Grupu Kopito svrstavaju u tzv. Otočki val, gdje između ostalog spadaju Gego & Picigin Band, te Šo!Mazgooni. Za nešto manje od tjedan dana, točnije 23. svibnja, izlazi i njihov prvi album, pod nazivom “Riba“. O svemu tome popričala sam s Pavlom Sviličićem – Svilom, frontmenom grupe, koji je objasnio kako je sve počelo, odakle ideja za naziv benda, te što očekivati od albuma prvijenca.
Prvo pitanje je jednostavno, kako je sve krenulo? Moša, i soba 109…
Da, eto, krenulo je iz Moše, moj cimer Frane, koji svira bas u Kopitu, i ja započeli smo s nekom idejom da napravimo nešto u Domu, jer se ništa tamo nikad nije događalo. To je uvijek bila zadnja rupa od svih tih Domova. I ja sam tražio od upraviteljice da nam da nekakav prostor, u kojem bi mi mogli onda održavat neke večeri poezije, nekakve laganije koncerte, i tako smo krenuli sa tim projektom koji se zvao Kultura, pa je tako došla i klapa, ova današnja Torkul, i stalno se nešto događalo. A isto tako su se iz čiste zezancije počele stvarati neke pjesme, i uspjeli smo snimit 12 pjesama, i odlučili smo za to napraviti promociju. Mislim, prvu stvar smo napravili za 5 minuti, po uzoru na Zečića, jer kao ajmo se i mi zajebavat, pa napravit neku pjesmu a-la-Zečić. 
To je bio prvi demo-album Kopita “Muj tovor”, je li tako?
Da, da. Kad smo to snimili, podijelili smo taj CD po Domu, i nakon toga je prošlo kojih mjesec dana, i mi dolazimo na jedan tulum, i sjećam se da nismo znali uopće nikoga, i dolazi taj čiji je bio tulum i govori: “Sad slušaj ovo”, i pusti tu stvar koju smo mi snimili, zove se “Tuga me ubila”. I počele se čaše razbijat, i totalni delirij, svi počeli to pjevat, a mi ono: “Ajde dobro”. (smijeh).
Je li bila u Domu kakva promocija tog prvog albuma?
Je, napravili smo tu u sklopu tog projekta Kultura, i pozvali smo te ljude koji su sa nama snimili sve to. A zapravo nitko od njih nije nikad ništa svirao, tako da smo mi puštali stvari na play-back, a ovi su glumili da sviraju. I nakon prve dvije stvari se mogao u publici vidjet jedan veliki upitnik, a stvarno je dosta ljudi došlo, i nikome ništa nije bilo jasno. I kad su skužili da je to sve zajebancija, onda su to prihvatili, tako da je to sve zaista super završilo, a mi smo odlučili da idemo dalje s tim. 
Nakon toga je uslijedio i nastup u SC-u?
Da, nakon što smo snimili dva demo-albuma, taj prvi “Muj tovor”, i nakon njega “Srića”, malo je to sve stalo, i onda se pojavio taj Velesajam kulture, u SC-u, i ja sam odlučio prijavit Kopito, iako nije bilo tada još niti jednog čovjeka koji će svirat sa mnom. Frane je tada nabadao nešto gitaru, bezveze svirao, i ja sam ga pitao da li hoće da ga naučim svirat bas. I ništa, on je rekao da može, i ja sam onda s njim 2 mjeseca svirao samo bas, i učio ga sve te dionice basa, zvao sam prijatelja iz Splita, kojeg sam znao još iz muzičke, da svira drugu gitaru, dvojicu još za kazoo i saksofon, harmonikašicu, a bubnjara sam znao tu iz Zagreba, sasvim slučajno. 
Uglavnom, uspjeli smo to sve spremit u dvije probe, sklepat to nekako, odsvirali smo to u SC-u, to nam je bio i prvi javni nastup, i tada smo dobili i poziv za svirku u KSET-u. Tako smo došli i do KSET-a, kao predgrupa Stampedu, i u biti je tako sve krenulo. Pa smo opet dobili poziv za KSET, ovaj put kao predgrupa Gegu i tako su se počeli nastupi samo nizat i nizat. I ubrzo je došao i poziv da snimimo i album, sve je postajalo sve ozbiljnije i ozbiljnije, jedino smo mi i dalje ostali neozbiljni. (smijeh)
A kako sad vi svi gledate na taj prvi album i na sve to ‘ozbiljno’ šta se događa s bendom?
Ma gle, sad kad je prvi album tu, kad je i diskografska kuća iza tebe, normalno da mora postojati ta jedna doza ozbiljnosti, ali na bini, na koncertima totalno guštamo, gledamo kako se ljudi zabavljaju, onda se i mi zabavljamo, cijela naša muzika se sastoji od možda tri spore stvari, ovo ostale su sve veselice, i gušt nam je zezat se na bini. Iako, većina nas koji smo u bendu, smo profesionalci na tom glazbenom polju, za završenim muzičkim školama, imamo dva profesora, svirali smo u orkestrima, tako da imamo ipak tu dozu ozbiljnosti što se tiče samog sviranja. Ali na bini je uvijek zezancija.
Ti sviraš također i mandolinu, u orkestru?
Da, kako sam krenuo u muzičku, sa 6 godina, tako sam počeo učit svirati i mandolinu, i to baš u mandolinskom orkestru Sanctus Domnio, u Splitu. Tako da mi je to oduvijek u krvi, pa sam i pisao skladbe za orkestar, i dobio tih par nagrada. Mogu reći da se i u glazbi Kopita čuju te neke primjese mandolinskog štiha, mediteranskih zvukova, i klapske pjesme.
Kako ste došli do imena Kopito? Odkud ste to izvukli?
E, to ti je sad posebna priča. Kad smo započeli radit sve te prve snimke, i odlučili napravit promociju, morali smo odlučiti kako ćemo nazvati taj bend. Bilo je svakakvih ideja, htjeli smo neko ime šta se još nije čulo, nešto originalno. I sasvim slučajno smo došli do tog imena Kopito, i tako je ostalo, jer kao dobro zvuči, pa može ostati tako. I kako je sve to sad krenulo nekim ozbiljnijem putem, našli smo i razlog zašto Kopito. U biti Kopito zato, što su svi putevi u Dalmaciji koji su nastali, su nastali prolazom tovara, znači kopitom tovara. I onda kao sa stilom, da mi svi idemo tim dalmatinskim putevima koji su nastali. Tu se eto vidi ta naša neka ozbiljnost, iako nismo ozbiljni. (smijeh)
Kako bi opisao vašu glazbu, šta bi bio vaš đir? Svrstavaju vas u tzv. Otočki val.
Dobro je da kreće taj nekakav Otočki val, u koji spadaju Gego, Šo!Mazgooni, pa eto tako i mi. Mislim, većina tih bendova koji spadaju u taj ‘val’, nije neka ozbiljnost, to je ta neka šarmantnost, lepršavost, ležernost, vjerojatno je to i osvojilo publiku. Kao što je i Novi val bio ležeran, tako je i ovo, na malo drugačiji način, i bilo bi mi jako drago kad bi i ovo postalo dio povijesti, kako je bilo s Novim valom. Šta se tiče nas samih, možda se kod nas prepoznaje da ima nekakvih prizvuka i Šo!Mazgoona i Gege, ali imamo tu neku svoju furku, možda više koristimo te neke mediteranske prizvuke.
Uskoro izlazi i prvi album Kopita, pod nazivom “Riba”. Kako bi predstavio taj album, natjerao ljude da ga kupe i preslušaju?
Dosta smo se trudili da bude svježe i novije, i od tog Otočkog vala i kompletno od cijele te glazbene sfere. Album je nastao kao jedan koncept, kao jedna priča o jednom danu u životu dalmatinskog galeba. Tako da pjesme govore o tome, kako se galeb ujutro probudi, ide preko vale, ide malo na kavu, pa ogladni, ide jest ribu, i na kraju završi na grebenu. Tako da smo složili tu jednu priču, nadam se da će je ljudi prepoznati. Nama se svidjela ta ideja da složimo takav jedan koncept. Baš smo imali dosta pjesama pripremljenih za album, otprilike 30-ak, tako da smo odabrali upravo one koje najbolje opisuju tu ideju, koju smo zamislili, taj koncept. Album je dosta svjež, dosta je ljetni, šarolik, i što se tiče aranžmana i same glazbe.
Za prvi singl “Kafeton fumon” već ste snimili i spot. Čija je ideja bila, na takav način ispričati priču?
Zapravo, nismo znali kako da snimimo, kakvu priču da ispričamo: Ta pjesma govori o toj jednoj specifičnoj pojavi da ljudi cijeli dan sjede i ispijaju kavu, i bilo bi bezveze da se nas 8 skupilo, sjeli negdje, i pili kavu, to bi bilo i bezobrazno od nas. Tako da smo napravili priču kao ujutro se budimo, nema kave, onda smo u panici, zovemo okolo ljude, tražimo kavu, jer ne možemo počet dan bez nje, i nalazimo jednog ‘dilera’, i ka dobijemo kavu, i onda je sve ok. Mi smo zadovoljni spotom i napravili smo ga u ekstra brzom roku i nismo opet htjeli da to bude neka ozbiljnost. Sve je to mladost ludost.
Ti sam si napisao tekstove za ovaj album ili je i ostatak benda sudjelovao u tome?
Pa na ovom albumu je većina tekstova mojih, osim jednoga, za koji mi je Frane pomogao. I većina ih je nastala na Visu, kad sam bio doma, i onda bi došao na plažu, legao ispod bora, gledao okolo šta se događa, i pisao o tome.
Pretpostavljam da sad, nakon izlaska albuma, kreće i nekakva promotivna turneja. Hoćete krenut standardno, prvo sa Zagrebom?
Ne, želimo napravit potpuno suprotno, želimo krenut iz Komiže. Da ne bude da se uvijek u Zagrebu događa sve prvo, tako da će u Zagrebu bit koncert tek negdje krajem 6.mjeseca, gdje bi to onda bilo na nekom višem nivou, koliko se da izvest.
Koga bi naveo kao svoje uzore, i šta slušaš inače? I ostatak benda, također.
Frane i ja volimo reći da su nam glavni uzori Mikis Theodorakis i Demis Russos, tako da su nam Grci uzor. (smijeh) Ma ja ti slušam dosta toga, dosta Stinga, U2, Queen. A u bendu ima stvarno svačega, od jazza, rocka, The Beatlesa, sve totalno šaroliko. Ne znam, možda je to tako i dobro.
Moram reći da vam je onaj ‘mornarski imidž’, dakle outfit na koncertima, jako zanimljiv. Tko i kako je došao na tu ideju?
Ma mislili smo kako se na tom prvom koncertu, u SC-u, ne možemo pojavit onako bezveze, pa smo odlučili smislit nešto originalno, i razmišljali smo šta bi moglo bit najautentičnije, baš iz Dalmacije, i odlučili smo se za te mornarske majice, zavrnuli smo nogavice, i svirali bosi. Totalno ležerno. Tako da je to od prvog koncerta ostao naš imidž. I vidim da u zadnjih godinu dana sve više i više ljudi ima taj ‘mornarski imidž’. (smijeh)
