Posveta za 1967.

Sastav Mayales je ušao kreativnu hiperprodukciju. Između nastupnog albuma “Svima želim raj za sve” i “2” proteklo je 13 godina, a između “2” i njihovog novog uratka “Simbol za Sunce” – samo pet.

“Simbol za Sunce” je jasno postavljena kolekcija pjesama: Petru Beluhanu, Vladi Mirčeti i drugim pridruženim članovima su uzor bili pedesetak godina stari nosači zvuka, načinjeni od djece cvijeća za djecu cvijeća. Na “Simbolu za Sunce” je more eha, gargantuanske su doze distorzija, a višeglasja ima kao da su im je rastao umjesto korova oko kuće.

Bez obzira što Mayalesi ne haju za moderne trendove u pop-muzici, opet su načinili toplu i vedru ljetnu ploču zbog koje se isplati kupiti kabriolet, da tijekom preslušavanja albuma u vožnji vjetar vijori kraj slušatelja za potpuni glazbeni ugođaj.

Stilski “Simbol za Sunce” je sličan “dvojci”, jedino što se ekipa djelomično promijenila: osim Beluhana i Mirčete, od društva iz ‘prošlih dana’ ovdje se motaju Viktor Lipić, Valerija Nikolovska, Ivan Levačić, zatim Ivana Rushaidat, koja gostuje tu i tamo, pa i na zaključnoj “Momcima s plaže” (je li to posveta The Beach Boysima ili domaćim osvajačima srdaca naivnih strankinja, tko će ga znati).

Coca Muratovića je za produkcijskim stolom zamijenio dvojac Jura & Pavle iz Svadbasa, a Petru i Vladi je autorski i svirački pripomogao mladi Luka Geček, a tu su još i Edi Grubišić te Roni Nikolić kao instrumentalisti koji će iznositi dio sviračkog posla u kontekstu uživo.

Naravno, bez gostiju kod Mayalesa ne ide, tako da su svoj obol ovom albumu dali Tereza Kesovija (recital na “Roadieju”) i Zoran Čalić (nekadašnji član Majki).

Rezultati su (opet) više nego dobri: osim aktualnih singlova “Roadie” i “Danas smo happy“, “Malena” je potencijalni ljetni hit (bit će snimljen spot), a vrhunac albuma su akustična “Zlatne note” (posvećena preminulom Anti Perkoviću) i otrežnjujuća, kristoffersonovska “Što je ostalo od nas“, koje su sjajan kontrapunkt zezanju, manje ili više uvrnutom humoru (osobno, nisam uspio shvatiti “Najbolji smo”) i vedrim tonovima na albumu.

“Simbol za Sunce” bi trebao dolaziti s uputama za korištenje: položaj tijela za slušanje ne može biti bilo kakav, nego obavezno ležeći ili poluležeći, u prirodi, dok je sunčano i toplo, bez oblaka, s tamnim naočalama, sa strogo zabranjenim razmišljanjima o napornim stvarima: o političkoj sceni u Hrvatskoj, o plaćanju svih režija ili pak o približavanju Trećeg svjetskog rata.

Ovaj album jako dobro uvjerava slušatelja da je nekad bilo bolje i bezbrižnije i da je nekad bilo manje svinjarija nego sada. Eskapizam je tako uvjerljiv kod Mayalesa.