene na Novi Sad i Beograd, pri čemu se oba grada, očekivano, predstavljaju kao prepoznatljiv kontekst srpskoga rocka, vrlo različit i specifičniji u odnosu na onu drugu stranu. Je li to po tvom sudu doista tako i po čemu je novosadski rock, kao recimo u Hrvatskoj riječki rock, specifikum?
To između Novog Sada i Beograda je bilo prije, kada se znalo da Luna, La Strada , Boye i Obojeni imaju nešto drugačiji trip od Partibrejkersa, Discipline i EKV-a. Danas novosadska scena i nema nekih sjajnih izdanaka. Danas je mrtva trka između Bora, Vranja, Požege, Sombora, Bečeja i Beograda. Što je super.
Ja se sjećam vinkovačke scene na čelu s Kečerom i koliko nam je stvari otvorila. O riječkoj da ne govorim. U malom gradu se svira srcem i postoje uvijek neke drugačije zakonitosti. Naročito u sredinama u kojima duga kosa, irokeza ili mrtvačke glave na majici još uvijek izazivaju sablazan.
Pionir 10 teško je svrstati (kao što možemo čuti iz videosnimki koje smo postavili u intervjuu) u jedan kalup, zapakirati ga i etiketirati ga. Smatraš li da u Srbiji, pa i u regiji, s obzirom na vašu aktivnost, ima mjesta za indie?
Rock’n’roll industrija u regiji i ne postoji da bismo uopće razgovarali o indieu. Ako pogledamo tko jedini od rockera puni dvorane i stadione u regiji dođemo do Bajage, Darka Rundeka, Partibrejkersa, Zabranjenog pušenja… Bijelo dugme! Prije koju godinu… I onda pomisliš u kojem vremenu ja živim.
Nemam, naravno, ništa protiv njih, ali se sve svelo na neku staru slavu dok istovremeno rock’n’roll u svijetu i dalje kotura taj kamen ‘big deal’. Sjajni bendovi sviraju u Tolminu, Bihaću, Somboru, Bitoli, Osijeku za mali krug prijatelja. Čak ni indie nije prava riječ za ono što iole postoji. Danas, bar u Srbiji, većina bendova objavljuju besplatna izdanja. Online ili atomska.
Kako uopće trenutačno diše srpska glazbena, pa samim time i uža rock scena?
Popboks je započeo serijal izdanja u ediciji “Nova srpska scena” i zaista su osvježenje. Ostatak snima u kućnoj radinosti ili u susjedovom improviziranom studiju. Ja zapravo i ne znam mnogo o tome. Izašao sam iz svih krugova i vratio se u korijene rock’n’rolla svirajući povremeno s prijateljima u nekoj šupi (nadam se da se vlasnik prostora neće uvrijediti). Uglavnom ne dišemo isti zrak.
Postoje li nade da ćemo uskoro čuti neko novo izdanje Pionira 10, a samim time i vidjeti vas u Hrvatskoj?
Šteta je što nismo ranije svirali po Hrvatskoj. Sada se nama ne vrte stare stvari, hoćemo novo. Kada napravimo nešto novo pozovite nas… jako smo jeftini.
– Odličan Pionir 10 mozete poslušati i besplatno skinuti na njihovom MySpaceu –
