Kreativni dvojac i par u privatnom životu, Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle uspješno su se posvetili filmskim projektima.
Albumom “Sonja i bik”
za istoimeni film osvojili su Zlatnu arenu za glazbu, a ove su
godine bili posvećeni “Kaubojima”, filmskoj adaptaciji istoimene
predstave.
Ivankin rad u Stampedu opet je pokrenuo pomalo uspavani bend iz sna čime je svjedočila i zagrebačka koncertna promocija albuma. Osim toga, rad na filmu “Kauboji” donio je i nove glazbene uspješnice “Zadnje riječi” i “Sedla u hladnoći”.
Iza Stampeda je i koncert u Vintage Industrial Baru gdje ste promovirali taj album. Kakvi su dojmovi oko koncerta?
Ivanka: Bio mi je to jedan od najboljih koncerata što se tiče želje da se dogodi jedan koncert u kabaret stilu. Zapravo se dogodila neka energija. Nije Stampedo imao previše koncerata, ali 99 posto koncerata su veseli i plesni pa se nekad dogodi ludnica, a nekad samo ples. U Vintageu je bila prekrasna atmosfera. Ne mogu je opisati, nije bila plesna koliko smo bili u nekoj energiji.
Stampedo je nakon dosta dugo vremena izbacio novi materijal, pa se može reći da ste bend koji ima dosta pauza u svom radu.
Ivanka: Nisu to naše pauze, to su nametnute pauze. Neki ljudi su nas napustili pa smo se morali krpati. U pauzama su se uvježbavali novi ljudi i to nam je oduzelo energije. Stanko i ja smo uporni da Stampedo opstane. Jednom smo u bendu ostali samo nas dvoje. Nije se to dogodilo jer je bilo nečeg ružnog između nas, jednostavno jedan je glazbenik otišao u Ameriku, jedan u Jehovine svjedoke. Stalno smo htjeli više, i taman smo došli na taj jedan nivo i napuste nas ljudi. Napustio nas je prije dvije godine Danijel Zovko, genijalan gitarist iz Splita. Umjesto njega je došao Danijel Šuljić koji je super, on je totalno drugačija vrsta gitarista, prljavi punker. S jedne strane to izgleda kao pauza, a meni je to sve dalo vremena da preispitam ljubav prema glazbi i Stampedu jer sam umjesto toga mogla tisuću jednostavnih projekata raditi. Ne znam da u Hrvatskoj ima takve glazbe kao što je Stampedo, i volim to što Stampedo radi.
Mrle i ti si radio na glazbi za “Sonju i bika”…
Mrle: Cijelo vrijeme radim na glazbi, radio sam i prije nego je nastao Let3. Imam ambicije da radim stvari koje nisu muzika za bend. To se pokazalo pomalo kroz Let2, a kasnije je Let3 nastao iz mog projekta koji se zvao “Strukturne Ptice”. To je objedinjavalo više umjetnosti u multimedijalni projekt, bilo je tu glazbe raznih vrsta i stilova, uključivalo je likovnjake, video umjetnike. “Strukturne Ptice” su bile Let1 iz toga nastaje Let2, pa nakon toga kad smo odlučili postati ozbiljan bend i reći da konačno objavljujemo prvu ploču i tada smo promijenili ime u Let3. Promijenilo se i članova kroz Let2 i Let3. Prvu postavu Leta smo činili, Kiko i ja iz Termita, jedan gitarist iz grupe Paraf i Prlja iz Umjetnika ulice. Našli smo se jednom prilikom nakon velikog performansa i nakon tuluma otišli svirati. Tako je nastao Let2. Prva pjesma je bila “Ne trebam te pa samo odi”. Govorim sve to jer je prije mjesec dana izašla ploča i ugledale su svjetlo dana snimke koje nikad nismo objavili, a to je prvi album Let2-a. Od tuda vučem drugačije poglede na glazbu. Nije samo bendovska već je filmska i kazališna.
Ivanka: Ne znam koji se autor osim Mrleta može pohvaliti sa četiri CD izdanja u ovoj godini. Možda je Arsen Dedić nekad davno to mogao. (smijeh)
Radite glazbu za kazalište, film, i za bend, a trenutno je aktualna glazba za film “Kauboji”. Kakav je vaš pristup prilikom rada na ta tri glazbena polja?
Mrle: Što se tiče “Kauboja” Mršić je htio pjesmu unaprijed, i počeli smo raditi pjesmu bez da smo išta vidjeli, predstavu ili scenariji. To je bila pjesma “Sedla u hladnoći”.
Ivanka: Pročitala sam scenarij.
Mrle: Ja nisam ni to. Pitao sam se što me inspirira kada kažem riječ kauboj, kako bi izgledala nekakva pjesma koja podsjeća na kauboje. Ne volim kaubojske filmove niti country glazbu, a niti išta što ima veze s tim. Odlučio sam to na svoj način napraviti, to je bila moja vizija kauboja.
Ivanka, zanimljivo je da si dva puta propustila predstavu “Kauboji”.
Ja sam radila na Sceni Gorica, a Senka Bulić je tada vodila scenu. Došlo je do toga da je netko slomio nogu, i Ivana je slomila ruku pa nisam otišla na predstavu. Na kraju sam morala poslovno otići na predstavu i rekla sam ako tko šta slomi nisam kriva. (smijeh)
Kakva je vaša suradnja? Ima li prepirki ili se radi bez problema?
Ivanka: Suradnja ide jako prirodno i ne znam s kim sam tako lijepo surađivala. Duboki sam obožavatelj Mrletovog rada od prije. Let3 i Stampedo nisu istih energija. Priča o Stampedu je smješnija, nema dodirnih točaka između ta dva benda osim tih svirki po klubovima, i osim tog rock and rolla. Mrzim tu riječ ali druge nema. Uvijek sam na koncertima mislila za Let3 da je to vrh ovog izričaja, nije glupi i dosadni rock and roll već se nešto događa, i to nešto mora biti krvavo i znojno. Taj njegov doprinos slobodama, u najširem smislu te riječ, je super, i još ja imam šansu da radim s njim. Ne znam, da nismo privatno zajedno, možda bi se to preko Senke dogodilo jer je ona njega dovela na scenu Gorica i počeli smo se družiti. Mislim da bi surađivali da nismo zajedno, s tim se tješim.
Mrle: Surađivali bi seksualno. (smijeh)
Ivanka: To je bio rezultat toga. (smijeh)
Mrle: Mi smo počeli surađivati kada sam radio “Ježevu kućicu”. Ona je došla na neku zamjenu.
Ivanka: To je bila mala uloga, mijenjala sam liju. On je imao tu ličko-senjsku ideju lije i bilo mi je to genijalno. Liju napraviti na ličko-senjsku varijantu. Vidiš to je zapravo i prirodno okruženje lije, pa zašto se tome čudim. (smijeh) Ali savršeno je to bilo.
Mrle: Radili smo nedavno “Knjigu o džungli” i savršeno smo funkcionirali. Ako postoji muzička podloga, ja joj pošaljem to emailom i to se sve složi u roku od par sati.
Ivanka: Glazba je ono što volimo raditi. Volim mnoge druge stvari i prešetavati se, i presvlačiti se, ali volim ono što mi najbolje ide, a to je raditi glazbu. Ja sam se zapravo kasno odvažila. Bila sam okružena jakim autorima. Pokušavala sam napraviti pjesmu kako je Mrle radi, ali to nije bilo uspješno.
Mrle: Nije ni potrebno.
Ivanka: Nije potrebno već samo se radi o želji. Netko želi zvučati kao Dolly Parton.
Mrle: Ja volim kao ja zvučati.
Ivanka: To ne isključuje jedno drugo. Ako imaš uzore oni te ne sprječavaju da budeš individua, oni još pridodaju tome.
Mrle: Ja nemam uzore.
Ivanka: Ja bih voljela biti David Bowie. Evo vidiš, svađamo se i to ne valja. (smijeh)
Je li roditeljstvo utjecalo na vaš način doživljavanja glazbe i rada na njoj?
Mrle: Nije. Što više dijete raste više sudjeluje u svemu. Imamo sve više izdanja i projekata.
Ivanka: Očistilo me roditeljstvo od nekog posh smeća. Nisam stigla na otvaranje nekih dućana i to je dobro. Stigla sam raditi što je bitno. Kad imaš djecu imaš malo vremena i razmišljaš jako dobro što ćeš s tih pola sata. Tih pola sata radiš ono što voliš.
Mrle, tvoj rad je zbilja širok, a zanimljiva je tvoja suradnja za arhitektonski bijenale u Veneciji s Ivanom Šararom.
To je radio Idis Turato, a Šarar je svirao u Let3. Mi pričamo o arhitektonskom birou. To je Hrvatska izabrala da predstavljamo državu na arhitektonskom bijenalu u Veneciji, i tu sam radio glazbu jer je Idis tako htio. Imao sam ideje oko nekih instalacija, pa smo u paviljonu instalirali surround s puno zvuka i slike. Izmjenjivali su se zvukovi, a imali smo i robota koji je pričao i šetao unutar video zvučne instalacije. Za tu prigodu smo imali našeg Tunjca koji je postao zaštitni znak Hartera festivala. Projekt se zvao “In between”, govorio je o spajanju nespojivih stvari u arhitekturi i životu. Spojili smo tunu i janje, pojeli smo ga i spekli. Probali smo ga uzgojiti, ali nije preživio. Sad nam je u planu taj klub ljubitelja buke koji je gostovao tamo i čiji je član Idis Turato. Plan je da na Harteri krenemo s uzgojem tkiva, riba, janjadi, i nekih biljaka koje ćemo ja, Senka Bulić, i Ivan Jozić uzgajati, i radit ćemo novu predstavu. Ovo zadnje što smo radili “Pokoru”, tj. “Rekvijem za organe” gdje smo iščupavanjem organa iz tijela dali priliku da se oni čuju i radio sam glazbu od naših organa.
Za “Sonju i bik” ste osvojili nagradu Zlatna arena. Nadate li da će vam i “Kauboji” donijeti još koju nagradu?
Ivanka: Ja sam htjela nagradu, ali je nismo dobili. Dobili smo nagradu publike. Redatelj je sretan s tim jer to znači da će biti dobra posjećenost u kinima. Po meni on ima art komponente, ali ima mogućnost da postane komercijalni hit, jedno drugo ne isključuje, to se samo nekad dogodi u Hrvatskoj. Poanta je bila da što više ljudi vidi film i nadam se da će im se svidjeti. Nagrada imam jako malo, imam par Marula, jednog Crnog mačka, a Mrle ima gomilu nagrada. Ja baš i nemam. Imam pohvala za kazališnu glazbu, ali nisam zadovoljna. Mislim da bi trebala dobiti još dosta nagrada. Ja pretendiram na Oscara, ali svi mi kažu da pričam gluposti jer Oscar za muziku za strani film ne postoji kao kategorija. Rekla sam da želim dobiti Oscara, samo ne znam u kojoj funkciji. (smijeh)
Koji su vaši daljnji planovi oko idućih projekata?
Mrle: Imamo jedan veliki projekt, neću još o tome pričati i mislim da će trajati par godina, i trebao bi uključiti sve trgove u Hrvatskoj i škole. Toliko zasad o tome. Ima toga. Neke projekte treba i početi.
Ivanka: Ima u daljini jedan film, ali isto je rano pričati o tome. Sljedeće godine ne vjerujem da ćemo biti u Puli.
Mrle: Imamo projekte, želim sa Senkom napraviti treći dio Antonina Artouda. Mislim u tom prostoru uzgajati organe i biljke.
Ivanka: To je zahtjevan posao.
Mrle: To ćemo raditi od sada pa dok to ne naraste. Radit ćemo novi dio “Pokore”. S tim projektom treba početi odmah.
Postoji li mogućnost da u skoroj budućnosti vaš rad na kazališnoj i filmskoj glazbi preuzme primat nad onim bendovskim radom?
Ivanka: Što se tiče Let3-a, ne vjerujem. Oni imaju puno svirki i umjetnički su dovršena priča, ali su komercijala. Stampedo je imao komercijalnih trenutaka, ali nemjerljivo je to s Let3-om. Mi smo na umjetničkoj i art varijanti, i nije nam žao zbog toga. Želimo se baviti glazbom. Sad kako ćemo je provući, recimo pokušavamo je provući kroz Stampedo jer je on po mom mišljenju kabaret bend. Meni pašu kazališne stvari koje radim i to preslikavam u Stampedo. Ne vidim tu neki problem, jedino je scena loša za manje bendove poput nas. Let3 ima festivale koji preferiraju jača imena, a mi manji bendovi odsviramo par klubova u Hrvatskoj i to je to.
Mrle: Nema primata, radimo kao Let3 ili samostalno.
Ivanka: Prlja je fantastičan je glumac koji glumi u predstavama Ivice Buljana i to mu ne smeta.
Mrle: Jedno i drugo je prožeto.
Ivanka: Radi se o vrlo komplementarnim zadacima, jedno drugo proširuje i dodaje neku vrijednost. Radeći na nekoj predstavi bendovi u kojima jesmo dobivaju crtu nečeg neobičnog.
Glazbeni stil se, dakle, konstantno širi...
Ivanka: Kod mene da, a i kod njega vidim isto. Mrle je i radio neke interijere i uređivao ih jedno vrijeme, i to je bilo u scenografskom smislu. Sve ti je to kako radiš u bendu, kako se oblačiš, to pridonosi tvojoj neobičnosti. Konstantno se radi.
Mrle: Stvar je da nema prilagodbe ničemu, sve prilagođavam sebi. Sve mora biti kako ja kažem.
