Otvaranje ovogodišnjeg 2. Zagreb Jazz Festivala pripalo je jednom od vodećih tenor saksofonista u svijetu, koji će nastupiti sa sastavom kojeg nemamo često prilike vidjeti u našim krajevima, nonetom. Za Joe Lovano Nonet kažu da je jedna od najatraktivnija grupa američkog tenor saksofonista talijanskog podrijetla za kojega je magazin Village Voice ustvrdio: “Najveći talijanski tenor naših dana nije Pavarotti nego Lovano”.
Joe Lovano (1952.) pripadnost trolistu danas vodećih tenor saksofonista u jazzu (druga su dvojica Sonny Rollins i Wayne Shorter, što potvrđuje i ovogodišnji referendum kritičara u magazinu Down Beat) duguje neprekinutom nizu samopostavljenih estetskih i tematskih izazova kojima svake sezone obogaćuje svoj umjetnički profil. U prilog te tvrdnje možda najbolje govori Lovanova 16-godišnja suradnja s jazz etiketom Blue Note tijekom koje je objavio 17 albuma s raznim kombinacijama glazbenika, a dio mozaika aktivnosti kojima Joe Lovano duguje izniman status na suvremenoj jazz sceni uključuje i višednevnu posvetu glazbi Johna Coltranea u rujnu 2006. u njujorškom klubu Birdland, u povodu 80. rođendana tog presudnog inovatora jazza i tenor saksofonista.
Na studiju u Berklee College of Music gdje prvi put svira s kasnijim čestim suradnicima Johnom Scoffieldom, Billom Frisellom i Kennyjem Wernerom, otkriva modalnu harmoniju i istražuje kako se oslobođena ekspresivnost tenor saksofona na tragu “kasnog Coltranea” može primijeniti na tradicionalniji glazbeni kontekst – što ostaje jednim od znakova raspoznavanja Lovanova stila. Godine 1998. Berklee mu je dodijelio počasni doktorat.
Nakon naukovanja u Bostonu prvi profesionalni angažman dobija u grupi orguljaša Lonnieja Smitha s kojim diskografski debitira 1975. na albumu “Afrodesia” uz Georgea Bensona i Rona Cartera. Imajući u vidu omiljenost Hammond trija u njegovu rodnom Celevelandu, ne čudi što nastavlja svirati s također vrsnim orguljašem Jackom McDuffom koji ga dovodi u New York. Fasciniran Manhattanom, u njemu trajno ostaje.
Od 1976. do 1979. član je orkestra Thundering Herd Woodyja Hermana. Prilikom svečarskog koncerta u povodu njegova 40. rođendana na pozornici Carnegie Halla nalazi se u društvu uglednih bivših članova i svojih idola: Stana Getza, Zoota Simsa, Ala Cohna i Flipa Phillipsa. Zatim odlazi u još jedan big band, bubnjara Mela Lewisa, poznat po stalnim nastupima ponedjeljkom uvečer u klubu Village Vanguard; Lovano je na njima redovito nastupao između 1980. i 1992., a zanimljivo da je Mel Lewis s kontrabasistom Dennisom Irwinom koji u okviru Lovanova noneta dolazi u Zagreb i klaviristom Kennyjem Wernerom, prijateljem iz Berkleeja, 1985. surađivao na prvom albumu Joea Lovana u funkciji lidera: “Tones, Shapes And Colors”.
Podrazumijeva se da orkestar Mela Lewisa, u čijim je redovima snimio šest albuma, nije bio jedino Lovanovo utočište. Elvin Jones, Charlie Haden, Bob Brookmeyer, McCoy Tyner, Herbie Hancock, Abbey Lincoln, Jim Hall, Lee Konitz, Dave Holland… samo su neka imena s kojima je radio, ali među stalnim postavama valja izdvojiti trio bubnjara Paula Motiana (od 1981., uz također ex-Berklee kolegu Billa Frisella), s kojim je objavio više od 10 ploča, te kvartet gitarista Johna Scoffielda s kojim je od 1989. do 1993. snimio četiri albuma.
Premda se Lovanov ulazak u Scoffieldovu grupu službeno smatra njegovim prvim “high-profile” angažmanom, on je tijekom 80-ih već stasao u poznatog i pouzdanog glazbenika. Taj angažman koincidira sa Scoffieldovim ugovorom za diskografsku kuću Blue Note pod čije okrilje Lovano 1990. i sam dolazi albumom “Landmarks”.
U skladu s naslovom “Međaši”, CD “Landmarks” zaista najavljuje prijelomno razdoblje u kojemu Joe Lovano postaje istinski velikan tenor saksofona čiju kreativnost svaki novi projekt samo nadograđuje – i često nagrađuje! Tako mu četvrti Blue Note album “Tenor Legacy” (1993.) donosi prvu u nizu nominacija za Grammy, što ponavljaju “Rush Hour”, “Quartets: Live At The Village Vanguard” (oba 1994.) i “Celebrating Sinatra”, da bi mu 2000. napokon pripao Grammy za “52nd Street Themes”. Najprestižniju svjetsku diskografsku nagradu prate priznanja Udruge američkih jazz novinara, časopisa Jazz Times, dnevnika New York Times te godišnjih glasovanja kritičara i čitatelja u Down Beatu, u kojima je posljednjih pet godina višekratno proglašavan najboljim tenor saksofonistom i jazz glazbenikom.
Grammyjem nagrađen Joe Lovano Nonet, sastavljen od instrumentalista što ih je upoznao kao član orkestara Woodyja Hermana i Mela Lewisa, jedna je od najatraktivnijih Lovanovih grupa. U Zagreb dolazi u gotovo istoj postavi koja je snimila koncertni CD “On This Day…At The Vanguard” (2003.) i najnoviji “Streams Of Expression” sastavljen od istoimene Lovanove suite u pet stavaka te “The Birth Of The Cool Suite” pod ravnanjem Gunthera Schullera. Nastala po narudžbi Monterey Jazz Festivala, njezin su temelj skladbe s utjecajnog albuma Milesa Davisa “Birth Of The Cool”, a premda je tenor saksofon jedini značajan jazz instrument koji se u izvornom Milesovom nonetu ne koristi, “Streams Of Expression” još je jedan Lovanov umjetnički vrhunac, ujedno i posveta njegovim jazz herojima: od Milesa, Mingusa i Coltranea do – Waynea Shortera!
Joe Lovano Nonet
Joe Lovano – tenor saksofon
Ralph Lalama – tenor saksofon
Steve Slagle – alt saksofon
Gary Smulyen – bariton saksofon
Barry Ries – truba
Larry Farrell – trombon
James Weidman – klavir
Dennis Irwin – bas
Otis Brown III – bubnjevi
Koncert se održava u četvrtak 2. studenoga u Kinu SC. Ulaznice se nalaze u pretprodaji u Aquarius CD shopu u Varšavskoj i SC agenciji u Savskoj 25 po cijeni od 150 kuna, a na dan koncerta koštati će 175 kuna. Koncert počinje u 20:30.
