Matija Dedić nedavno je izdao uspjeli disk pod nazivom “Visiting Bruxelles“. Činjenica da je ovdašnji jazz glazbenik okupio respektabilni inozemni trio koji svira većinom njegove autorske skladbe, već je sama po sebi prilična vijest. Stvari postaju još zanimljivije ukoliko se zna da je sve snimljeno u nemogućoj žurbi, s dobrim rezultatima.
Kako se i zašto sve dogodilo, zašto se ovoliko čekalo na punokrvni jazz-disk Dedića jr., što je s Boilersima i stanjem na sceni, o planovima i nadahnućima… čitajte u intervjuu što nam ga je Matija strpljivo davao u kućnom kafiću na zagrebačkoj Trešnjevci.
Uz čestitke na novom albumu, odmah idemo na pikanterije: kako si se zapravo upoznao s takvom hard-bop legendom kao što Jean Louis Rasinfosse?
Kad je prošle godine Hrvatska primljena u Frankofoniju u Bruxellesu, organiziran je povodom toga jazz koncert i naša misija pri Europskoj uniji je poslala mene kao predstavnika; a selektor je među ostalima bio upravo Jean-Louis Rasinfosse. Kad smo došli tamo, sve je bilo na ‘brzinu’: proba od pet do sedam, a koncert u osam, čovječe – i to s originalnim skladbama!
Jesi ti odlučio da ćeš svirati originale, ili?
Ne, tamo je svatko donio donio svoje stvari, bilo je odličnih muzičara, Bugara, rumunjskih pjevačica… Ali, još uvijek je to svega dva sata probe, vani ljudi čitaju note, ide se na povjerenje i – ajmo, koncert. 
S kim si tada svirao?
U sekstetu s belgijskim muzičarima koje je vodio Rasinfosse, koji inače sviraju s njim, a Patrman je svirao bubnjeve. Izgleda da sam tu, što se kaže, položio ispit. Prvo sam pitao (Tomislava) Šabana može li me uvrstiti u jazz ciklus u Lisinskom. Čim smo dobili termin Rasinfosse se odazvao ne samo da zajedno napravimo koncert, nego je pristao i da snimimo CD, što mi je jako drago – iako sam i prije surađivao s priznatim europskim i svjetskim glazbenicima, ovo je prvi put da imam snimljen kompakt disk s jednom facom kao što je Jean-Louis. Tim više što sam očekivao da će postavljati nekakve administrativne uvjete, obzirom da je priznati glazbenik…
Da li to znači da je zapravo već tada u Bruxellesu došlo do ideje o zajedničkom albumu?
Zapravo, ne. Rasinfosse mi je nakon koncerta samo rekao kako se nada da ćemo i dalje surađivati. Meni je, iskreno, i to dosta značilo. No, ispalo je da se nakon toga sve ostalo vlo brzo odigralo. Taj koncert je bio u lipnju prošle godine, a mi smo snimali i imali koncert već u rujnu.
Da li je točno kako je u prvotnoj koncepciji trija bubnjar trebao biti Billy Hart?
Točno, bio je, ali znaš kako je… Nikad se nismo ni vidjeli ni čuli, čovjek je išao svojim putem. Mislim da je i ovako jako dobro ispalo, Patrman je stvarno dobro odsvirao svoj dio.
Svakako, pogotovo ako se uzme u obzir da je čitav album snimljen u svega dva dana). Čini se da ti je bilo jako stalo snimiti CD s internacionalnim triom, bez obzira na maksimalnu kratkoću termina?
Prvo, htio bih reći da rad s internacionalnim triom ni malo ne umanjuje moju suradnju rad s ostalim ritam sekcijama. No, mislim da je krajnji čas da se okrenem Europi, jer Hrvatska polako postaje malo tržište za mene. Još kad se uzme u obzir da nakon nastupa u Montreuxu 2002. godine nemam nikakav važni inozemni biografski detalj, mislim da je krajnje vrijeme da se, u 34. godini, ponovo okrenem pokušajima da se priključim nekakvoj, europskoj ligi.
Da pojasnimo malo što se tada, 2002. godine, zapravo događalo u Monteruxu?
Tamo se održavalo solističko natjecanje jazz pijanista u dobi do 30 godina. Tada je bilo pristiglo 470 prijava iz cijelog svijeta, glavni selektor je bio Quincy Jones. Ušao sam u 11 polufinalista, nisam ušao u finale, ali mislim da je i ovaj rezultat veliki uspjeh, kakav s prostora bivše Jugoslavije nema nitko ni na jednom instrumentu.
Nakon toga, umjesto da stvari definitivno krenu, dogodilo se upravo suprotno. Zbog čega?
Pa, više se toga odigralo, uglavnom na privatnom planu. Prvo se rodila Lu, to je bila njezina prva zima, pa su zatim krenuli Arsenovi zdravstveni problemi tako da sam se ja potpuno pogubio i muzika je otišla u treći plan, u tom vremenu sam manje i komponirao… Došlo je doslovno do hranjenja familije. Ali evo, hvala Bogu, Arsen je u redu, mala je narasla i mislim da je ovaj CD “Visiting Bruxelles” definitivna naznaka da se ponovo vraćam jazzu.
I to u internacionalne vode.
Tome se nadam, a sad… vidjet ćemo što će bit dalje.
Spomenuo si povratak jazzu. Upravo to mi se čini ključnim pitanjem: da li se, nakon svih suradnji s domaćim pop-rock glazbenicima, pa crossover projekata poput “Handwritinga”, diskova s obradama Gibonnija, pa “Drugi pogled” na Arsenove skladbe…, s “Visiting Bruxelles” konačno ponovo u potpunosti okrećeš istinskom, izvornom jazzu iz kojeg si inicijalno i krenuo?
Da, dobro si rekao. Kad sam bio mlad, napravio sam prva dva albuma (“Octopussy” i “Mr. K. K.”), koji su bili jazzerski, a onda je – ne znam ni ja iz kojih razloga – krenulo neko lagano dodvoravanje publici, nekakva fuzija popularnih formi i jazza, sugestije izdavačkih kuća da jazz treba približiti mladoj publici na bilo koji način…
Što je dijelom i točno…
Pa da, ali prošle su tri-četiri godine dok sam radio na takvim stvarima. Bilo je uistinu vrijeme za jedan autorski CD, kojim se vraćam onome što privatno doma slušam, tipa Brad Mehldau – onome što je u meni ali mi, jednostavno, situacija u nas nije davala priliku da se time bavim. “Visiting” se sigurno lošije prodaje i od mojih obrada Gibe, pa i Arsena, no ovo je disk koji ide na duge staze i u koji uistinu vjerujem.
Mislim da je u pitanju moj najbolji i najseriozniji album do sada. Sve što je izašlo na “Visiting Bruxelles” već dugo stoji u meni – ali ponavljam, situacija je išla drugačije, pa se moglo čak čuti i stvari tipa ‘Matija se prodao‘, a zapravo je u pitanju čisti splet okolnosti. Sad ponovo krećem kako sam i počeo.
Možeš li čitateljima Muzike.hr približiti kako je izgledalo samo snimanje ploče? Sve se odigralo u samo dva dana?
Na dan kad su Rasinfosse i Patrman došli, odmah smo ušli u studio. Donio sam kompletan materijal, bilo je tu i novih mojih originala, novih stvari koje nisu uspjele, jer pazi – ja sam prvi put snimao i radio u malom Lisinskom. Sve te obrade Gibonnija, Arsena, “Handwriting”… to je sve bilo snimano po zagrebačkim studijima i na električnim klavirima, šta da ti kažem. Ovdje sam prvi put dobio pravi grand piano i odličnog tonca, Hrvoja Hegedušića – znači prave uvjete, što je vani normalno, a kod nas još uvijek, nažalost, abnormalno.
Ekipa je tog dana stigla u podne, a imali smo termin od pet sati popodne do ponoći. Takav je bio budžet. Treba uzeti u obzir i to da u tih sedam sati ulazi i pauze, odmori, postavljanja instrumenata… Tako da je efektivnog rada bilo, možda, kakvih pet sati. Drugi dan smo snimali i koncert, tako je bilo dogovoreno, i onda smo od toga uzeli najbolje.
Dallas je inzistirao cijeli materijal bude potpuno novi, no nakon preslušavanja, zaključili smo da će na disk morati ići i neke stare stvari poput “Last Exit”, “Family”… Trebalo je odabrati ono što pri preslušavanju zbilja kvalitetno zvuči. Ukupno smo, dakle, imali pet sati plus jedan koncert za čitav CD.
Kako ti je pritom bilo raditi s Rasinfosseom? Čini mi se da ste vas dvojica poprilično kompatibilni po preferencijama i stilskom usmjerenju?
Pa on dosta radi s onim odličnim pijanistom… Francuzem… Eric Leguinijem! Rekao mi je vrlo brzo da ga podsjećam na njega i tu smo se našli. Izgleda da mu se sviđa kako radim. Sjećam se kako me zagrlio nakon koncerta u Bruxellesu, baš ono, kao sina. Neki dan sam opet dobio njegov SMS kako se nada da ćemo vrlo uskoro opet surađivati. Zadnja poruka koju mi je poslao bila je da bi u lipnju ili rujnu probali napraviti mini-turneju u Belgiji, za početak. Što će biti dalje, to Bog odlučuje.
Znači da bi to dobro odgovaralo i Patrmanu, jer on je Čeh s belgijskom adresom…
Ma dakako… Čuj, i on ima svoju reputaciju tamo. A i Jean-Louis je velika faca i ne bi zvao bilo koga. Kad Rasinfosse svira u Belgiji, s belgijskim glazbenicima, Patrman je njegov zvanični bubnjar.
Što je zapravo interesantno, jer Patrman, za razliku od Rassinfossea, više svira free glazbu i slobodne forme?
Da, a to paše i meni jer i ja naginjem tome. Nikad ne bih rekao za sebe da sam tradicionalist. Koliko god mi je jazz prva ljubav, ne bih rekao da naginjem američkoj kulturi, više sam okrenut Europi – modernoj klasici, Bartok, Šostakovič – tako da mi je tu Patrman jako dobro došao.
Ovo je zanimljiva konstatacija – naime, u javnosti postoji jedna recepcija tebe kao naglašenog liričara, emotivnog skladatelja i pijanista čija je estetika krajnje melodiozna i lako slušljiva. Da li si se ikada bavio, i da li se aktivno baviš free-glazbom?
Takve projekte najviše radim sa Sašom Nestorovićem, koji me i uputio u tu sferu glazbe. Renato Rožić i Krunoslav Levačić su me također tome okrenuli, ali nisam imao prigodu raditi s čistim free – muzičarima. Dosad. Nadam se da će doći i to vrijeme, jer avangardi sam okrenut, u svakom slučaju. Cecil Taylora obožavam. Iako, svoje učenike više usmjeravam ka europskoj, negoli američkoj tradiciji klavirista. S druge strane, na CD sam stavio i “Solar” Miles Davisa i “Green Dolphin Street” kao standarde, da se vidi da se tradicija i promišlja i poštuje.
Što je sljedeće? Kakvi su planovi za dalje?
Definitivno bih radio sa stranim muzičarima, i to svoje skladbe. Dosta ih se nakupilo u ovom periodu…
U kojem sastavu?
Sastav ne znam, ali definitivno hoću jedan ECM-ovski projekt i zvuk. Takav još nemam, a u ambijentalnom zvuku sam najslobodniji i najbolje se snalazim. Mislim da tu mogu najviše dati.
Kad smo već kod sastava, što misliš o mlađim hrvatskim glazbenicima? Ima li netko iz mlađe generacije s kim bi volio raditi?
Kad god Borna Šercar, koji trenutno najviše svira sa mnom, ne može – definitivno zovem Janka Novoselića. On je, uz kontrabasista Gorana Rukavinu, najviše izletio na scenu. Ta dva momka su zbilja sjajna i ako budu išli pravim putem, pred njima će biti dobre stvari.
U svakom slučaju važno je da se priča kvalitetno nastavlja.
Svakako. Pogotovo što su jedno vrijeme stvari bile zastale, došlo je do zasićenja – stalno se vrtio taj isti krug ljudi Nestorović, Levačić, Baraković, Dedić, Križić… To ti je stalno istih 7-8 ljudi. Zadnji put kad sam svirao kod Boška, došlo mi je 30 ljudi, ne može se tako. U Sax!u dođe 50-70 ljudi.
Najlošije zapravo prolazimo u Zagrebu. Svugdje drugdje, čim se maknemo, imamo dobre koncerte. Drugdje su ljudi željni svirke i podržavaju je. Zagrebačka psihologija ti je malo, znaš: “Zašto bi mi to slušali kad mi to možemo bolje“, odnosno “Zašto to kad imamo prave američke muzičare?” Ovi koncerti koje je radio Dražen Kokanović na festivalima, bilo ih je par na kojima bi sigurno isto tako kvalitetno svirali Boilersi. Ovo kažem prvenstveno zato što ne treba mistificirati neke stvari.
Što je sad s Boilersima? Sprema li se nešto?
Da, spremamo novi disk! Konačno smo kompletirani, čista originalna postava, i mislim da će to biti najbolji CD Boilersa do sada. “Abstract Lights” je bio dobar, a mislim da je sada vrijeme da ga i nadmašimo. Postojimo od 1994. i to je jedna lijepa obljetnica, da sastav izdrži toliko dugo.
Za kraj, vratimo se na početak. Kad si ti zapravo odlučio baviti se jazz – klavirom?
Kad mi je Arsen dao “Köln Concert” Keith Jarretta. Tad sam odlučio otići na jazz-akademiju u Graz. Tu sam definitivno našao sebe. Kroz školovanje sam se zaljubljivao u nove i razne pijaniste, ali Jarrett… Sad sam slušao i ovaj novi “Carnegie Hall” koji je friško napravio: nevjerojatno je da čovjek u tim godinama ide još dalje! Keith Jarrett je moj konačni odgovor.
