Dok se još oporavljate od svih mogućih proslava – Kurban Bajrama, Božića, Nove Godine, blagdana Svetog Stjepana i eventualno godišnjica braka u matičnoj vam obitelji – u ovo događajima pospano postblagdansko vrijeme Muzika.hr vam donosi pripravak protiv mamurluka: premijerni intervju friško oformljenog trija MatMar, kojeg vodi dobro znani klavijaturist Vještica i Folkestre Mateo Martinović.
Nakon što se neko vrijeme pomalo povukao od koncertnih zbivanja da bi se intenzivnije bavio producentskim poslom, Martinović je okupio jake snage mlađe generacije – Elvisa Penavu na gitari i Janka Novoselića na bubnjevima kako bi dao prostora autorskim materijalima koji u njemu već dugo kuhaju.
Ovaj intervju vođen je prije njihovog prvog zajedničkog koncerta, 12. prosinca u zagrebačkom Teatru &TD, s kojeg ste na našim stranicama mogli čitati i izvještaj. Čitavo vrijeme intervjua Janko je vježbao bubnjajući po jakni, pa evetualne tipfelere pripišite njegovom radnom elanu.
Za početak, idemo jednostavno: otkud MatMar?
Martinović: Pa jednostavno, kad čovjek osjeća u srcu glazbu, on je mora izrazit ili će nastradat. To je ko da si trudan a ne možeš rodit, znači – loše ti se piše. Tako se našlo i ovo naše klupko energije, svako od nas se želi izrazit i vidjeli smo da to zajedno možemo još i bolje. Skupili smo se tako da je Janko svirao u grupi Less Than A Minute kao predgrupa Folkestri, par puta i kad sam ga vidio, došlo mi je “Vidi, bogati, ovoga maloga što kefa dobro…” i onda sam ga zamolio da nam se pridruži, pošto sam već skupljao novu ekipu.
A on mi je spominjao da ima dobrog gitaristu, i da će bit neka svirka… Kad sam vidio i čuo Elvisa ovdje, u ovom istom prostoru, unutarnji demon je rekao: “To ti je taj!” Svirka je bila vrhunska, točno se vidjelo da čovjek ima nešto posebno u sebi, za razliku od drugih koji imaju samo pojačala i gitare… I onda smo se našli, vježbali smo u prostoru gdje inače Nikša (Hrvoje Nikšić, pjevač i klavijaturist iz benda Tena Novak op.a.) vježba sa svojim bendom. A kako je i on inače izvrstan čovjek i glazbenik, zamolio sam ga da nam se pridruži večeras.
Evo jedno još jednostavnije pitanje: zašto baš ime MatMar?
Martinović: Meni je užasno lako napravit pjesmu, a najteže mi je u životu smislit ime za bend. Koji god ja prijedlog dam, ostatak benda me samo gleda i kaže: “Ma jesi ti normalan?!” (opći smijeh). Na kraju su mi rekli, ma daj pusti te budalaštine, ajmo se mi zvat MatMar. A kako sam ja već neko vrijeme razmišljao o tome kao o svom umjetničkom imenu, reko, super, eto.
Tako, znači – imamo MatMar, u kojeg si ti, Janko, doveo Elvisa. Odakle se vas dvojica znate?
Novoselić: Elvis i ja smo se 2001. smo se upoznali i osnovali smo akustični jazz-bend Satellites, s dosta autorskih stvari. Nekad je to bio i kvintet, sad je trio… Još uvijek sviramo.
Penava: Ja sam dosta novi u Zagrebu, u zadnje vrijeme – zadnjih 5 godina – živim u Grazu, ondje sam završio Jazz akademiju i upoznao Janka. Zajedno smo i diplomirali tako da sam počeo svirati s njim. Sad sam se preselio, tu živim pa i nastojim što više svirat i radit…
Elvise, za one čitatelje Muzike koji još nisu čuli o tebi, reci nam nešto o svom dosadašnjem radu?
Penava: Prije sam svirao s Boškom Petrovićem, Primož Grašičem, sa Sašom Nestorovićem sam svirao tu, u istom prostoru… Inače sviram u big bandu, HGM jazz orkestru, a ove godine sam bio član Big Banda Europske unije, imali smo turneju po Europi… Dosta je to sve skupa bilo busy, onako…
Znači, slično kao i Janko, čija je zauzetost obrnuto proporcionalna stažu na sceni…
Novoselić: Pa i nisam toliko prezauzet, dalo bi se još radit. Vještice – dakle, Sacher – tek moraju izdat novi album, na tome se intenzivno radi… A što se tiče Trianguli Zone, s njima sam prvi put svirao sad, na No Jazzu, pa se nadam da će bit sad i više tih svirki.
Mateo, što ćemo od MatMara čuti večeras? Kakav vam je repertoar za praizvedbu? Hoće li tvoje, autorske kompozicije biti u većini?
Martinović: Sve su autorske stvari, ima par obrada – al ne bih rekao da su moje. Mislim, ova dvojica izvrsno sviraju svoje istrumente i kako ću ja sad nekom od njih reć šta da on svira?
Penava: Ali to su sve Teove stvari, njegove starije kompozicije koje vriju već godinama, i sad je došla prilika da se odsviraju.
Martinović: Pa to su sve stvari koje su nastale prije 10, 12, 18 godina, a koje nikad
nisam radio. Nisu se uklapale u koncepciju Folkestre, tamo je bila neka sasvim druga priča. A najbolje je od svega što se njima dvojici to sve sviđa i paše im.
Baš u vezi s ovim što si spomenuo, nameće se pitanje – da li osjećaš neka očekivanja publike glede svojih novih stvari, s obzirom na tvoj rad u tako osebujnim sastavima poput Vještica i Folkestre? Može li se, s takvim naslijeđem, uopće izboriti za to da se tvoje nove pjesme tretiraju odvojeno od svega što si radio?
Novoselić: Svako u svemu tome može nać nešto novo.
Martinović: Pazi, Vještice i Folkestra su, spram ovoga… Sve su to različiti svjetovi. I pivo i voda i mlijeko su tekućine… Ali totalno različite. Tako i svi ovi bendovi koje si nabrojao, bez obzira jesu li neki isti ljudi u njima ili ne. A meni je ova nova tekućina toliko opojna da se smijem dok sviram i, vjerovao ili ne, trnci me prolaze. Ovi ljudi ovdje su majstori svog instrumenta i sviraju pet puta bolje od mene, završili su škole, znaju svirat sve. Ja znam samo ovo što znam.
Penava: Ko da je to malo (smijeh).
Martinović: Meni je to teško procijenit, ja znam da me ljudi znaju po onome što su čuli. To ti bude, znaš ono, ‘A, to je onaj što se zajebava i pravi lakrdiju od svega’. Ne bi rekao ni da je teže ni lakše, jednostavno je drukčije. A sve to skupa, u krajnjoj liniji, nije ni važno, važno je da smo se mi uspjeli nać i da to funkcionira, a publika će sama procijenit da li joj se to sviđa ili ne. Nietzsche je rekao: “Nešto nije u redu s tobom ako se svima sviđaš.” Najvažnije je od svega da smo se našli, a našli smo se zato što se privlačimo i kao ljudi i kao glazbenici, i to sve zajedno jako lijepo zvuči. Moram reć da smo čak i puno vježbali, ovo više nije zafrkancija, nego ozbiljan bend. Evo Janko i sad vježba, vidiš… Našli smo se prije 12, 13 dana, imali smo sad već desetak proba. Brzo je to sjelo na svoje mjesto i stvarno sam presretan i zadovoljan. Oni su se prilagodili meni i ja njima, što je vrhunski. A osim toga, ovaj bend ima svoj zvuk.
Kad smo već kod zvuka, tko vam svira bas?
Martinović: Moja lijeva ruka glumi bas. Pošto su svi basisti u Hrvatskoj užasno zauzeti, svi sviraju 47 gaža mjesečno, nemaju vremena za probe i zaboravljaju dijelove pjesama, onda sam rekao: “Lijeva ruko…” i eto.
(Ulazi Hrvoje Nikšić)
Nikša, pozdrav i samo nam još prije početka reci otkud ti kao gost MatMara?
Nikšić: Ja sam pridruženi član, stari kolega Teov, moglo bi se reći. Mi se znamo još od 1996. godine, iz jednog koncerta iz KSET-a, kad sam ga ja pitao bi li on meni htio davat instrukcije iz klavira… Evo, i večeras ću svirat sintisajzer, neću pjevat. Nadam se da je ovo tek početak ovakvih zajedničkih nastupa, zapravo, sigurno će ih bit.
Martinović: Mogla bi bit i neka zajednička ploča, ma, zapravo, vjerojatno ćemo je snimat u Hrvojevom studiju.
Nikšić: Tako ću bit na ploči ako ništa ni ne odsviram…
Ovo je valjda san svakog novinara, da mu sugovornik i bez pitanja daje odgovore. U to ime, kad će ploča?
Martinović: Ne razmišljamo konkretno o datumu, najvažnije da mi sad sviramo, a ploča će kad bude. Negdje na proljeće, kad malo olista da ne budu grane ovako skvrčene. Poanta je ipak u tome – bar mislim – da svaki čovjek na ovoj planeti ima pravo izrazit sebe ako time ne naudi nekom drugom. Eto, mi smo iskoristili svoje prirodno pravo, zajamčeno Ustavom Ujedinjenih Naroda da sviramo ono što nama paše. Priroda nam je dala malo talenta, sad ga izvodimo u ovoj kombinaciji… I život je lijep. Stvarno imamo sreće.
