Miki Solus: “Nisam naišao u našoj balkanskoj glazbi slične tekstove mojima”

Mladi zagrebački kantautor Miki Solus, reper za klavirom, 28. ožujka predstavit će uživo novi album “Muzika za djecu i penzionere” u Malom pogonu Tvornice kulture.

‘Detektivka’ (autorica ovog intervjua) zatražila je osobnu na uvid (jer u svakom intervjuu kaže drugo ime i prezime), pa sa sigurnošću može reći – pravim imenom Mateo Duvnjak, inače student kroatistike i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za sebe kaže da ne zna pjevati, ali je svoju manu pretvorio u vrlinu.

Kako, zašto, te što vas očekuje u Tvornici osim njegove bake, saznajte u intervjuu.

Svakom se drukčije predstaviš. Koja je to fora?
To je fora koju su isfuravali Bob Dylan, Jack White… Na osobnoj mi piše Mateo Duvnjak (1990.), ako nastupam pod pravim imenom, s tim mogu raditi zabavnu glazbu. Ne može Mateo Duvnjak napraviti pjesmu “Smrtno romantična”, on može napraviti pjesmu “Ljubavi kad ćeš se vratiti?” Ako si umjetnik, sve to mora biti jedan paket. To šta piše Mateo Duvnjak na osobnoj, to je bitno mojim starcima doma. Kad jednom uđeš u taj cijeli svijet muzike, moraš pazit na ime albuma, na ime pjesama, na svoje ime, dakle kompletan paket. Moraš dati ljudima cijelog sebe, od imena do muzike, teksta, nastupa, to je veliki umjetnički projekt. Ja sam ono kaj želim, a ne ono kaj bi društvo htjelo da budem.Kako si se odlučio baviti muzikom?
Krenuo sam dosta kasno, s 18 godina sam krenuo svirati, jer sam se prestao baviti nogometom. Morao sam popuniti ta 4 sata u životu, što sam prije naganjao loptu. Nisam znao pjevat, nisam znao svirat, nisam ni danas po pitanju pjevanja nešto napredovao. Slušao sam neki rock, ali ne hc rock. Postalo mi je zanimljivo baviti se muzikom. Kužio sam od početka da tu nešto ne valja – ako su meni kao 18-godišnjaku bili najbolji izvođači koji su nam se nudili na sceni Hladno pivo, Majke, i takvi. Jebote, bilo je praznog prostora, kao da se samo mene čeka, ili nekog drugog iz te generacije. Bilo mi je dosta tog zasićenja novim valom i tom ekipom koja sluša i svira to. Došli smo do zastoja u kulturi i nešto je trebalo pokrenuti. Meni se muzika sviđala. Počeo sam se ložit na Dylana i te kantautore, Cavea, Cohena, i osnovao sam prvi bend koji je bio punk, drugi je bio avangardni… Na kraju sam skužio da ne znam pjevat, ne znam svirat gitaru, a ide mi klavir i onda sam skužio da bi kombinacija repanja uz klavir mogla bit dobitna, jer je to neiskorišten prostor u povijesti naše balkanske glazbe.

Klavir sam počeo svirati tek s 21 godinu, 2011. je objavljen moj prvi album “Muzika sumnjive kvalitete“, na njemu sam tu nešto malo pikao klavir. Nisam se imao za što uhvatiti, s kim usporediti, nisam znao kako bi to trebalo zvučati, ali onda mi je s vremenom došlo do mozga da je to poanta, da je to originalno, klavir i rep.

Ne znaš pjevat, a smatraš li se dobrim reperom?
Da, ali mislim da mene reperi ne vole, po pitanju flowa i tehnike tu nisam jak. Flow je jako cijenjen u repu, a ja se smatram dobrim reperom jer imam dobre tekstove.

Zašto misliš da imaš dobre tekstove?
Dobro pitanje. Pa, nisam naišao u našoj balkanskoj glazbi slične tekstove mojima, izbjegavam klišeje u tekstovima. Nađi mi neki klišej u mom tekstu. Fakat pazim na tekst, nemam neki izraz u tekstu… A jebote, imam dobre tekstove! Moš reć da sam ovakav i onakav, ali oko teksta sam se uvijek brinuo. Oni koji ne vole moju mjuzu i tekstove, reć će da to nema smisla i da je to neko nabacivanje, ali s tim stavom negiraš cijelu jednu epohu umjetnosti, od slikarstva, književnosti, sve šta je iole na prvu besmislenije i što nije realno. S tim stavnom ti ljudi negiraju taj ogranak umjetnosti.

Smatraš se umjetnikom?
Smatram se više radnikom jer nemam ja neku inspiraciju da mi dođe. Kad mi treba pjesma, ja je napravim, sad jel to umjetnost… Ma ne smatram se umjetnikom. Nikad mi ne dođe inspiracija. Krenem s nekim pisanjem, pa onda to oblikujem, krećem iz ničega. Ne radim ljubavne pjesme jer je najteže napraviti ljubavnu pjesmu, a da bude dobra, da nije “Moj bijeli labude”.

Misliš da svak može napraviti muziku i tekst bez inspiracije?
Ne.

Što ti je onda umjetnost?
Kako se smatram muzičarem, a ne glazbenikom…

Radiš razliku između riječi muzika i glazba?
Da (smijeh), trebao bi biti sinonim, ali u mojoj interpretaciji baš i nije. Glazbenici su mi oni školovani, fini ljudi koji lijepo sviraju, a muzičari smo mi koji smo krenuli od nule, ne sviramo pravilno, ne sviramo robotski i pokušavamo napraviti nekakvu progresiju u povijesti glazbe.

Drugi album, 4. izdanje ili “Muzika za djecu i penzionere“….
Album je kao neka zbirka singlova koji su snimljeni od prve pjesme “Mrtav je Jonnny” i od tada smo svaka 3 mjeseca izbacivali po jednu stvar, i čisto iz financijskih razloga, nije bilo para da snimimo sve nove pjesme i stavimo na CD, nego smo skupili ove pjesme koje smo već izdali i izbacili na tom albumu jer bih želio imati strukturiranu diskografiju. Da sve bude na jednom mjestu.

Doživljavaš li sam sebe kao šaljivdžiju?
Ne, iako kroz tu šalu i zajebanciju nekog piknem i to možda zvuči ozbiljno, ali privatno nisam neki šaljivdžija. Dosta sam drugačiji nego na pozornici, na pozornici mogu djelovati dosta šaljivo, dok recimo uživo sam više neki flegmatik. Ali meni je muzika zabava. Radio bih po inspiraciji da radim neke ljubavne pjesme. Ali odmah sam si rekao da to neću. Novi val je dobro obradio tu socijalnu, ljubavnu i općenito misaonu tematiku. Činilo mi se da se tu ne bi htio gurati jer je sve više manje rečeno na tu temu, tu je teško biti bolji od Rundeka ili pokojnog Divljana. Skužio sam da fali ovog šaljivog pristupa.

Rambo Amadeus radi sličnu spiku, to mi se sviđalo i bio sam natjeran na to zbog te svoje nemogućnosti pjevanja. A opet neću repati ni o nekim socijalnim temama kao Elemental…

Pošto nisi u mogućnosti pjevati, što ti je onda dalo samopouzdanje da se baviš muzikom?
Pa svoj nedostatak sam pretvorio u prednost. Bio sam primoran napraviti stilski novitet – repanje za klavirom. Naprijed me gura to što vidim da mi dobro ide i baš mi je drago što nema sličnih izvođača nama. Najbliži nam je Rambo Amadeus, što je prokletstvo jer nikad neću biti nekom velikom bendu predgrupa jer sam reperima možda precmoljav, a rockerima previše repast, ali opet je blagoslov jer nas nemaju s kim usporedit. Možda nismo toliko kvalitetni muzički, ali smo originalni. Tako da sam sam sebi neka vertikala za nadmašit se.

Koga bi ti sebi uzeo za predgrupu?
Bananu smrti, odlični su, dva put su nam svirali kao predgrupa, duo na basu i bubnju. Volim to – bas i bubanj, volim minimalne bendovske kombinacije, koje zvuče kao da ih je 10 u bendu. Znaš tko još mi je dobar? Denis Katanec, njega najviše cijenim ko autora i tekstopisca…

Već godinu dana imaš bend…
Da, šeprtljavi muzičari kao i ja. Ja sam na klavijaturama i vokalu, Frane Visković na basu i Andrej Tačigin na cajónu. Super smo jer toliko griješimo na koncertu, ali mi zapravo ne možemo sjebat jer je naš stil sjeban i to je konstanta. Nema krivo odsviranog tona jer nismo toliko perfekcionistički bend. Pjesme uživo i na albumu nemaju veze s vezom. Slobodni smo, uživamo. Dosta bendova svira uz metronom, nama tempo ide kaotično. Kaotični smo, ali opet imamo neki svoj red.

Zašto si se odlučio oforminiti bend?
Zato što je vrijeme kantautora kao solo izvođača završilo kad je Dylan prešao na svoj bend. Nemaju ljudi vremena slušati albume, slušaju pjesme na YouTubeu. Kada je izvođač sam na pozornici, ljudi pričaju. Vrijeme i ljudi su se promijenili. Uz konzumaciju umjetnosti bitno je da ljude bombardiraš zvučno i vizualno, tako da je ovaj bend prednost u današnje vrijeme.

Nekim našim kantautoricama ide jako dobro…
Imaju brutalan PR. Nama Yamat radi PR. Ali drago mi je da nemamo prebrutalan PR i cijelo vrijeme ta moja karijera ide nekim normalnim tempom. Nema nekog ogromnog hypea. Nina Romić mi je dosta pomogla sa savjetima. Dosta se ljudi zajebalo, ja sam još prošao neokrznuto, ali fakat se možeš lako sjebat. Danas je sve na free downloadu, tako je trebalo biti prije 10 godina…

Posvetio si pjesmu muzičkim kritičarima…
Da. Nekvalitetnim rezenzijama. Ujedno recenzija i na Muzika.hr za prvi album. Dobio sam ocjenu 2 od 5, a kroz cijeli tekst se provlačilo što je to snimano lo fi. Mene boli kurac za produkciju. Jebote, tehnički je dobro. Bitna je baza pjesme, melodija i tekst koji nose pjesmu. Moj prvi album su svi uzeli na zub jer je eto bio lo fi. Daj jebite se. Pa nisam tada imao para za neki super studio. Svjestan sam ja da to nije sada neki wow album. Napravio sam sada na drugom dosta velik stilski zaokret, i ovaj album mi se čini bolji. Zamjeram kritičnost prema lo fi kvaliteti, ali ne mislim ni da je bio remek-djelo.

Tu pjesmu sam napravio kada me muzički kritičari nisu voljeli, a danas me vole. I što sada? Ho ho ho! (smijeh) Puno recenzija i koncerata albuma su loši. Ljudi hoće biti Krleža pa pišu duge rečenice, duge tekstove… Kod tih recenzija me najviše boli što ljudi ne potkrijepljuju to argumentima. Ako je netko dobar, obrazloži. Ako nije, obrazloži. Dosta se osobni dojam o muzičaru ističe, što je loše. Dobija se dojam da je tu recenziju napisala moja baba. U vrijeme internetskih portala svatko je kritičar. Ima ih pun kurac, a koliko ih je kvalitetnih?

Tko je tvoja publika?
Naše godište, ekipa od recimo 15 do 30 godina… Ali ima ih i starijih… Mislim da je ljudima falilo zabave i opuštenijeg pristupa… Super mi je recimo pjevač Laka. On je baš super tip. Htio sam biti neozbiljan tip. To je novi val odradio. Shvatio sam da pop može biti kvalitetna muzika, a da nije Beyonce i Magazin. Mi smo neki pop-rep, malo djetinjasti i to može biti dobro.

Čemu naziv albuma “Muzika za djecu i penzionere“?
Pa dosta i klinci slušaju, na svakom petom koncertu se slikam s nekim klincima, klinci se lože na te nabrajalice. A penzići su suprotno od djece. Naše bake znaju doći na koncerte, njima je to simpa. Mislim da je naša muzika za širok raspon godišta.

Što će biti u Tvornici?
Ljudi koji nas nisu gledali uživo, iznenadit će se. To nema veze sa studijskim snimkama. Življe je, puno je energičnije i nadam se da će ljudi plesati. Ja pozivam ljude na ples! To je zapravo plesnjak i nek nauče tekstove da se mi osjećamo dobro, ako se mi osjećamo dobro, i oni će se osjećati dobro i to će biti onda za pamćenje! Neka nas ljudi zovu na četiri bisa, imali smo do sada tri bisa!