The Ferocious Few je rock and roll projekt iza kojeg stoji Francisco Fernandez, Amerikanac s bazom u Luxemburgu i nekoliko instrumentalista koji s njime sviraju ovisno o lokaciji. Na nastupu koji je zakazan za 24. veljače u zagrebačkom klubu Route 66 priključuju se glazbenici iz Splita s kojima objavljuje i live album.
Bend je to koji nema velike stadionske turneje ili milijunske streamove, no opet se mogu pohvaliti nekim upečatljivim nastupima i otvaranjima za neke od najvećih bendova u svijetu kao i koncertima na Coachelli i SXSW. Nastupali su diljem SAD-a, otvarali za Billya Idola, Mumford & Sons, Mobya, Joea Cockera,… ali kažu da im je u najboljem sjećanju i kao najznačajniji ostao ipak nastup kojim su otvarali za Lynyrd Skynyrd te Cindy Lauper.
Pjesme koje piše često su motivirane političkim temama i slobodom. Dobar dio pjesama je napisan dok je bio inspiriran ratom u Iraku, no vremenom ih je prilagodio aktualnim ratovima. “Mijenjam riječi dok nastupam. Trenutno mi je tema Gaza. Ista je emocija. Jednako funkcionira.” No, karijera mu je vezana za nastupe uživo što mu je glavna motivacija te na svojim putovanjima upoznaje nove glazbenike koje uključuje u rad. “Live album kojeg u Zagrebu promoviramo radila je ekipa iz Splita. To su dva dečka iz Splita i jedan iz Brazila nastupaju sa mnom i u Zagrebu.”
Ovo mu je povratak u Zagreb gdje je nastupao lani, a u međuvremenu je nastupao u Švicarskoj, Luksemburgu i Americi te snimao nove materijale. “U zadnje tri godine sam snimio šest albuma. Trenutno radim s producentom koji se zove Tom Gotti, u Luksemburgu. To su pjesme koje su više radiofonične, a onda i pjesme za koje mi je više stalo, to je čisti rock’n’roll. Ne zvuči baš kao nešto što bi bilo popularno, ali to je nešto do čega mi je više stalo. Radim i na albumu koji se zove ‘Getting Strange’ i koji će uskoro izaći. A tu su onda i live albumi što je druga stvar koju radim i što volim raditi jer sam ja više izvođač. Volim nastupati. Više volim nastupati nego snimati u studiju. Imamo puno fanova koji nas zovu posvuda tako da zadnjih godina idem gdje god me zovu, a svuda me zovu.”
Za nastup u Route 66 kaže kako mu je jedan od dražih te se raduje novom. “To je bilo zabavno. Pokušavamo izgraditi bazu fanova i ovdje, tako da bi mogli svirati i veće koncerte. Tamo će svirati i ekipa iz Splita, s live albuma.”
Live album kojeg se promovira ovim koncertu priča je o fanu koji ih je pozvao u Split, gdje su svirali i sprijateljili se sa scenom što ih je motiviralo da snime live album od toga. “Bio je to mali klub u Splitu, nekomercijalni klub. Nije vezan za turizam, a to je ono što želim. Kad sam i došao u Hrvatsku s bivšom djevojkom, ona je htjela na otoke, a ja sam htio upoznati rock scenu, upoznati srce u dušu ljudi u muzici ovdje. I tako je i bilo. Kad sam pozvao muzičare, došao je neki visoki dugokosi čovjek, rekao da je bubnjar, izgleda je kao bubnjar Led Zeppellna, a na kraju se priključio bendu i bez probe bio odličan. A na gitari je bio prijatelj iz Brazila, Fran Berreto, koji je otvarao za Slasha pa s njim bio i na turneji po Brazilu. On živi u Luksemburgu gdje i ja. A doći će u Zagreb odsvirati ovaj koncert. Tu nam je i Željko iz Splita koji će svirati bas. Ideja je bila da se zbližim s lokalnim muzičarima i da sviramo skupa. I to je odlično funkcioniralo, ljudi su bili oduševljeni. Iako je to bio metal bar, ali super je bilo, ljudi su skužili i bilo im je dobro.”
Kako često dolazi u Hrvatsku, naročito u Split i Zagreb, kaže kako voli mentalitet koji je ovdje. Emociju i temperament te da su ljudi veći rokeri nego što su u njegovoj rodnoj Americi. “Puno sam izlazio u Alcatraz, bar u centru Zagreba. Tamo sam puno slušao domaći rock i jako mi se sviđa. Ne sjećam se pojedinim imena, ali mi se sviđa taj duh. Rock’n’roll kultura. A to me odvelo i u Sarajevo. Svirao su u nekom baru koji je izgledao kao rock muzej. To je bilo odlično. Volim lokalni rock. Volim tu divljinu ovdje. Zapadna Europa je nekako uštogljena, ja volim to što ste vi divlji. Takav sam i ja.”
Posjet Europi pretvorio se u trajni boravak
Iako je karijera izgledala izgledna u Americi, Fernandez je sreću odlučio okušati u Europi, još jednom na neki način kojim je pustio glazbi da ga vodi.
“Otišao sam svirati na vjenčanje koje je tjedan dana prije bilo otkazano u Sayuliti u Meksiku, a na plaži sam upoznao prekrasnu djevojku koja je slučajno bila iz Luksemburga. Nikada nisam čuo za Luksemburg. Nekoliko mjeseci kasnije otišao sam je posjetiti i ostao. Pokušao sam živjeti u Berlinu i nije bilo lako dobiti vizu za boravak, pa sam išao tamo-amo nekoliko godina, a onda sam tijekom Covida ostao u Luksemburgu da se smjestim. S vremenom sam postao privrženiji njegovim prekrasnim šumama i valovitim brežuljcima i etablirao sam se na kulturnoj sceni. Država Luksemburg jako podržava umjetnost i tako je postala moj dom.”
U Luksemburgu, kao i u Francuskoj, umjetnici dobiju financijsku potporu kako bi im olakšalo da budu umjetnici. “U Luksemburgu sam svirao po malim barovima i slučajno sam otkrio da to postoji. Da ako sviram više, da mogu dobiti potporu. I to imaju i Francuska i Luksemburg i to bi trebali imati i drugi. Bilo bi dobro da imaju. Države moraju razumjeti da ako ne podržavaju umjetnike, da neće imati umjetnost. I što imaš ako nemaš umjetnost? Jedino najveći mogu živjeti od toga, a njima ne treba podrška. Oni već imaju dovoljno. U Luksemburgu sam dobio podršku i ne mislim da bi ostao raditi isto da ne dobijem takvu podršku. Radio sam svašta u životu, ali ovo je jedino što želim raditi.”
