Iza zagrebačkog kolektiva Mayales predvođenog jakim autorskim triom (Petar Beluhan, Vladimir Mirčeta i Luka Geček) stoji uspješna i produktivna godina.
Iznimno hvaljeni novi album “Simbol za sunce“, uspješni nastupi, osvajanje glazbene nagrade Porin samo su neki od uspjeha koje vrijedi istaknuti u godini u kojoj bend sada slavi 25. rođendan.
Pred nama je nadolazeći koncert u Tvornici kulture, 20. travnja, a sudeći prema nedavno dostupnim live sessionima u zagrebačkom Katranu i zajedničkoj kemiji samog kolektiva, bit će to večer koju bi bilo grijeh propustiti.
Petar Beluhan je ovim povodom bio spreman odvojiti svoje vrijeme i dopustiti nam da utonemo u nešto aktualniju priču Mayalesa, koja kako stvari stoje ima zaista jako svijetlu budućnost.
Sjećam se prošloga proljeća kada je “Simbol za sunce” ugledao svjetlo dana. Izabrali ste najbolji ‘timing’ za njegovu objavu jer me obuzela posebna ekstaza već na prvo slušanje uz sunčana proljetna jutra. Što je vas obuzelo i inspiriralo dok ste radili na novoj glazbi?
Teško je period od nekoliko godina stvaranja sabit u jednu impresiju i reći što nas je točno inspiriralo. Volio bih podjednako romantično odgovoriti, međutim bilo je tu puno godišnjih doba. Ako je konačni proizvod ostavio takav lijep dojam, valjda to znači da u sebi nosimo neko proljeće, neovisno o našim pojedinačnim karakterima i doživljajima, svim burama, olujama, poplavama kojih je itekako bilo obzirom da ovakvu glazbu nije lako dignuti na noge. Osobno mogu reći kako je dosta toga nestalo iz živog sjećanja; bilo je burno, beskrajno uzbudljivo, milijun epizoda na potezu od našeg bivšeg ateljea do studija Jure i Pavla… bit će da se hard disk automatski prazni (smijeh). Ali znam da nas je obuzela glazba, kao i uvijek do sada, iskreno i fanatično, i zato mi je sve skupa u sjajnom sjećanju. Kako drugačije, ovo je najljepši posao na svijetu.
Naravno, i u vizualnom pogledu tu se krije nešto posebno s obzirom na naslovnicu albuma Dalibora Barića koja momentalno plijeni pažnju. Kakve se tajne kriju među tim simbolima?
Drago mi je da se primijetila umjetnost tog dijela priče “Simbola za sunce”. To pitanje treba ostaviti za Dalibora. Ja sam siguran da genijalac ima priču za svaki piksel tog fantastičnog covera. Osim toga, svi smo vidjeli njegove spotove – “Među tajnim tajnama” i “Roadie”. Vjerujem da tu govorim u ime cijelog benda – on je ne samo usvojio glazbu albuma, nego ju je dignuo na višu razinu, a koja je i nama postala vizualna kulisa za vlastite pjesme. Uopće, priča s Daliborom me samo podsjetila kakva se nevjerojatna ekipa različitih stilova i razmišljanja stopilo na ovom albumu. Sad sve skupa izgleda neodvojivo, kao jedno tijelo koje se nekako podrazumijeva… to je nevjerojatno.
Iz svega mogu zaključiti kako je iza vas prilično produktivna godina – iznimno hvaljeni novi album i uspješni nastupi. Koliko je to sve utjecalo na vas? Kako doživljavate kritike, bilo pozitivne ili negativne?
Istina, toliko je sve burno da ćemo dojmove valjda godinama sumirati. Svjesno ili nesvjesno, sigurno sve to skupa nekako utječe na nas, vjerojatno ne onako kako bi se dalo pretpostaviti, da se nedajbože umislimo – a nadam se ni opustimo. U tom smislu nismo se promijenili ni 2013., ne vjerujem da ćemo i ubuduće. Ali tko će znati, svaki drugi dan donese neke nove vrlo zeznute izazove… katkada mi se učini da ih nećemo preživjeti pa evo nas, dogurali do ovdje. Čujemo kritike, i dobre i loše, ali bit će da to ne igra neku presudnu ulogu za ono što nam je najbitnije, da stvaramo što bolju glazbu. Oko toga, ima toliko posla da se ne stigne previše razmišljati o javnim refleksijama Mayalesovog lika i djela. Dakako, dobre kritike i pohvale struke uvijek su vjetar u leđa u ovoj, katkad bizarnoj, borbi da izneseš svoju glazbu na svjetlo dana, u domaći eter, u hrvatsko uho.
Moram spomenuti i glazbenu nagradu Porin, s obzirom da je i novi album kao i prethodni okrunjen s ovim priznanjem struke? Kakvo značenje ima za vas?
Lijepo je znati da te je struka primijetila, pa još i nagradila. Ja sam ponosan, no ni ja ni momci ne radimo preveliku famu oko toga, jer nagrade i tih 15 minuta slave ne rade glazbu, ali mogu pomoći da hrabrije guraš dalje u lovu na dobru pjesmu i samoodrživost benda. Samoodrživost je privilegija rijetkih pravovjernih kolega. Držite fige da doguramo do tamo.
Uz poneko uspoređivanje sa starim stranim bendovima iz ’60-ih i ’70-ih godina, pokazali ste da ste u svemu ipak ostali originalni i raspoloženi za eksperimentiranje. Kako gledaš na tu samu promjenu u zvuku koja se dogodila postepeno već s Dvojkom, prema psihodeličnom sanjivom popu sa zaista genijalnim gitarskim dionicama i moćnom produkcijom?
Često odgovaramo na tu temu. Bojim se da se ne bi ponavljao. Ponovit ću samo to da se sve to kod nas događa spontano. U procesu stvaranja mi uopće nismo svjesni da će naša glazba danas sutra nekoga podsjećati na psihodeliju, pop rock ’60 i ’70, dreamy pop ili country… to se naprosto dešava kad spojiš nas trojcu, prije svega Vladu Mirčetu, potom i Luku Gečeka, i mene… pa još producenti, glazbenici. Razumijemo mi da pojedine faze zbunjuju jednu, a privlače drugu ekipu slušatelja, da sugeriraju drugačiju putanju… ali mi se jednostavno prepustimo našem muziciranju pa kud nas odnese. Obzirom na dugu pauzu između prve i druge faze, razumljivo je da je taj skok bio šokantan slušateljima, međutim toliko se stvari dogodi u glazbi unutar jedne dekade, a mi smo imali 13 godina da se mijenjamo i eksperimentiramo, zapravo ležerno igramo glazbom. Drago mi je da primjećuješ gitarske dionice i moćnu produkciju, tu su još i vrlo promišljeni aranžmani… na to smo mi sami jako ponosni i to je najveća nagrada. To su naše istinske okupacije, mimo one primarne – egzistencije nas i naših obitelji.
Primjećujem da ste postali aktivniji na društvenim mrežama, no nekako sam dojma da ovakva glazba sa “Simbola za sunce” treba i mora doći doseći puno veći broj slušatelja nego do sada. U čemu je problem kod većinskog dijela naše publike da teško prepoznaje ovakve dragulje?
U nedavnom intervjuu sa Saletom Dragašem dijagnosticirali smo kako je glazba Mayalesa za većinu – ‘samo jazz’. Nešto kvalitetno, ali neslušljivo – dakako, ne govorim o svojem stavu nego općoj percepciji. Tko zna što je odgovor i tko može procijeniti što je objektivni dragulj, a što trash. Mi se trudimo isporučiti masnu glazbenu informaciju, lijepe harmonije i melodije zapakirane u lucidne aranžmane – dalje od toga nije u našim rukama. No, uz toliko komplimenata poput tvojih teško je inzistirati na ‘javnom nerazumijevanju’. Ja vjerujem da će sve nekako sjesti na svoje mjesto, bitno je samo ustrajati i zajedno s istomišljenicima graditi kulturu i sadržaj, ali i održavati Mayalesov kontinuitet. Malo pomoći od strane generalne edukacije društva ne bi bilo zgorega – zbog toga je važno ustrajati na tome da se spasi HRT – jer upravo je to njegovo poslanje i dužnost – educirati. Ali to nije lako u 21. stoljeću.
Uz pjesmu “Malena”, koja mi je osobno favorit, nekako sam dojma da iz cijele priče prilično iskače radiofonična “Roadie” s Terezom Kesovijom, između ostalog i zbog pamtljive fraze ‘roadie boy’ koja je na engleskom. Koji su vam inače osobni favoriti i zašto?
Često se poslužim rečenicom ili nekim riječima na engleskom kao nekim općim pop poštapalicama u svakodnevnoj upotrebi. Bez obzira, pjesma “Roadie” po mnogo čemu iskače iz, kako kaže Porin, rokerskog ostatka albuma (smijeh). Mi to znamo otpočetka i neko sam se vrijeme brinuo kako će taj francuski disco igrati s ostatkom, mislio sam da možda “Roadieu” tu uopće nije mjesto. I nije to slučaj samo s tom pjesmom. Međutim, kao i toliko drugih stvari na albumu, Jura i Pavle su to sjajno riješili, odnosno uklopili. Zbog takvih žanrovskih ‘ekscesa’ mislim da Simbol i uživa egzotičnu svježinu i interesantnost. Gledali smo da svaka pjesma na svoj način digne slušatelja iznad zemlje na tih par minuta koliko traju, a producenti su to sjajno približili generalnim koloritom koji povezuje sve te relativno različite pjesme u lucidnu cjelinu. Dakako, velika je pomoć bila konačna set lista, fantastičan raspored pjesama koji je složio Leo Griva.
Pitaš me za favorite. Kada bi znala s koliko smo se strasti, koliko vremena i oko kojih detalja bavili svakom pojedinačnom skladbom, shvatila bi da prema pjesmama pristupamo kao da nam je posljednja u životu. U tom smislu nemamo favorite. Možda bih mogao spomenuti kako smo se baš oko “Malene” najmanje bavili obzirom da nas je zadovoljavala njezina relativno jednostavna forma. Eventualno se u ovoj live fazi pojavi neka koja nam je tih dana posebno napeta za svirati. Tako je bilo s “Dođi tu”, “Među tajnim tajnama”, posebno sa “Zlatnim notama”…
Da se nadovežem i na prethodno pitanje, biste li voljeli na idućem albumu napraviti još koju kolaboraciju s još kojim zvučnim imenom?
U jednoj od stotinjak ladica mojih želja, razmišljanja, svakako je i dugačka lista ljudi, umjetnika, glazbenika s kojima bi rado surađivali. No, u samom procesu stvaranja albuma to je sekundarna stvar, slatke muke oko kojih se zadnje razmišlja. Nit vodilja je podići taj avion u zrak, dati pjesmama što više, raskošnije i bolje… Međutim, jedan od trikova s kojim se često služim jest to da zamišljam kako pjesmu pišemo baš za nekog ciljanog, nekog od poznatih pjevača ili zaboravljenih ženskih primadona. To nas na neku bizarnu foru motivira, oslobađa da izađemo iz predvidivih uloga i rutinskih instrumentalnih i aranžmanskih rješenja. Poznato je da su iz takve igre nastale i “Roadie”, i “Ti dobro znaš kome pričam”, ali i “Virtual Baby”… i tko zna još koja.
Kako uopće stojite s novim materijalima? Radi li se na nečemu već ili za sad još uvijek uživate u slatkim plodovima mukotrpnog rada?
Često spominjem kako u svakom trenutku imamo zavidnu količinu novih, neobjavljenih, pjesama. Nakon “Simbola za sunce” ostalo ih je dvadesetak… ma što ja znam koliko je pjesama i skica razbacano po raznim diskovima naših kompjutera. I sad, u svoj toj ludnici, i dalje ispadne pokoja nova pjesma tijekom povremenih kućnih druženja, međutim još se suzdržavamo ozbiljnije baviti njima. Mislim da bi već sutra mogli ući u studio snimati novi album, ali trenutno ne razmišljamo ozbiljno o tome jer smo potpuno posvećeni i zauzeti obavezama koji je uspjeh Simbola donio ovoj trećoj inkarnaciji Mayalesa. Kad osjetimo da smo se zasitili live nastupa, odnosno kad prestanu pozivi za nastupe, brzo ćemo se zabiti u neku buksu i početi pripremati sljedeći album. Bitno je samo da prije toga ponovno nađemo neki prostor u koji bi ugurali svu opremu i stvorimo kreativno okruženje za rad. Trenutno smo ‘na cesti’, bez ateljea kakvog smo uživali od 2013. do 2017, a to je bila stvarno divna priča.
Obilježavate i 25 godina od osnutka benda. Kakvu viziju imaju novi Mayalesi u usporedbi s počecima? Gdje Mayalesi koračaju u budućnosti i ostatku 2018?
Prije svega Mayales se sastoji od nekoliko duša i sigurno je da svatko od nas na svoj način vidi prošlost i budućnost, ima vizije na neki svoj način. Do sada bi se uhvatili putem, tijekom stvaranja, uvježbavanja, nastupa, putovanja i beskonačnih zajedničkih cuga, sastanaka… Kao cjelina ne nosimo neki živi osjećaj kontinuiteta i naše povijesti pa da raščlanjujemo kako smo brijali onda, a kako sad. To je sve stihijski, spontano. Tu te valjaju neke više sile bez obzira na ambicije koje uvijek postavljamo pred nas. Dakako, uvijek nešto kuhamo i motamo po glavi, ali to su razbacani fragmenti koji se mijenjaju ovisno o spletu dnevnih bombardiranja. Mogu reći kako se trenutno osjeća neka kolektivna svijest, obzirom da smo posljednjih godinu dana češće zajedno nego ikada, a govorim o cijeloj postavi od 8 – 9 ljudi. Upravo smo ostvarili jednu od najvećih ambicija, snimili smo i objavili Katran session, dakle snimili smo video naše žive izvedbe 4 pjesme koje nisu ‘na prvu’ i koje traže drugačije okruženje i vrlo zahtjevnu live izvedbu benda. Jako smo zadovoljni. Generalno, želja nam je dohvatiti što dalje, što više pozornica, što boljih produkcija, što više gradova i država, što više duša koje mogu uživati u glazbi koja ne dominira eterom.
Kako se kao kompletni kolektiv sada spremate za Tvornicu kulture, 20. travnja, i tu večer za koju sam unaprijed dojma da bi bila grijeh propustiti je?
Kad smo već kod kolektiva bio bi red da ga predstavim. Gitaristički blok: Vlado Mirčeta – Pavle Miholjević – Luka Geček, klavijature Jura Ferina, ritam sekcija Edi Grubišić i Roni Nikolić, pjevačica Nikolina Kovačević, naši tonci Ivan Božanić i Igor Ivanković. Osim mnogo proba i brušenja detalja, Mayales ima jako puno promotivnih obveza koje posljednjih mjeseci ne staju. Puno nastupamo na radijima i televizijama, pa još uz sve ove intervjue, posljednjih se dana čini kako izlazimo iz svake paštete – što mi nije drago jer se riskira kontra efekt. Nadam se da će sve dobro završiti. Dobro bi nam došlo da se sve smiri i da se ovih posljednjih nekoliko dana bavimo samo probama i traženju koncentracije i mira. Tvornica nam je veliki i važan koncert, stvarno bismo htjeli pokazati… nastup dostojan sjajnog albuma i ovih vrsnih glazbenika.
I za kraj, kako izgleda jedan tvoj iznadprosječno dobar i kvalitetan dan? 🙂
Bilo bi dobro da ti svatko iz benda odgovori na to pitanje pa da osjetiš koja je to gerilska borba i odricanje. Većina u bendu ima minimalno još jedan vrlo zahtjevan posao mimo Mayalesa, dakako i svoje obiteljske obveze. Ja sam sretan kada se dignem do 9 ujutro i spremno dočekam bombardiranje mailovima, kada vrhunski odradim roditeljsku ulogu, stignem na instrukcije pjevanja, napravim večernju probu i na kraju sve skupa nazdravim s bendom u Sakatoj. Naravno, svaki dan završavam dugom šetnjom sa psom. To je iznadprosječno dobar i kvalitetan dan, i takvih je dana sve više. Dobar osjećaj.
