Aktualno
Koncert umjetnika koji ne j... živu silu
8.6.2010. @ 08:34
Uz ceremonijalnu najavu, u 21:08 na zagrebačkoj Šalati, oboružan pratećim bendom, na scenu stiže čovjek u hlačama s bijelom prugicom kojeg tek bijeli šeširić i brčići a la Rhett Butler (ili su to ipak bore?) odaju da ga netko ne zamijeni za školsku čistačicu s lošom trajnom.
Razloga za proslavu je bilo: 7.6.1988. je počeo "Never Ending Tour" i traje dulje nego svjež zadah beskrajno reklamirane žvakaće. U jeseni svog života Bob Dylan na uvjerljiv način pokazuje zašto nikad nije dobio stihove kao što su "No Beatles and Rolling Stones in 1977" (autori: grupa Clash), iako je nekako baš u to doba poput promukle bakice na misi počeo pjevušiti kršćanske pjesme okađene tamjanom. Jednostavno, Dylan je, osim što je bio zaljubljenik u folk, blues i country žanrove oduvijek bio punker.
Foto i video materijal snimljen je iz publike / foto: Fan
Dylan je poticao, popularizirao i stvarao žanrove kao što su folk-rock, country-rock i americana. U zadnje vrijeme Dylan sve više odlazi u glazbenu prošlost, ali njegovi odlasci u glazbenu prošlost su naša budućnost: sve se više interesirao za zvuk Amerike iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, i kad tamo: hop, eto nam ekonomske krize, najgore još od 1928. i kraha burze.
Posjetio sam Dylana 2003. u Grazu i 2008. u Varaždinu, a ovo mu je bio najraspjevaniji koncert od sva tri. Pjevački sugestivan i u dobroj formi (nije bilo pjevanje tri i pol tona unedogled!), Dylan je s pratećim bendom stvorio novo vezivno tkivo u kojem funkcioniraju njegove stare pjesme.
Povremeno se to vezivno tkivo baš i neće svidjeti fanovima, no čovjek koji je prebrodio povike "Juda" u svojoj 24. godini života se neće previše osvrtati na to. Drugim riječima, što ga nije ubilo, ojačalo ga je.
Koncert Bob Dylana na Šalati ostat će zapamćen po tome kako je Dylan, unatoč tome što baš i ne gleda kako da se uvijek svidi fanovima, ipak ponudio topao organski zvuk, neobično intiman ugođaj za 5000 ljudi i doimao se zadovoljnim na sceni.
"Desolation Row" je, primjerice, unatoč povremeno mehaničkom Dylanovom sricanju čitavih strofa, ponudila mjesto tragičnim likovima u kontekstu juga SAD-a. Prvi vrhunac koncerta je uslijedio nešto ranije, izvedbom "Just Like A Woman", kojoj je publika otpjevala refren, a Bob karakteristično emotivno otpjevao. Pardon, odškripao.
Možda najvažnija karika u pratećem bendu je bubnjar George Recile koji drži relativno jednostavne ritmove, ali u okviru svog sviranja kao da dirigira cijelim bendom. Daleko od toga da su gitaristi loši: završna "All Along The Watchtower" je bila po svom zvuku bliža Hendrixovoj verziji nego originalnoj Dylanovoj s ploče "John Wesley Harding".
Dylan se vrtio između svojih klavijatura i gitare (bilo je i solaža, ej!), povremeno je svirao usnu harmoniku, za njega neuobičajeno mnogo vremena je provodio frontalno okrenut publici.
Osim "Just Like A Woman" vrlo su toplo primljene i "Mr. Tambourine Man", "It Ain't Me Babe", "Love Sick", a "Highway 61" je zazvučala kao da je Bob stariji brat Lemmyu iz Motorheada. Nakon mračne "Ballad of a Thin Man" Dylan i prateći mužikaši se povlače, a dozivanje publike ih potiče da odsviraju još i "Like A Rolling Stone", "Jolene" te veliki finale "All Along The Watchtower".
Nekoliko minuta prije 23 sata koncert završava. Oni koji su ostali neugodno zatečeni varaždinskim koncertom prije dvije godine mogu mirno zagrebački nastup smatrati kao sjajan popravni, na kojem je 'ponavljač' ne samo naučio 'za prolaz', nego i podario momente koncertne radosti koje rijetko daruju i 'odlikaši'.
Set-lista:
1. Leopard Skin Pill Box Hat
2. It Aint' Me Babe
3. I'll Be Your Baby Tonight
4. Beyond Here Lies Nothin'
5. Just Like A Woman
6. Honest With Me
7. Desolation Row
8. High Water
9. Mr. Tambourine Man
10. I Don't Believe You (She Acts We Never Met)
11. Highway 61
12. Love Sick
13. Thunder On A Mountain
14. Ballad Of A Thin Man
-bis-
15. Like A Rolling Stone
16. Jolene
17. All Along The Watchtower
