Neosporno je da je Zagreb Film Festival u kratko vrijeme izrastao u jedno od najatraktivnijih zbivanja u gradu uopće. Glasine oko programa i najave filmova ovaj put su, međutim, čak i nijansu življe nego inače. Jedan od razloga za ovakvu atmosferu svakako je i dugo iščekivani dokumentarni film o najvećem romskom glazbeniku današnjice – Šabanu Bajramoviću, kojeg je režirao beogradski glumac, a odnedavno redatelj Miloš Stojanović.
Čitava priča je utoliko zanimljivija ako se zna da je Stojanović jedan od najpoznatijih srpskih kazališnih glumaca, koji je u predstavama “Doktor Schuster” i “Lari Tomson – tragedija jedne mladosti” igrao preko dvjesto puta, i čiji uspjeh umnogome pridonosi kultnom statusu legendarnog Zvezdara Teatra. Što se tiče redateljskih kazališnih uspjeha, postavio je vodvilj Eugena La Bischa “Dajte da zagrlimo Folleville”, i komad za djecu “Uplakana Katarina”, koji se odigrao preko dvjesto puta… Sada se, eto, okušao i u dokumentarnom filmu, čija glavna zvijezda teško da je mogla biti zahtjevnija.
Krenimo od početka: Vi ste ipak primarno kazališni redatelj. Kako ste uopće došli na ideju da radite dokumentarni film, i to baš o Šabanu?
Jedne sumorne večeri 2000. godine, poslije kao i uvijek odlično izvedene predstave, na povratku kući u mojim kolima je zasjalo sunce. Imao sam sreće da sam to veče na slušanje dobio novi disk Šabana Bajramovića “A Gypsy Legend”, koji je uradio s Mostar Sevdah Reunionom. Shvatio sam da i tmurno veče može imati svijetle boje. Tako je sve počelo.
Činjenica je da je snimiti dokumentarac o Šabanu Bajramoviću bio san mnogih dokumentarista, kako domaćih tako i stranih. Koja je okolnost – poznanstvo, argument – bila ključna da to uspije baš Vama, pored svih bogatijih i moćnijih inozemnih filmaša koji se već godinama otimaju za priču o Šabanu?
Upornost i ljubav, kao jedini argumenti.
S tim u vezi, mislim da bi trebalo istaknuti tim koji je pored Vas radio na filmu. Možete li naše čitatelje uputiti u ekipu koja je s Vama na filmu najuže surađivala?
U tijeku priprema vezanih za rad na filmu, u jednom trenutku sam razmišljao i o suradnicima. U prvoj fazi snimanja filma trebalo je valjano uraditi razgovore sa Šabanom. Taj delikatan posao je sjajno uradila Tanja Simić-Berclaz, dramaturg iz Beograda, koja već 15 godina živi u Genevi. To je trebalo dobro snimiti, kako kamerom tako i tonski. Odlučio sam da snimatelj bude Nikola Majdak Jr. Sve to je tonski zabilježio Vladimir Janković. U fazi montaže sa mnom je bio Srđan Radmilović, diplomirani montažer.
Kruži priča da je Šaban izrazito nepovjerljiv prema ovakvim projektima. Jeste li na početku osjetili njegovu rezerviranost prema projektu, i kako ste ga uspjeli pridobiti da onako otvoreno progovori o svemu?
‘Istina oslobađa, a sloboda iscjeljuje’ – negdje sam to pročitao, a čini mi se da je to najbolji odgovor na Vaše pitanje.
Kao popratni materijal filmu, izašao je i izvrstan CD “Šaban“, kojeg su odsvirali Šaban i Mostar Sevdah Reunion. Otkud ideja za ploču uz dokumentarac? Znajući Šabanovu narav, izgleda da je bilo dovoljno zahtjevno snimati već i sam film, a kamoli još u to uplesti i soundtrack?
Mislim da je Šaban jednako muzika. Okosnica mog pristupa radu na dokumentarcu o životu i djelu proslavljenog kralja romske muzike bila je, naravno, da se što uvjerljivije pokaže taj nimalo jednostavan proces stvaranja vrhunske umjetnosti.
Kako je došlo do ideje da se Mostar Sevdah Reunion uključi u snimanje ploče? Navodno su prvotno u snimanju trebali sudjelovati drugi glazbenici, no Šaban nije bio zadovoljan s njima?
Nesumnjivo je da je MSR jedan od najboljih orkestara world musica, a u Mostaru je uvijek ključalo od emocija.
Treba svakako napomenuti da u ovoj postavi Mostar Sevdah Reuniona gostuju i dva fantastična instrumentalista, Slobodan Stančić i Naat Veilov. Čija je ideja bila da i oni sudjeluju u snimanju?
Sretnim sticajem okolnosti, MSR je ljeta 2005. radio novi album s Ljiljom Petrović-Buttler. Gosti na tom snimanju su bili navedeni umjetnici; filmska ekipa se, na sveopće zadovoljstvo, samo priključila. Upoznali smo se na tom snimanju i sjajno surađivali.
Na brojnim mjestima u filmu razni kolege glazbenici slažu se u jednom: Šaban nikad ne dolazi na vrijeme. S druge strane, on sam izjavio je kako ne može raditi s onima koji mu ‘drže pištolj uz glavu i kažu mu da nešto mora’ i da od takvih bježi u prvoj pauzi na poslu. Kako ste uspjeli, uz takve Šabanove navike, držati projekt na okupu i izbjeći da Vam, recimo, zvijezda filma ne nestane u nepoznatom smjeru na neodređeno vrijeme?
Šaban je ultrasenzitivan… I čovjek velikog životnog iskustva. Uostalom, ako pažljivo pogledate film, čut ćete i vidjeti kako u jednom trenutku kaže: “Ja sam muziku doživljavao kao umetnost, a ne kao kafanu”. Tu valjda negdje leži ključ zašto je ostao.
Postoji li neki trenutak snimanja koji biste izdvojili kao najdelikatniji?
Kada smo snimali pjesmu “Vaker, vaker” i odjednom shvatili da svi veliki i kršni momci ne kriju suze.
Jedno od prvih pitanja koje će si vjerojatno postaviti mnogi gledatelji Vašeg filma bit će – zbog čega traje svega 52 minute, kad se zna da je Šabanov život vjerojatno dovoljno bogat detaljima za tri dokumentarna i tri Kusturičina filma?
Točno, ali obzirom na kontekst i okolnosti, u tih 52 minuta smo dali najbolje od nas. Uostalom, malo je ljudi na svijetu čiji je život film.
Za kraj, koji su Vaši budući projekti? Da li se vraćate teatarskoj režiji ili ćete dalje produbljivati filmska iskustva?
Glava mi je puna ideja. Nadam se da ću imati prostora i vremena da neke i realiziram.
