Iako svi, osim Ingrid Antičević i još nekih, znamo nešto engleskog jezika, u slučaju knjiga domaće je ipak domaće, a prijevod se tu posebno cijeni. Dobro je da se unazad par godina kod nas pojavljuju i dobro prodaju ne samo knjige domaćih autora o rocku, nego i prijevodi najzanimljivijih svjetskih izdanja.
Dobro je to s kulturološke strane; u SAD-u ili Velikoj Britaniji već se dugih pedeset godina objavljuju prestižni, ozbiljni tomovi o rock glazbi. Mi malo kasnimo, ali ako bar ovako spojimo rock glazbu i prijevode važnih knjiga, možda i većini sine ono što manjina zna.
Upravo su rock i film autentične umjetničke forme 20. stoljeća a pop kultura jedan od ključnih faktora modernizacije i poboljšanja svijeta, te, naravno, golema industrija. Ali kod nas o tome ‘svatko ima svoj faktor’, problem je jedino što odgovorni misle u prošlosti a žive u sadašnjosti pa su nam nešto kao uteg oko noge.
Dylan DJ i techno
Kod nas to vole promatrati kao hir, nešto kao ‘glazbu za mlade, lude’, prije nego odrastu i postanu ozbiljni ljudi s croata kravatama i penkalom u džepu, a i Tesla dobiva reprizu TV serije u neuglednom terminu. Njima su električna gitara i techno isto, a i Bob Dylan je neki unjkavi pjevač nimalo bolji od nekog DJ-a (mada, bio je i vraški dobar DJ u svojoj radijskoj seriji “Theme Time Radio Hour”).
Međutim, vremena se mijenjaju, rekao je davno Dylan, bez obzira što neke promjene sporo dolaze do nas. Problem je, naravno, u nama, a zato su i prijevodi važnih knjiga o rocku bitni i da malo ‘blowin’ wind’ na našu kulturnu scenu gdje su izdašni budžeti još uvijek dokaz vrijednosti i važnosti okoštalih manifestacija i institucija, bez obzira na manjak publike i hrpu uludo potrošene love.
Privatizacija HNK
Zamislimo hipotetsku situaciju da se u ovoj slavnoj eri tržišne ekonomije privatiziraju HNK, Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre? Zvuči bogohulno, ali kvragu, nije zabranjeno zamišljati? A da rock festivali, koncerti i knjige o rock glazbenicima postanu državno dotirani? Koja bi to zanimljiva situacija bila, totalno drukčija od drugih…
No, kod nas niti Ivicu Đikića konzervativne sijede glave ne žele primiti u HAZU pa nije čudno da se moramo strpjeti i za ‘pomlađivanje kulturne scene’, na kojoj i stari prdonje poput Dylana sa 72 godine na grbači, djeluju poput remetilačkog faktora. Kako je tek mlađima, ajme meni nije mi dobro.
A bio je u Zagrebu i nitko od nadležnih institucija nije ga primio i udijelio mu bar neku malu medalju za dosegnute dosege. Mada bi nam to bila dobra reklama u svijetu: ako je Havel mogao primiti Franka Zappu i druge pred dvadeset godina, možda smo i mi mogli Boba počastiti nekom lentom s nekim likom?
Otvaranje zatvorenih vrata
Manimo šalu nastranu, jedan od glazbenika o kojima se najviše piše upravo je Bob Dylan. Dokle to ide govori podatak da se svake godine u svijetu pojave barem 2-3 nove knjige o Dylanu, i to odlične, prestižnih autora. I ja doma imam najviše knjiga upravo o njemu, barem dvadeset.
Dokle to ide govori i činjenica da su svoju izvrsnu knjigu kritičari Patrick Humphries i John Bauldie pred dvadesetak godina ironično naslovili “Oh No! Not Antother Bob Dylan Book”. Dobar je i podatak da je Greil Marcus pred nekoliko godina objavio ogromnu i vrijednu knjigu posvećenu samo jednoj Dylanovoj pjesmi, “Like a Rolling Stone”.
Sve to, naravno, nije nimalo slučajno. Dylan je otvarao mnoga zatvorena vrata, mnogima je i otvorio vrata, i suvremenicima i nasljednicima. U tom kontekstu zgodna je i izjava Brucea Springsteena da mu je, kad je kao klinac 1965. čuo na radiju single “Like a Rolling Stone”, onaj dramatični prvi udarac bubnja na početku pjesme otvorio više mentalnih vrata nego pola pjesama koje je do tada čuo.
Tko je Bob Dylan, osim što je Robert Zimmerman
I iako mislimo da sve znamo i da je većina toga o Dylanu napisana, opet smo se prevarili; dobro je što za novu knjigu Davida Daltona “Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom” ne moramo reći “Oh no, not another Bob Dylan book“, već prema naputku Ingrid Antičević možemo radosno uskliknuti “Ou jes, još another Bob Dylan buk!“.
Svoju knjigu prijetećeg naziva “Tko je taj čovjek?” Dalton je napisao majstorski, radi se o briljantnom tekstu koji, iako govori o poznatim biografskim i diskografskim etapama Dylanova rada, to radi na drugačiji način. Do neke mjere knjiga je slična nedavnoj Bowiejevoj biografiji Paula Trynke “Starman“, također objavljenoj u izdanju Menarta u hrvatskom prijevodu, utoliko što su oba autora svojim poznatim objektima pristupila na drugačiji način i otvorila neke nove ‘paštete’ u vezi njih.
No, ponavljam, čak i ozbiljnim poznavateljima i ovisnicima o Dylanu, u koje se i sam ubrajam, ova knjiga otkriva neke nove naglaske i predstavlja izuzetan čitalački gušt, od poglavlja o razdobljima za koja smo mislili da sve znamo, pa do pregleda zadnjih desetak godina Dylanova rada, zaključno s albumom “Together Through Life”. Iako ne uključuje album “Tempest” Daltonova knjiga u SAD-u je objavljena 2012. i predstavlja najaktualniju reviziju Dylanova rada, ozbiljnu i zanimljivu, s masom duhovitih opaski poput onih o ‘zagrobnom životu’ zadnjih deset godina i da je na nastupu pred Papom izgledao kao ‘kockar na parobrodu’.
Ono sve što ne znaš o meni
Posebno me oduševilo poglavlje “Dalje niz cestu” u kojoj Dalton nabraja pet loših razdoblja Dylanove karijere, koje bih i sam odmah potpisao točno tako. Nemojmo zaboraviti; pored svega značajnog što je napravio zadnjih pedeset godina i nemjerljivo utjecao na razvoj umjetnosti 20-og stoljeća, Dylan je potpisao i dovoljno katastrofa. Amplitude između dobrog i lošeg kod Dylana su zasigurno najšire od svih usporedivih autora tog kalibra i značaja.
I amplitude između Dylanove pojavnosti su velike; možete pročitati neki intervju u kojemu morate dešifrirati enigmatske izjave, u stanju je isprovocirati cijeli svijet – što je mnogo puta i napravio, a nedavno i nas u Hrvatskoj doveo do ruba živaca – a onda ga u briljantnom dokumentarcu Martina Scorsesea “No Direction Home” vidite kako staloženo i razumljivo govori o svemu što niste znali o njemu.
Jer, Dylan je artikuliran i briljantan poznavatelj povijesti pop glazbe (poslušajte Theme Time Radio Hour) i srodnih žanrova, autobiografija “Kronike” poseban je dokaz, ali se samo voli ‘napiti krvi’ mnogima kad mu to padne na pamet. S druge strane, Dalton je jednako toliko artikuliran pisac i dubinski poznavatelj teme, pa je knjiga “Tko je zaista Bob Dylan?” iznenađujući šlag na torti dosadašnje dylanofilske biblioteke. A ona je doista golema.
‘Zviždač’ i nevjerni Tome
Na predstavljanju knjige u zagrebačkom KIC-u, pored naše omiljene kantautorice Nine Romić, direktor Menarta Branko Komljenović govorio je zašto je baš ovaj naslov izabrao za petnaesto Menartovo izdanje, a budući da smo zajedno 1991. išli na Dylanov koncert na Bežigradu u Ljubljani bilo je mjesta za osvrnuti se na brojne anegdote vezane uz Dylana i kakave reakcije proizvodi i kod upućenih poklonika.
Do koje mjere Dylan može biti čudan govorio je i Zoran Marić iz INmusica, organizator Dylanova zagrebačkog koncerta na Šalati 2010. Koncerta s kojega su ljudi, kao i s varaždinskog Radar festivala par godina ranije, izlazili podijeljenog mišljenja; davni poklonici “Lay Lady Lay” i sličnih sirupastih bombona izašli su u nevjerici što (ni)su vidjeli i čuli, ali su na svoje došli mlađi, ovi življi, skloni uzbudljivoj glazbi i opciji paklenog rhythm and bluesa koji podnose dekonstrukcije mitova.
Pa i Dylanovog, a poznato je da on sam sebe reformira godinama, i to radikalno. Zviždali su mu 1966. pa mogu i danas, ali je on tako dobar ‘zviždač’, mogao bi se i u INI zaposliti umjesto Vesne Balenović.
Izbor hotela i Šalata
No, Marićeve priče su predragocjene da ih se ne bi zabilježilo; Dylan je u Zagrebu ušao u hotel i nakon što pola sata nije izašao – jer tako to kod njega funkcionira – njegova ekipa shvatila je da je hotel prihvaćen. Što bi bilo u suprotnom slučaju bolje je ne misliti. Na Šalatu je došao u vunenoj kapi i rukavicama iako je bilo ljeto, a nakon tonske probe (na kojoj obično ne sudjeluje), nije se niti vratio u hotel nego je cijelo vrijeme proveo na Šalati, tik do fanova koji su kao i svi mi mislili da Bob zasigurno negdje mudro razmišlja o budućnosti svijeta.
Do koje mjere Dylan može djelovati zbunjujuće i na involvirane promatrače govori i moja osobna priča; gledao sam ga barem petnaestak puta i valjda napisao 500-tinjak kartica teksta o njemu, ali koncert u Ljubljani 1998., nakon albuma “Time Out Of Mind” zadržao mi se u sjećanju. Samo dvaput sam pisao izrazito negativnmo o Dylanu, zadnji put pred par godina u povodu gostovanja u Kini i kompromisa da ne svira zabranjene pjesme i nakon tog koncerta u Tivoliju. Više nadam se neću.
Dokaz iz Tivolija
Iz Tivolija sam izašao razočaran i ljut, napisao negativnu recenziju, da bi me isti dan nazvao Goran Tribuson, još jedan veliki Dylanov poklonik, sa sasvim drukčijim mišljenjem i rekao “Ti si poludio, bilo je izvrsno“. Par godina kasnije iscurila je snimka ljubljanskog nastupa na CD-u “Roadmaps For The Soul” (koji možete negdje skinuti pa provjeriti) – cijenjeni bootleg label Rattlesnake domogao se višekanalne snimke s miks pulta – a ono što se čulo govorilo je sasvim protiv moje impresije koncerta; Dylan je, skupa s pratećim bendom, bio naprosto briljantan.
Mogli bismo sad nadugo i naširoko pričati o Dylanovim bootlezima (upravo zato je i pokrenuta službena Sonyeva edicija “The Bootleg Series”, o Clintonu Haylinu i njegovoj nezaobilaznoj knjizi “Behind Closed Doors” o Dylanu u tonskom studiju, o knjigama sa sakupljenim Dylanovim nevjerojatnim intervjuima, ali onda ne bismo stali skoro.
S Bobom se nije za šaliti
Stoga, pouka glasi; s Bobom se doista nije za šaliti. Zna to i David Dalton čija knjiga predstavlja jednaku prijetnju onima koji se tek iniciraju i ne znaju mnogo o His Bobness, ali i onima koji misle da znaju sve.
Pisati knjigu o Dylanu zajebana je i odgovorna stvar, pogotovo u ovakvoj svjetskoj godišnjoj konkurenciji. Zna to i David Dalton. Objaviti ovakvu knjigu na domaćem tržištu bitna je stvar zbog svega ranije napisanog, ali samo da je pročitaju svi kulturnjaci koji bi mogli nešto naučiti pa će i nama biti bolje…
