Dogodilo se to Boogaloo Clubu, pa se dogodilo i Močvari, pa je jarunski Aquarius također podrhtavao. Tri puta položili smo ispit i veliki dobri duh metala – Max Cavalera opet dolazi u Zagreb.
Prije no što zaurla “Eye For An Eye” u Tvornici kulture 21. rujna, pokušao je
nekako pojasniti što se to događa u njegovoj zaposlenoj glavi.
Kako vidi novi album, kako vidi budućnost metal muzike, zašto mediji čudno gledaju metalce, zašto su mu djeca krenula istim putem kao i on, kako doživljava ovo podneblje i kako se razvijaju neki njegovi najavljeni projekti… Sve to možete čudi iz njegovih usta i shvatiti da 30-ak godina u heavy metal biznisu od čovjeka ne mora načiniti arogantnu budalu.
Vratimo se na početke. Kad si počinjao svoju karijeru, Sepulturu ili Soulfly, jesi li ikada mislio da bi tvoja djeca mogla završiti kao ti – u muzičkom biznisu?
Joooj, ne znam! Mislim, djelomično sam htio jer su ionako od najmanjih nogu bili s nama! Odrasli su uz pozornicu, spavali ispod nje ili u koferu za gitaru. Oni su jednostavno rođeni u takvom svijetu. S te strane, jako je logično i to je pokazatelj da nam je bilo super, jer je čak troje od njih odlučilo ići istim putem. Ritchi, Igorr i Zyon, sva trojica imaju bendove i sad su sa mnom tu u Europi kao predgrupe Soulflyu…
Da, znam to, zato i pitam! Jesi li sretan zbog takve sudbine?
Da, totalno! Super mi je što sam imao priliku napraviti takav paket i nazvati turneju Maximum Cavalera i imati cijelu obitelj ujedinjenu oko iste stvari. Svi u istom autobusu, ogromni cirkus koji putuje svijetom. Iskreno, ne samo da mi je drago, već mi je to ostvarenje svih snova!
Da, zbilja se čini da cijeli život živiš na cesti, a sada to radi i cijela tvoja obitelj. Do kad misliš da ćeš imati energije za takav život?
Pa nadam se zauvijek! Zbilja se ne umaram od toga, volim biti na turnejama. Još više volim svirati uživo i to mi zbilja nikad ne dosadi. Volim i takav način života, jer nekako nisam sretan kad sam dugo na istom mjestu. Znam da to nije za svakoga, ali za ljude kao ja nema bolje stvari. Jer, znaš, moraš voditi muziku tamo gdje su ljudi. Spreman sam putovati s muzikom i voditi ju tamo gdje je ljudi žele slušati.
U zadnje vrijeme dosta si toga promijenio u bendu, dosta se članova izmijenjalo kroz Soulfly period. Vidiš li ikakvu šansu da ti netko zamijeni ljubimca – Marca Rizzoa?
Oh ne! Nadam se da ne! Naravno da nikad ne znaš, nemoguće je reći što donosi budućnost i kuda vodi pojedine ljude. Na kraju krajeva – i ljudi se mijenjaju. Ja sam navikao na to i uvijek moraš ići dalje. Moja predanost Soulflyu je takva da namjeravam nastaviti sa Soulfly bez obzira na sve. Ja se držim svoje riječi i fanovi to znaju. Imam super odnos s njima i neka znaju da ću nastaviti s ovim bendom tko god bio u njemu i kakve god promjene se događale.
Ali, ipak se nadam da je Marc unutra cijelim srcem i dušom. Obožavam način na koji svira i sviđamo se jedan drugome. Zbilja sam tražio nekoga kao što je on, još od vremena kad sam svirao s Andreasom. Nikad se nisam uspio u Soulflyu tako s nekim povezati, naći taj zajednički jezik. Bio je tu Logan, Mickey, nikada to nije bila jedna te ista stvar. Ali kada je Marc došao to je bilo to! Volimo istu muziku. Obojica obožavamo thrash i death metal, hardcore, jako smo slični po ukusima i načinu funkcioniranja. Tu je osam godina i neka tako i ostane!
Vjerojatno dobro surađuješ i s Gregom Puciatom iz Dilinger Escape Plan. Kako napreduje taj projekt?
Pa i nema se baš nešto previše filozofirati o tome. Trenutno čekamo da nam se u bendu pridruži Troy iz Mastodona! Bit ćemo tu ja, Greg i Troy – tri metal pjevača u istom projektu. To mi se čini super i uzbuđen sam zbog toga. Dosta neuobičajeno i dosta jedinstveno – naša tri vokala u istim pjesmama. Planiramo snimiti album u siječnju. Nakon što obiđemo Europu i Južnu Ameriku, u studenom i prosincu radit ću na tom projektu. Sa svim tim planovima – nekad sljedeće godine će izaći i album. Planiramo napraviti turneju s tim projektom. Neće biti mnogo koncerata, ali nešto ćemo sigurno odraditi. Bit će odlično.
A s kim bi još htio napraviti takvu suradnju?
Pa ajde da na to odgovorim koristeći isti projekt – ovaj s Gregom i Troyem. Treba reći da tražimo nekakvog gosta – gitarista. Moramo upotpuniti bend s gitaristom. I to ne nekim tipičnim lead gitaristom koji solira, već više gitaristom koji nekakvim zvukovima može doprinijeti toj ideji. Trebamo nekog jako posebnog, ali još ga nismo našli.
Što se ostalih gostiju tiče, sigurno će tu biti svakojake ekipe. Bit će sigurno poznatih faca sa scene. Siguran sam da će to biti jedna od najzabavnijih ploča za snimanje.
Kad smo kod gostiju na albumu, uvijek si ih imao mnogo. Negdje sam pročitao da ti je žao što je i Fred iz Limp Bizkit bio jedan od njih.
(smijeh) ma da… Mislim, bilo je ok imati ga na albumu, “Bleed” je super pjesma. Ali, više mi smeta kakav je postao i kakav je danas – nekakva kvazi-rock zvjezdica. Oko prvog albuma Soulfly oni još nisu ništa postigli, a nakon toga ih je odnijela ta popularnost u nekom čudnom smjeru.
Sreli smo se jednom u Americi i svirali skoro jedni preko puta drugih. Pitao sam ga hoće li doći na koncert, ali odmah sam dobio taj neki umorni rock-star pogled i samo sam se počeo smijati na to. Mislim da je na taj način uvrijedio jako mnogo ljudi na sceni, s tim njegovim načinom ponašanja. Posebno meni to smeta, jer sam navikao imati obje noge čvrsto na zemlji i ponašati se prema drugima onako kako želiš da se oni prema tebi ponašaju.
Zadnjih godina mediji i policija često (posebno u Americi) krive neke metal bendove jer su saznali da su neki ubojice njih slušali. Što bi napravio da fan Soulflya ubije nekoga ili napravi nekakvu pucnjavu u srednjoj školi?
Ma, mediji uvijek traže neki jednostavni izlaz iz svega i nekog jako očitog krivca za sve što se događa u današnjem društvu. Uvijek trebaju nekoga okriviti, iako zbilja nije uvijek lako naći pravog krivca za stvari koje se događaju u svijetu. Bendovi njima mogu biti samo simbol svega toga. Treba pogledati dublje u život takvih ljudi i shvatiti što ga je zbilja navelo da napravi takvu glupost. Ja sam totalno siguran da to nije muzika! Muzika nikad ne može biti razlog za tako nešto. To proizlazi iz obitelji ili iz nekakve otuđenosti, jer znam da društvo zna nekome okrenuti leđa. I onda ne znaš što bi napisao, pa okriviš muziku. Posebno žestoku muziku, jer svi na sceni izgledamo kao nekakvi frikovi – duga kosa, tetovaže… Lako nas je pogledati i pomisliti “Gle ove luđake, to su sigurno neki negativci!“
Problem je, naravno, mnogo mnogo dublji od toga.
Kako vidiš razvoj muzike u budućnosti? Mnogo bendova odlazi, nestaje, pa se vraćaju, pa se pokoji novi stvori niotkuda.
Ma ne bojim se previše. Dobra stvar s rock i heavy metal muzikom je što nikad ne izumire. Nekad malo posustane ispod naleta nekakvog pop trenda, ali u globalu je uvijek tu negdje. Nekad više na underground strani, a nekad više prisutna u medijima. I tako će biti zauvijek! Ono što drži našu cijelu scenu definitivno su fanovi. Oni su zbilja fanatični, jako vole tu muziku i svoje bendove. Ali nije to njima samo muzika, nego cijeli stil života i cjelodnevna preokupacija. Zato mislim da će se to nastaviti tako kako i je. Uvijek će dolaziti novi bendovi i dio njih sigurno će biti odličan, a mi starci na sceni smo još uvijek tu, još uvijek radimo muziku i valjda nekako pomažemo sceni.
Na svakoj turneji svratiš u ove krajeve i u ovu regiju. Čak si i neke pjesme s “Prophecy” snimio u Srbiji. Kakvu ti inspiraciju daje ovaj dio svijeta?
Znaš što? Jako me podsjeća na Brazil! Znam da čudno zvuči, ali istočni dio Europe uvijek me podsjećao na Brazil gdje sam odrastao. Nije to isti jezik, niti je tropska klima, ali ta neka vibra definitivno je usporediva. Posebno što se tiče muzike. Totalno mi je jasno zašto ekipa kod vas voli heavy muziku. To je taj stil života. Zato volim doći, ali još više i svirati koncerte. Atmosfera je uvijek super, rulja podivlja. Hrvatska i Srbija imaju mnogo naših fanova i sigurno ćemo nastaviti dolaziti k vama!
