Marčelo: “Žanrovi su zlo”

Zagrebačkoj publici zadnjeg dana ožujka novim se albumom predstavio hip-hop miljenik iz Paraćina Marko Šelić svima poznatiji kao Marčelo.

Sam koncert dogodio se u KSET-u koji je mahom bio popunjen njegovim obožavateljima. Samo nekoliko mjeseci nakon što je Marčelo nastupio na brucošijadi FER-a, vratio se u Zagreb u potpunosti predstaviti a ktualni album “Deca i sunce”.

Zadnji puta kada sam ga gledao 2010. u Boogaloou bio je to koncert za pamćenje jer se odvijao na Marčelov rođendan (doduše, jedino mu tada zamjeram nedovođenje Shock Orchestra!), ali koncert u KSET-u poprimio je razmjere hip-hop spektakla koji je bio fuzija stilova pomiješan s Marčelovim gotovo poetskim i socijalno angažiranim tekstovima, jazzy/distorziranim gitarskim dionicama i dobrim grooveom.Publici nije trebalo čak niti puno alkohola da se zagrije jer Marčelo se vrlo brzo asimilirao i pokazao da je KSET i nakon šest godina i dalje njegovo gnijezdo gdje se uvijek može vratiti. Vrabac (Marčelo) doslovno je preletio cijelu karijeru i sve albume, iako je tempo koncerta diktirao album “Deca i Sunce”. Svojom “Teškom artiljerijom” otvorio je paljbu rima i stihova koji nisu bili strani publici jer je ona znala svaki njegov tekst, a sam koncert zatvorio se “Šaradom” samih članova na bini.Energičnom koncertu za pamćenje o kojem će se još dugo pričati u hip-hop kuloarima prethodio je i sam intervju s Marčelom. Što se to izdogađalo u periodu od predstavljanja zadnjeg albuma i što nas to još očekuje od Marčela doznao sam uz koju čašicu razgovora neposredno prije samog nastupa.Ovo je tvoj drugi nastup u Zagrebu unutar nekoliko mjeseci. Kako je bilo nastupiti na brucošijadi FER-a?
Bilo je super. To je bila dobra prilika da predstavimo nove stvari, ali opet, to nije bio čitav koncert. Morali smo se zbiti u 45 minuta, što nije problem što se tiče kolegijalnosti prema drugima, ali bilo je teško odlučiti što da uđe u tih 45 minuta, a što ne. Večeras smo dočekali priliku da se zagrebačkoj publici predstavimo u dva sata svirke, ako ne i više.

U Zagrebu si nastupio 2010. u Boogaloou kada si radio promociju albuma “Treća strana medalje”. Novi album “Deca i sunce” tek sad predstavljaš publici solo koncertom. Zašto je trebalo toliko čekati promotivni koncert?
Vjerujem da je to malo do poziva organizatora, a malo i do nas samih. Možda smo i mi mogli nešto sugerirati što se tiče koncerta, ali idemo na tu skromnu kartu ‘kad nas netko pozove onda ćemo svirati’. I otud, eto, prvi kompletan koncert što se tiče promocije aktualnog albuma događa se 2012, a album “Deca i sunce” je iz studenog 2010. Ne kasnimo mnogo, ali ipak je to kašnjenje. Popravit ćemo to u budućnosti.Kako je album “Deca i sunce” prošao kod publike?
Pa jako dobro. Rijetko koji album je tako brzo ušao publici u uši što se tiče atmosfere na koncertima, jer po njima to možeš primijetiti. Diskografska strana priče, o njoj se više maltene ni ne može pričati. Možda je dobro što je došlo to vrijeme da je muzika živa stvar, sinergija između autora i publike, a koncert je mjesto gdje ti vidiš kako te pjesme dišu.Hoće li se na nekom novom materijalu ponoviti fuzija s “Treće strane medalje”?
Radimo kako nam se kad radi. U trenutku rada na tom albumu bilo smo u takvoj atmosferi. Na “Deca i sunce” smo se malo odmorili od baroknosti koju “Treća strana medalje” nosi, iako ta baroknost ponekad i nije toliko nužna. Procijenili smo da na “Deci i suncu” naglasak muzički mora biti na DJ Raidu, koji je strašno napredovao na klaviru i to je zanimljivo za vidjeti. Na tom albumu melodije su točno onakve kakve trebaju biti i tako smo htjeli da to zvuči. Kako će idući materijal zvučati to ne znam.

Može li se “Deca i sunce” smatrati albumom koji označava povratak tvojim korijenima?
Ne mogu odrediti kako će nešto biti smatrano. Moguće je da ima nekoliko momenata koji sliče na povratak korijenima. To je ploča koju su ljudi dobili kao poklon uz ulaznicu na koncert gdje se proslavljala deseta godišnjica mog rada. Na “Teškoj artiljeriji” je, recimo, Big Boss, koji je radio nekoliko stvari na prvom albumu, kao i Soul Food – s obojicom nisam radio još od tih dana. Ima tu stvari koje vuku na stara vremena, ali sve je to lijepo upakirano i komponirano u novu priču. Atmosferski podsjeća na ono od nekad, ali mi smo deset godina stariji i tako i zvučimo.

Što se tiče prošlog albuma, tvoj prateći bend bio je Shock Orchestra. Više nisu…
Stvari se događaju i mijenjaju. S nama su večeras Iskazi, bend iz Pančeva s kojim nastupamo već dugo, još negdje od 2007., i bili su gosti na našim koncertima. Nakon ogromnog druženja, počinjemo držati sve koncerte zajedno. Rodila se želja da napravimo konstrukciju kao nekakav megabend od dva benda. Shock Orchestra bili su ljudi iz različitog glazbenog miljea, mnogo lijepih svirki i uspomena, ali fuzija Filtera i Iskaza daleko je organskiji spoj. Postali samo kao mala glazbena artiljerija uz Iskaze.

S Filterima si proslavio deset godina rada. Kako funkcionirate?
Odlično. Mi smo prvo pričali da napravimo Filter album, ali je to na kraju izletjelo u formi Marčelo i Filteri. Nensi je tu još od prvog albuma, Miško i Lane došli su odmah poslije prvog, DJ Raid tu je od drugog. To je jednostavno prijateljska grupa ljudi koji rade što vole.

Hoće li onda idući album biti potpisan samo s ‘Filteri’?
U svakom slučaju neće biti potpisani kao gosti. Ovih dana pričamo o tome, dogodile su se neke promjene, stariji smo, zaposleni i moramo biti daleko organiziraniji nego nekad kad smo bili rasterećeniji. Navikli smo da sve ide samo spontano, ali je došlo vrijeme s mnogo više obaveza. No, savladat ćemo to.

Kako je došlo do imena Filteri?
To je pjesma s “Puzzle Shock” albuma. Provalili smo da je to dobro ime za grupu i eto. Isto je s logom koji je dizajnirao moj prijatelj, ta gas maska s filterom na ušima dala je potpuni oblik svemu.

Odgovaraju li ti više manji klubovi kao KSET ili veći prostori kao Boogaloo za održavanje koncerata?
Svi koji sviramo bilo što što možeš staviti pod alternativnu muziku na Balkanu emotivno smo vezani uz prostore poput KSET-a. Uvijek počneš odatle i tu si svoj na svome. Nekad smo u većem, nekad u manjem prostoru, što mi se sviđa – lijepo je varirati. Sve to ima svoje prednosti. Koncerti se ne mjere po masovnosti publike, nego po tome koliko je ljudima lijepo. Ako se ne napravi dobra sinergija s ljudima, odeš malo prazan. Probe sviramo zbog sebe, koncerte zbog sebe i zbog publike, je li.

Nensi je vrhunski vokal, koji odlično upotpunjuje Filtere. Planiraš li možda da ona dobije malo više prostora na idućem materijalu?
Mi smo za. Sve će zavisti od obaveza, organizacije i konkretnih pjesama.

Jeste li je ikada probali nagovoriti da odrepa koji vers?
Ma ne, Nenu to nikad nije privlačilo. Žena pjeva, i to opako.

Pjesme koja radiš većinom su storytelling stila. Ono što sam primijetio jest da na tom albumu prvo dolazi pjesma “Pismo vanzemaljcu”, a njen konceptualni nastavak je “Ispod”. Jesi li ikada razmišljao o izbacivanju nekakvog konceptualnog EP-a?
Ne bi vjerovao, DJ Raid je tu tvoju rečenicu izgovorio prije dva dana: konceptualni album, svaki tjedan izlazi po jedna pjesma, priča se nastavlja iz pjesme u pjesmu. Kul ideja, tko zna.

Pjesma “Sveti bes” tvoja je antologijska stvar. Šuška se da je ona napravljena po istinitom događaju. Koliko ima istine u tome?
Zlostavljena djeca jesu realna i istinita stvar, nažalost, ali pjesma je fikcija. Nastala je jednog čudnog dana i predstavlja zbir mojih utisaka te večeri. Moj tadašnji cimer Dragoljub (Dr Dra), koji je radio na albumu “Puzzle Shock” i “Treća strana medalje”, između ostalog svira klavir i ja ustajem jednog jutra, ulazim u sobu kod njega, a tamo je cura koja je pjevala nešto na melodiju od Dr Dra. Neku pjesmu o zlostavljanoj djevojci. Kao, au, divan početak dana.

U nastavku dana odlazim na radio SKC, koji je tih godina bio beogradska meka za alternativu – ali i mjesto gdje je internetska veza bila brza. Tamo sam išao skinuti stvar na kojoj me pozvao da gostujem jedan mladi DJ iz Švicarske, naš DJ Raid, da čujem što on to radi. Taj instrumental koji sam čuo – on ga je napravio i preko njega bacio skreč – postat će instrumental za “Sveti bes”. Treća komponenta u cijeloj priči je da sam na SKC-u čitao novine i vidio vijest da se pojavio manijak koji noću izlazi iz grmlja i ubrizgava ljudima svoju krv, jer je zaražen sidom pa mu je to bila kao osveta zaraziti druge. Ta tri utiska su mi se urezala u glavu i sjeo sam i napisao prvu strofu.

Sutra ujutro sam pročitao pjesmu Dragoljubu i njegovoj djevojci uz kavu. Pročitam prvu strofu i Jelena se rasplače, a Dragoljub me pogleda mrtav ozbiljan i kaže: “Mislim da bi trebalo da se odseliš odavde, ja u kuhinji imam noževe a tebi svašta pada na pamet između ponoći i šest ujutro i ne osjećam se sigurno!” (smijeh). To je priča o “Svetom besu” i izgleda da si u pravu da je to puno istinitiji događaj negoli sam ja svjestan. Ljudi su mi rekli da su osjetili strašne stvari slušajući tu pjesmu, valjda zbog oslobađanja. Ali to je posao pisca: ‘ulaziti’ u ljude, suosjećati i sa stvarima koje nisi proživio.

Kod tebe nema puno pjesama ljubavne tematike. Najpoznatija takva je “Jedan”. Na novom albumu je i pjesma “Bube”. Može li se ona smatrati zrelijom verzijom pjesme “Jedan” što se tiče tvog pogleda na ljubav?
Zrelijom verzijom ljubavne pjesme – da. “Jedan” je klinačka postraskidna pjesma, a ovo je priča o zrelijim ljudima, o sekundi u kojoj shvaćaš da niste jedno za drugo. Ta pjesma počinje riječju ‘urlaš’, a završava riječju ‘umukni’. Sve što se kaže između staje u jednoj sekundi. U suštini, ljubavne pjesme nisu zastupljene jer ne vjerujem da osoba može pisati cijele albume samo u toj tematici, to je zasigurno proseravanje. Jedna poštena ljubavna po albumu – taman.

Poznat si po svojim socijalno-politički angažiranim tekstovima kao što su “Kuća na promaji”, “Senke”, “Bol i revolt”. Na albumu “Deca i sunce” odmaknuo si se od te tematike…
Ako bi se išlo u “Decu i sunce” pažljivije, pjesma “Sindrom Pepeljuge” govori o jednoj socijalnoj pojavi. Pjesma “Kita” još više slika svakodnevicu. Slušatelj, dakle, može osjetiti samo manjak političkog angažmana, socijalni je uvijek tu. Kad sam bio mlađi, mislio sam da politički tekst netko čuje i da to nekud vodi, a sad sam siguran da nije tako. Te pjesme nisu predodređene da traju. U ovom trenu traju i “Kuća na promaji” i “Suze”, ali mislim da će “Suze” nadživjeti “Kuću na promaji”, jer je univerzalnija od nje, drugačija od pukog dnevnog komentara. I to je ono što me odbilo od ‘političkih’ pjesama: to je samo dnevni komentar.

Koja je tvoja inspiracija za tekstove?
Znak pitanja.

Što trenutno slušaš i što utječe na tvoje kreiranje glazbe i teksta?
Radim trenutno na novom romanu, a tad mi treba tišina – pjesme me privuku i odvuku mi pažnju, pa nikad nisam mogao slušati muziku dok pišem prozu i to mi oduzima mnogo vremena. Kad radim roman, pretvorim se u antenu. Pričam sad s tobom i izgledam normalno, ali ako kažeš rečenicu koja mi iz bilo kog razloga zvuči dobro, vidjet ćeš me kako hvatam bilješku i svoj dojam. Pratim što mi ljudi govore, nešto kao neplaćeni psihijatar. Ljudi su, dakle, glavni utjecaj na moje pisanje. A od muzike, trenutno Pucifer, novi album The Mars Volte i posljednji Massive Attack, sa zakašnjenjem.

Dakle ne slušaš striktno hip-hop?
Odrastao sam na rocku i punku i metalu i hip-hopu i sve to koristim u svojoj glazbi. Slušam stilove kad mi se što sviđa. Zagrepčani će vidjeti da od pjesme do pjesme zvučimo drugačije. Neke ljude odbija što se ne držimo žanra, ali kažem, tako sam odrastao i to meni ima smisla. Žanrovi su zlo.

Što se tiče tvojih kolega sa scene bilo je polemika oko njihovog prozivanja tebe. Kako gledaš na takve situacije?
Kao djetinjariju. Ružna stvar. Samo u tom hip-hopu postoji taj način prozivanja ostalih. To je ili djetinjarija ili nekultura. Ne bih krao vrijeme publici takvim stvarima, kome se prate svađe neka gleda reality emisije.

Baviš li se još prijevodom ”Dylana Doga”?
Da. Imamo tri edicije ”Dylana”, radim adaptaciju prijevoda, uvodne tekstove, korekturu i urednik sam. Za ostale junake radim samo ‘fizički posao’, korekturu.

Objavio si dvije knjige, za jednu je čak napravljena i predstava. Hoće li uskoro nova knjiga?
Do kraja godine, nadam se.

Kada možemo očekivati tvoj novi materijal?
Literarni do kraja godine, a muzički, za njega ćemo vidjeti. Vrlo vjerojatno sljedeće godine.

Neka poruka fanovima?
Uvijek isto, čuveni moto iz ”Alana Forda”: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti!“.

Razgovarao: Matej Devčić