Mike Oldfield, jedan od najpriznatijih britanskih kompozitora, multiinstrumentalista i producenata, danas slavi 70. rođendan. Rođen je u Readingu u Engleskoj, 15. svibnja 1953., a svoju prvu kompoziciju, prvi dio slavnog debitantskog albuma “Tubular Bells” počeo je snimati već sa 17 godina.
Ovaj multiinstrumentalist, koji je na svojim albumima predstavio nekoliko vrsta gitara, klavijatura, udaraljki i mnogih drugih instrumenata, tijekom karijere duge 50 godina snimio je dvadeset šest studijskih te objavio dvadesetak kompilacijskih albuma.
Prolazeći kroz razne glazbene faze – od progresivnog rocka, folka i world glazbe preko mainstream pop-rocka pa sve do elektronike, new agea i klasike, postao je jedna od najistaknutijih te najuspješnijih ličnosti moderne britanske glazbene scene svih vremena.
Djela kao što su “Tubular Bells”, “Ommadawn”, “Incantations”, “Platinum” i “Amarok” su među najekspanzivnijim instrumentalnim djelima ikada snimljenim.
Mnogi od tih epskih albuma doprli su i do mainstream publike. Ipak, najpoznatiji je njegov debitantski “Tubular Bells” iz 1973. koji je od albuma kojeg nijedna diskografska kuća nije htjela, postao najprodavaniji album instrumentalne glazbe ikada.
Glazbu je počeo snimati već sa 17
Tada još tinejdžer, Oldfield je bio basist u grupi Kevin Ayers And The Whole World, a paralelno je snimao svoju glazbu u malom stanu u Tottenhamu. Radeći s magnetofonom koji je posudio od Ayersa, Oldfield je stvorio petlje na vrpci, a njegova volja bila je tolika da je u nedostatku opreme koristio odvijač i komad kartice kako bi dobio željeni multi-tracking. Sredinom 1971., tada osamnaestogodišnji Mike Oldfield imao je demo vrpcu koja je sadržavala dijelove dugog instrumentalnog djela prvobitno nazvanog “Opus One”, no svi njegovi pokušaji da osigura ugovor o snimanju nisu uspijevali.
No, sreća mu ipak se nasmiješila u rujnu 1971. Oldfield, sada session glazbenik i basist za Arthur Louis Band, prisustvuje snimanju u studiju Manor u blizini Kidlingtona, u vlasništvu biznismena Richarda Bransona. Studio su vodili inženjeri Tom Newman i Simon Heyworth. Upravo njih dvojica čuli su Oldfieldov demo i odnijeli ga ih Bransonu i Simonu Draperu, koji su tada u planu imali osnivanje Virgin Recordsa. Oldfieldu su, kada su čuli demo, dali tjedan dana da snimi “Opus One” u The Manoru, i tada je Oldfield dovršio ono što je postalo prvi dio “Tubular Bells”. Drugi dio dovršio je u travnju 1973. Kroz album, Oldfield svirao više od dvadeset različitih instrumenata, a stil se kretao kroz različite glazbene žanrove. Branson je, unatoč riskantnosti projekta, pristao izdati kompletni “Tubular Bells” kao prvu ploču za tada osnovani Virgin Records.
“Tubular Bells” x “The Exorcist”
“Tubular Bells” objavljen je 25. svibnja 1973., a Oldfield se katapultirao u zvijezde i donio prvi veći profit za Bransonovu etiketu. Njegovih 2.630.000 prodanih primjeraka u Velikoj Britaniji stavilo ga je na 34. mjesto na popisu najprodavanijih albuma u zemlji.
Svjetsku slavu stekao je kada je prvi dio korišten za soundtrack horor filma “The Exorcist”, te je postao najprodavaniji instrumentalni album svih vremena. Od tada je album prodan u oko 15 milijuna primjeraka diljem svijeta te su objavljena brojna reizdanja, remasteri, remixevi i nastavci.
Osim za Oldfielda, ovaj album značio je prekretnicu i za Richarda Bransona, koji je prihod od tog albuma iskoristio kao početni kapital koji je financirao ono što će postati Bransonova Virgin Group sada vrijedna više milijardi dolara i koja je sada sačinjena od više od 400 kompanija. U svibnju 2021. Virgin Orbit, podružnica Virgin Group, objavila je da će prva misija rakete LauncherOne biti nazvana po prvoj pjesmi albuma, “Tubular Bells, Part One”.
Nakon enormnog uspjeha prvijenca, Oldfiled radi na “Ommadawn” (1975.) i “Incantations” (1978.), koji su bili neki od njegovih prvih pokušaja uključivanja različitih tema u svoju glazbu. Otprilike u isto vrijeme, Oldfieldove verzije božićnog djela “In Dulci Jubilo” i “Portsmouth”, nastavile su graditi njegovu slavu i popularnost u Britaniji, koja je bila tolika da je princ od Walesa zatražio od Oldfielda da mu sklada melodiju za vjenčanje, nazvanu “Royal Wedding Anthem”.
Izlet u pop, filmska glazba i Olimpijske igre
U 1980-ima Oldfield se okrenuo pop glazbi, čije su teme bile jasno vidljive na sljedećih nekoliko albuma i singlova. Jedan od najslavnijih singlova tog vremena bio je “Moonlight Shadow”, suradnja s Maggie Reilly 1983. Također se tada zainteresirao za pisanje pjesama i skladanje glazbe za filmove, među kojima je bila i “The Killing Fields”. Još jedan poznati album tog vremena bio je “Islands” (1987.), s kojeg pjesma “Magic Touch” predstavlja savršen primjer Oldfieldova jedinstvenog pristupa spajanju rocka i instrumentalnih aspekata suvremene glazbe.
Početkom 1990-ih izdao je nastavak albuma “Tubular Bells”, a nakon toga je uslijedio niz albuma na kojima je istraživao vrlo različite strane glazbe. Jedan od najpopularnijih bio je “Voyager”,(1995.) s ambijentalnom obradom keltskog benda pod nazivom “The Sound of Air”. Na albumu “Guitars” iz 1999. definirao je svoju intrigu spajanja i istraživanja različitih tema glazbe. Tu je kao jedini instrument koristio gitare, i to za proizvodnju svih zvukova ostalih instrumenata koji se obično koriste u produkciji.
Godine 2005. Mike Oldfield snimio je dvodijelni album, “Light + Shade”, s namjerom da oslika dva odvojena raspoloženja u pjesmama. To je istaknulo intenzitet u njegovoj glazbi i njegove stalne napore da da novi prikaz tradicionalne klasične glazbe. Tri godine kasnije Oldfield je objavio svoj prvi klasični album, “Music of the Spheres” gdje je Karl Jenkins pomogao u orkestraciji. U prvom tjednu od objavljivanja album je bio na vrhu UK Classical charta i 9. mjestu na glavnoj UK ljestvici albuma.
Njegovi glazbeni uspjesi nastavili su se nizati, a jedan od najvećih trenutaka njegove karijere bio je nastup na ceremoniji otvaranja Ljetnih olimpijskih igara 2012. u Londonu. Kasnije 2012., kompilacijski album “Two Sides: The Very Best of Mike Oldfield” je objavljen i dosegao je 6. mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Obljetničko izdanje “Tubular Bells”, kojim će biti obilježeno 50 godina od izdavanja albuma, bit će objavljeno 26. svibnja. Izdanje sadrži novi master originalnog albuma zajedno s dodatnim prethodno objavljenim pjesmama, te snimku s Olimpijskih igara 2012., “Tubular Beats” s Yorkom, “Tubular X” (iz “Dosjea X”) i jednu novu pjesmu od 8 minuta, “Introduction tu Tubular Bells 4”. Nju je Oldfield snimio kao demo 2018., a njegova diskografska kuća je naznačila da je odlučio da neće nastaviti s projektom “Tubular Bells 4”, te da bi ovo moglo biti posljednje djelo koje je Oldfield snimio.
