Vancouver, 1994. – nastali The Real McKenzies i na originalan način spojili punk-rock sa škotskim gajdama. Zagreb, 2004. – prva posjeta Hrvatskoj. Zagreb, 2005. – drugi izvanredan nastup ovih Kanađana u ovom gradu. Ovaj put smo ulovili frontmena Paula McKenziea i propitali ga nekoliko pitanja o počecima i budućnosti benda.
Reci nam nešto o vašem novom albumu “10000 Shots”. Ima li razlike između ovog i prijašnjih albuma?
Pa, ima nekoliko vrlo bitnih razlika. Morate shvatiti da ja kad nisam na turneji uzmem lopatu i radim. Prijašnji albumi nisu imali dovoljno prepodukcije i sve to radi para. Nakon mnogo napornog rada, mnogo napornih turneja i mnogo predanosti shvatili smo da moramo biti dobra investicija. Jer nama stavljanje para na stranu znači puno. Znate, i ja imam račune za platiti kao i svi drugi. Naš bubnjar i basist…recimo da smo se malo porječkali nakon naporne turneje. Bili smo pod stresom. I Mike (op.a. Fat Mike, NOFX, Fat Wreck Records) je rekao: “Ne brini, imam novog bubnjara za vas – Seana Sellersa”. Mike je također htio odsvirati nekoliko stvari na albumu, ali i sam je shvatio da to nije nešto nešto čemu se može posvetiti 150%. Odlučili smo pozvati Little Joea. Stara postava benda bi na moje: “Hajde, ajmo raditi neke nove stvari”, a oni bi odgovorili: “Pa…ne znam, koliko ću para dobiti”. To je glupost. Joe je bio tamo 45 minuta i u tih 45 minuta je pohvatao sve dionice i to koristeći i double-bass, bas s pet žica i fender precision bas. I odmah smo se našli. Lijepo je napokon se naći u situaciji gdje sam okružen s istomišljenicima i gdje se svi koncentriramo na isto. To je rezultat zadnjeg albuma. I stvarno je izvrsno raditi s Fat Mikeom. Stvarno je zabavan.
Planirate li zadržati Seana Sellersa i Little Joea u bendu?
A gledajte, sve se mijenja. Sve u životu ima svoje početak i kraj. Međutim, mi se stvarno dobro slažemo. Njih dvojica su profesionalni muzičari, vjerojatno će imati još projekata sa strane, ali znam da ako ih nazovem i pitam: “Možeš napisati pjesmu?”, reći će: “Nema problema”, “Možeš li snimati?” – “Nema problema”, “Možeš na turneju?” – “Nema problema”. Mislim, imaju oni dvoje bendove, imam i ja druge stvari u životu, ali mi volimo The Real McKenzies. A još bitnije, klinci vole The Real McKenzies, tako da imamo i obligaciju prema njima.
Vi stvarno puno pijete na svojim turnejama. Što je sa Sellersom, on je iz Good Riddancea koji slovi kao vegan straight edge bend. Pije li i on?
Sean radi što on želi, pije koliko želi, samo se moramo držati pod kontrolom. Zanimljivo je to… Rekao sam im da se ne trude pratiti me u stopu, piće za piće, pivo za pivom, jer moja obitelj ima iza sebe tri tisuće godina tolerancije na alkohol. Mogu popiti tridesetak-četrdesetak pivi na dan dokle god jedem. Ali moja je obligacija da držim stvari pod kontrolom. Tako da kada pijem i kad dođem do točke kada vidim da bih se mogao srušiti, jednostavno prestanem. Popijem času vode, i idemo ispočetka. Kužite me? Možda pojedem sendvič. Mi svi puno pijemo, dobro se zabavljamo, ali to nije iz neke nužde, to je prirodno. I nema tu kompeticije. Neću ja sad upasti nekome: “Wooow, bolji sam od tebe jer ja mogu popiti 5 000 pivi, a ti samo 1 000”. Recimo da smo usvojili jedno marksističko stajalište – sve dijelimo. Ako imam deset pivi, svi će imati jednu. Radije ću popiti jednu pivu s frendovima nego deset sam. I svi tako mislimo, pa je to stvarno okej.
Svirate mix između punk-rocka i tradicionalne škotske muzike. Možeš li mi nabrojati nekoliko svojih škotskih utjecaja i nekoliko općenitih?
Ideja za to mi je došla 1992. Imao sam stare škotske ploče svog djeda. U svojoj kući imao sam sobu koja nije imala sprovedenu struju. Tu su bile svijeće, stare fotografije, kamin…i to je bila moja soba. I tako sam jedan dan tamo slušao te stare ploče, dok su pored mene slušali The Sex Pistolse, a u sobi iznad Public Enemy “Fear Of A Black Planet”. I u jednom trenutku se sve to tako fino spojilo. I počeo sam eksperimentirati. Kako sam proučavao malo tu škotsku muziku, skužio sam poveznicu. Veza između modernog punk-rocka i prastare škotske muzike jest buntovnost. To je sve buntovnička muzika. Možete uzeti bilo koju buntovničku stvar i pretvoriti ju u punk, pa makar bila stara 5 000 godina.
Nešto kao Dropkick Murphys. Čuo sam za njih puno prije nego za vas. Ali sad kad uspoređujem vas i njih činite mi se puno bolji.
Morate shvatiti da su mediji krivi za to što nas stalno stavljaju u isti koš. Dropkick Murphys, Flogging Molly. Nemam ja copyright na to, na gajde ili škotsku muziku. Meni se čini da što više keltskog punka, to bolje. Ne bojim se ja da će meni netko ukrasti tržište, to me nit ne interesira. Važno mi je da pokrijem svoju stanarinu, ali u smislu da želim biti superstar, rock star, ma to je sranje. Bio sam u puno bendova prije, prvi je bio 1974. Ali, to sa superstarovima, to je sve plastika. Kao Hollywood. Nije to za mene. Ne kažem da je loše, samo da nije za mene. Ali volim Dropkick Murphys, oni su simpa momci. Nemam vremena slušati svu muziku koju bih htio, ali oni su dobri.
A Flogging Molly?
Imali smo turneju s njima. Evo i jedne male tajne. Ima jedna pjesma na jednom njihovih prvih albuma koja se zove “The Worst Day Since Yesterday” (op.a. «Swagger») i imala je genijalnu pozadinu. Onda smo mi na ovom albumu napisali “The Best Day Since Tomorrow” i radi se upravo o suprotnome. Tako da, hvala Flogging Molly.
Svirali ste s mnogo izvrsnih bendova, ali s kima vam je bilo najdraže?
To je stvarno teško pitanje. Kao da me pitate koja je moja omiljena pjesma ili boja. Moram reći da kada dođete do ovog nivoa, pronalazite ljude koji znaju kako raditi i funkcionirati tokom tureje. I svi imamo to zajedničko i krećemo se u istom pravcu. Imao sam svega nekoliko problema s bendovima s kojima sam radio na nekim većim turnejama tipa Deconstruction Tour. Mislim da je to radi toga što smo svi toliko sretni da smo tamo. Ali svi bendovi su okej. Recimo, ovi momci su super, Far From Finished (op.a. predgrupa).
Tko su oni, nisam nikad prije čuo za njih.
Dolaze iz Bostona, Massachussets. Sviraju nekoliko godina i stvarno se trude. Sviđa mi se njihov rad, njihova energija, njihov vokal, što više tražiti?! I stvarno rasturaju (smijeh).
Što slušaš u svoje slobodno vrijeme, možeš navesti nekoliko bendova?
Ok, moram vam priznati ovo. Ja sam punk-rocker otkad sam pobjegao od doma još 1974. Otišao sam na istočnu obalu SAD-a i tamo sam gledao MC5, The Stooges, Television, New You Dolls i samo me pogodilo. Skužio sam da je to pravac kojim želim ići. I to me zapravo spasilo. Pogledam ljude svojih godina koji su išli na ozbiljne fakultete ili otvarali neke poslove i kad ih pogledam u oči vidim da su jednom nogom u grobu. Ne mogu to vjerovati. Tako da me punk-rock spasio. Imat ću 50 godina u listopadu. I još sam…vidite i sami (smijeh). Osjećam se jako jako sretno da mogu živjeti svoj životni san. Hm…koje je uopće pitanje bilo? (smijeh)
Da nabojiš neke bendove koje voliš.
E da! Kada dođem doma s punk-rock turneje, ne želim slušati punk-rock. Tako da slušam klasike – John Coltrane, Duke Ellington, Johnny Parker, Ella Fitzgerald. Ma volim modernu muziku, volim garage trash punk ’60-tih, volim rani punk ’70-tih. Eh, svaki put kad poslušam John Coltranea i “Bluetrain”…gotov sam.
Voliš Ramonese?
Naravno da da, obožavam Ramonese. Oni su također bili bitan utjecaj na mene. Bili su veliki utjecaj na svakoga. Onda volim AC/DC. Zapravo je jako malo rock bendova koje volim. AC/DC, The Sensational Alex Harvey Band, možda The Nazareth. Ali prilično sam ograničen kada dođe do rocka sedamdesetih, jer kad sam bio klinac, bio sam lud za crnačkom muzikom. James Cotton…mnogo crnih glazbenika. I onda bi me bijeli klinci iz mog kvarta našli, pretukli i polomili mi ploče. Tipa Led Zeppelin, Black Sabath…jebeš to, ne volim to. Ne volim taj stil, ne volim ništa u vezi toga. Postoji jako puno ljudi na svijetu i ako vole tu muziku, okej. Ali nije to za mene. Ja volim punk, jazz, klasiku…radije slušam Mozarta nego Zeppeline.
Gdje vam je bilo najljepše svirati? Imaš li ti možda neko mjesto koje posebno voliš?
Ima jedna planeta, mislim da je treća od Sunca, kako se ono zove…? Zemlja? (smijeh) Stvarno volim svirati svugdje. Iako smo bolje primljeni ovdje nego u svojoj zemlji. To je taj neki ‘home town sindrom’. Da bi te ljudi doma htjeli, moraš se prvo proslaviti po svijetu i onda se tek vratiti doma. Onda recimo… jugoistočna obala SAD-a. Stvarno dragi ljudi, ali je jako teško tamo svirati. Jako su škrti. Moraš uzeti bar 300$ za benzin da bi uopće došao tamo, a ne dobiješ više od 200$. To je bezveze. Volim Europu, volim Australiju. Zapravo, bilo gdje gdje su ljudi sretni i odašilju pozitivne vibracije. CBGB u New Yorku… Upali su sa spikom ‘Možete biti sretni što ovdje uopće svirati’. To je stvarno rupa. Svirali smo tamo dvaput i mnogi bendovi žele tamo svirati kako bi se mogli okolo bahatiti time. Rekao sam da više nikad neću tamo svirati. Bacio sam kletvu na njih. Dve godine nakon, klub se zatvara. Ne zajebavajte se s vješticom. Ja sam rođen u drevnoj obitelji. Kada bacite kletvu na nekoga, znači da se mora odužiti bar deseturostruko, morate biti oprezni.
Kad možemo očekviati vaš live album?
Live album? Imamo jedan koji smo snimili na Robbie Burns dan i ne sviđa mi se baš radi toga jer je sniman na Robbie Burns dan. To je bilo stvarno glupo. Vlasnici kluba su bili jako ljuti na nas. “Kako ste to mogli napraviti?” Bio je Robbie Burns dan i očekivali su od nas da NE pijemo. Glupost. Proizvođač je donio karton viskija, pivovara je dala gajbu pive…i oni su očekivali da se tulumarimo. Da, pao sam sa pozornice dvaput i pjevao istu pjesmu triput, ali to je okej. Ali, to je dobra ideja, možda bismo mogli izdati novi live album. Mislim da ćemo možda izdati “Live In A Dive”. Tako nešto smo pričali. To bi bilo puno bolje.
Ovdje u Hrvatskoj je prilično teško doći do vaših albuma.
Ako odete na našu stranicu (www.realmckenzies.com), možete nam poslati email i naručite što god želite. Majice, CD-e, bilo što. Ili Fat Wreck stranica.
Bio sam tamo prije nekoliko dana i nisam mogao ništa naći.
Stvarno?! Morat ću reći Mikeu za to.
Koja je razlika između svirki u Europi i Americi? Razlikuje li se publika?
Punk-rockeri su svugdje isti. Politička ustrojenja su drugačija, ali punk-rockeri su isti. Mi svi dijelimo iste nazore.
Ovo je drugi put da ste u Zagrebu. Što mislite o ovom mjestu i publici?
Bilo je totalno divlje prošli put ovdje, klinci skakali po zidovima, totalni kaos. No, htio sam nešto i za sebe napraviti. Hoću se okupati. Genijalno mi je kako su ovdje velike kade. U Americi vas uguraju da se kupate u malim šalicama. (smijeh) Prošli put sam bio optimističan u vezi ovog mjesta, iako nisam znao što očekivati. I bilo je divlje. Navodno da danas dolazi preko 450 klinaca ovdje. Jedva čekam. Ali ovdje mrzim zaštitare. Zadnji put su sam hvatali ljude i bacali ih. Mlatnuo sam ga nogom u glavu i rekao: “Makni se odavde”. To je nasilje što oni rade, ne želim takve ljude na svojim koncertima.
Nemamo ovdje puno koncerata, vi ste jedni od prvih Fat Wreck bendova koji su došli. Ovdje ako želite vidjeti neka veća punk-rock imena tipa Pennywise ili Good Riddance, morate ići u Europu. U Europi su zaštitari okej, dat će ti vode, pustit će te skakati sa stejdža.
Znam, ali ja ne želim policiju. Kad se ljudi popnu na pozornicu, ja se pravim kao da ih udarim da padnu natrag. Zapravo ih lagano gurnem nogom tako da to izgleda kao udarac. To je sve dio zajebancije. Dokle god ne udaraju ljude na pozornici, isključuju gitare ili lupaju po mikrofonima, u redu je. Ali, opet sam ovaj put rekao tim tipovima: “Ne dirajte moju publiku. Ja ću se brinuti za to”. Oni to vide kao nasilje, a to nije nasilje, samo izgleda tako. Ako se ovaj put neće korektno ponašati, sredit ću da oni budu ti koji su izbačeni. Nemam za to tolerancije.
Ja nisam odavde, dolazim iz Zadra. Ove godine smo organizirali festival “Live And Loud” s Angelic Upstarts i UK Subsima. Postoji li kakva šansa da i vi svirate na tom festivalu iduće godine?
To se moraš dogovoriti s našim menadžerom. Ako budemo u blizini tijekom ljeta, dolazimo. Složit ćemo nešto. Bio bih počašćen da ovdje sviram na ljetnom festivalu.
Imaš li kakvu poruku za fanove?
Mi smo grupa starčeka u kiltovima na pozornici. Stvarno cijenimo naše fanove, to stvarno poštujemo. I ako uspijemo utjecati na nekoga da pročita nešto o povijesti Škotske, malo proširiti njihova znanja, to bi bio pun pogodak. Sve je to vezano za znanje i zabavu. I cuganje. (smijeh)
Intervju by…Iva Drnjević, Šime Dunatov i Branko Kela
