Manu Chao, prvi nakon Boba Marleya…

José-Manuel Thomas Arthur Chao nama je poznatiji kao Manu Chao, glazbenik-revolucionar i aktivist.

Čest je i omiljen gost naše publike koja s njim na svakom nastupu uglas kritizira politiku, pjeva o ljubavi, životu u getu, propagira slobodu mišljenja i življenja… Posve je nebitno na kojem su jeziku pjesme: nekad je to francuski, nekad španjolski, engleski, talijanski, arapski, galski, portugalski ili već neki drugi.

Uoči koncerta na zadarskim Jazinama 17. srpnja, zgodno je podsjetiti se par detalja iz njegove živopisne karijere koju je započeo u Parizu svirajući s bendovima Hot Pants i Los Carayos. S njima je izbrusio kombiniranje različitih stilova – od punka, šansona, salse, reggaea, ska – i uklonio sve jezične barijere stvarajući tako multikulturalne temelje za postati blizak publici širom svijeta. S bratom Antoineom i rođakom Santiagom Casariegom osnovao je etno-punk bend Mano Negra, nazvan prema tajnoj andaluzijskoj anarhističkoj organizaciji s kraja 19. stoljeća. Ljevičarski svjetonazor zbog kojeg mu je djed osuđen na smrt u Španjolskoj pod vladavinom Franca (a otac emigrirao u Francusku) prenio je u pjesme i u scenski nastup. Pred zadarsku publiku izaći će s La Venturom koju čine gitarist Madjid, basist Gambeat i bubnjar Garbancito pojačani s dva puhača.U tinejdžerskim danima najveći mu idol bio gitarist Wilko Johnson iz Dr Feelgood. Pročitavši u magazinu NME članak o sceni Canvey Islanda – utjecajnom mjestu pub rocka koje je sedamdesetih iznjedrilo Grahama Parkera, Elvisa Costella, Nicka Lowea, pa i same Dr Feelgood – Chao je stopirajući putem stigao do engleske pokrajine Essex gdje je posjećivao pub za pubom pokušavajući okupiti bend. Joe Strummer bio mu je prijatelj, ali i najveća inspiracija. Da je utjecaj bio dvostran pokazao je i Strummerov projekt The Mescaleros.Chaova publika poprilično je šarolika: najviše ga vole Španjolci i Francuzi, te temperamentni stanovnici Južne Amerike koji se itekako mogu poistovijetiti s temama njegovih pjesama. U glavnom gradu Meksika na njegovim se koncertima zna skupiti i više od 100 tisuća ljudi. Mnogi će reći da je Manu Chao prvi nakon Boba Marleya koji je srušio sve granice između rasa i klasa. A ovisno kako tumačimo liste najprodavanijih albuma world-music žanra, ispred njegovih albuma (ponajviše “Clandestino” iz 1998.) nalazi se samo Buena Vista Social Club.Turneje su mu znale biti van svake pameti: Južnu Ameriku posjećivao je brodom koji je pristajao u svaku luku, no najdalje je otišao 1993. kada je, još s bendom Mano Negra, vlakom putovao po Kolumbiji. U zemlji rascjepkanoj narko-sukobima okupio je vlakić s cirkuskim izvođačima, punkerima i hipijima te pjevao po provincijskim gradovima za narko-dilere i gerilu skrivenu po džunglama.Njegov otac, novinar Ramon Chao, o tom je pothvatu napisao knjigu “Un Train de Glace et de Feu” (‘Vlak leda i vatre’), no za većinu članova benda pothvat je bio ipak previše, pa je Manu Chao dvije godine kasnije krenuo u solo karijeru. Ostavši bez benda pao je u depresiju iz koje ga je – kako ide priča – izvukla krava koja je ušetala u kafić u Riu gdje je tada bio. Mir i spokoj koje je osjetio kada su im se pogledi susreli spasila mu je život. Stoga danas na svojoj jakni ima crtež kravljih očiju i posve mu je jasno zašto su božanstva u Indiji. S druge strane spektra, vraga je prema vlastitom priznanju susreo dva puta: u Tokiju i u Madridu.Ljevičar i svojevrsni glasnogovrnik antiglobalista nije postao da bi impresionirao fanove. Kada nije na turneji vjerojatno ga još uvijek možete pronaći u Barceloni među uličnim sviračima.