Vrckavi zagrebački kantautor Miki Solus svestrano je ime na domaćoj sceni. Majstor je harmonike, ‘talent za pizdarije’, ali i za mnoštvo ostalih instrumenata. On je reper, jazzer i šansonjer. Ma on je sve što god poželi.

Zanima ga nogomet, voli jazz, a poprilično i palačinke, čemu je dokaz i aktualno studijsko izdanje “Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama” koje je ove godine nominirano za nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma alternativne i klupske glazbe.

Pred njegovim prvim sjedećim neozbiljno ozbiljnim koncertom u zagrebačkoj Kinoteci, 23. ožujka, u sklopu glazbenog programa FonoKinoteka kada će zasvirati u formi trija, uhvatili smo Mikija i s njim izmijenili riječ, dvije.

Prvi pogled na tvoj diskografski opus svakoga raspameti već s nazivima izdanja. Potaknuta posljednjim izdanjem, kako je moguće strpati nogomet, jazz i palačinke u jedno? I kako kod tebe izgleda to smišljanje samih naziva albuma?
Muziku podržava

Ideja za naziv albuma mi je sinula jedne tople ljetne večeri. Sjedio sam na kauču i gledao na streamu prijateljsku utakmicu FC Bayerna i FC Scalkea 04. Komentatori su bili Nijemci. Nisam mogao podnijeti njihove komentare pa sam ugasio zvuk i pustio live album Boška Petrovića. Na poluvremenu sam ogladnio. U stanu nije bilo kruha da smažem sendvič. Otvorio sam frižider i ugledao jaja. Na polici je bila puna staklenka kakaa. Spojio sam dva i dva… i napravio palačinke. Za vrijeme drugog poluvremena slušao sam jazz, gledao nogomet i jeo palačinke.

Album je nominiran za nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma alternativne i klupske glazbe. Što ti osobno znači ovakvo priznanje? I što objektivnije, kako doživljavaš Porin kao glazbenu nagradu?

Nećemo se lagati – svako priznanje godi. Kad te nezavisni portal uvrsti u top pet albuma godine ili kad dobiješ nominaciju za Porin, apsolutno je svejedno. Porin je mainstream nagrada i pretežno su se na njoj pojavljivali i osvajali nagrade afirmirani bendovi pod jakim diskografskim kućama. Za alternativu nije bilo pretjerano sluha. Međutim, zadnjih par godina stvari se mijenjaju nabolje. Možda je najbolji dokaz upravo kategorija alternativnog albuma u kojoj nisu gurani neki veći bendovi nego se otvorio prostor za nas muzičare mlađe generacije. Kada se album koji se zove “Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama” nađe među nominiranim, onda znaš da na Porinu pušu neke nove struje; pretpostavljam da su pomladili glasačko tijelo koje prepoznaje nas iz “undergrounda“.

Potpisao si za Croatia Records, posljednji LP je dostupan samo u fizičkom obliku i digitalno, često si po medijima, čini se da se sve ipak malo uozbiljilo? Kakva je tvoja daljnja životna misija?

Sada sam napokon zaokružio Muzičku trilogiju i jako sam zadovoljan s ta tri albuma. Da me sutra zgazi auto, umro bih mirne duše jer sam napravio puno originalne mjuze. Međutim, nadam se da me neće zgaziti auto jer imam još puno genijalnih ideja. Misija je stvoriti još poneki novi muzički stil, stvoriti genijalne pjesme i za koju godinu izbaciti nevjerojatno ingeniozan album.

Kada povučeš paralelu posljednjeg albuma s prvijencem “Muzika sumnjive kvalitete“, smatraš li da je ovo ‘sumnjive’ sada zamijenjeno nekim drugim epitetom?

Naravno. Prvi album je bio sumnjiv u svakom smislu. Snimljen je iz prve na magnetofonsku vrpcu s gitarom starom 30 godina koja vrijedi 200 kn i onda sam dodavao neke zvukove s jeftinog lošeg sintića. Ovaj zadnji je sniman u studiju, bezbroj puta je miksano i nadosnimavano, a i same pjesme su prošle puno više testiranja prije nego sam ih odlučio uvrstiti na album. Iako, prvi album posjeduje izravnost, naivnost i mladenačku zaigranost. Zapravo je on nesumnjivo odličan album.

U zadnjem intervjuu si nam rekao da misliš da te reperi ne vole. Što se promijenilo po tom pitanju? Hip-hop se ipak uzdignuo na stepenicu više, možda su i reperi postali blaži i otvoreniji…

Mora da sam se zabunio jer ako me netko voli, reperi me vole. Imam puno prijatelja repera kojima je super to što radim upravo zbog tekstova. Najviše sam pohvala od afirmiranih starijih kolega glazbenika dobio upravo od repera i reperica. Ne vole me indie filozofski alter kužeri koje užasava činjenica da ne pjevam o svojim osjećajima ili činjenica da zavijam umjesto da pjevam.

Prošle godine si cijelom svom izričaju dao dodatni pečat, okušao si se malo u popu i izbacio pjesmu “Ožujak”, kako piše inspiriranu Magazinom i The Beach Boysima. Kakve bi još elemente volio ukomponirati kroz daljnje stvaralaštvo?

Trenutno se dvoumim između živahnog gypsy jazz pristupa i šaputanja u uho poput Carle Bruni. Nedavno sam počeo svirati trubu pa možda odem i u tom smjeru. Mislim da sam rođeni trubač kako mi zasad ide. Možda bih jednog dana htio biti kao Louis Armstrong, s trubom odsvirati intro, otpjevati refren pa opet malo zatrubiti…

Kada će doći vrijeme da se malo ozbiljnije okušaš i s ljubavnim pjesmama? Gdje se zagubila ljubav? Ima li je dovoljno danas?

Ima je previše jer svi pjevaju o njoj. Ljubav se nije zagubila nego se toliko izlizala u drugim pjesmama da se ja nemam namjere baviti tim žanrom kada postoji toliko zanimljivijih i originalnijih tema.

Iako si ‘talent za pizdarije’, jesi li majstor za još nešto? I ima li Miki i ozbiljniju stranu?

Nažalost, nisam majstor za ništa drugo. Samo se pizdarijama mogu ozbiljno baviti.

Okušao si se i kroz glazbu za kazalište? Odakle ideja za takvo što?

Pozvali su me i ja sam se odazvao jer jako volim mjuzikle. Slabo čujem pa pokušavam izbjegavati predstave bez glazbe. Zbog toga su mi mjuzikli došli kao logičan odabir za gledanje i slušanje. Nema šaptanja, sve se čuje i meni je onda super.

U raznim najavama nazivaju te provokatorom, ako se tako i sam doživljavaš kako bi isprovocirao naše drage čitatelje da dođu na tvoj prvi sjedeći koncert u Kinoteci?

Pozivam sve picajzle kojima smeta dim u klubovima i kašnjenje satnice koncerata da dođu u Kinoteku i uživaju u finoj gospodskoj atmosferi koncerta koji neće kasniti.

Poznato mi je da ćeš neke hitove obojati i cartoon-gypsy-jazz aranžmanima, a ovom prilikom nastupaš u formi tria. Kako si još zamislio tu večer u Kinoteci?

Za početak ću odsvirati pet novih pjesama sam na klaviru, a onda će mi se pridružiti Marko Lucijan Hrašćanec na saxu i Frane Visković na basu te ćemo odsvirati još pet novih pjesama i šest starih.

Muziku podržava