Odvažiti se pjevati isključivo na engleskom jeziku u Hrvatskoj doista nije jednostavno, snimiti indie-album kod eminentnog izdavača i pokupiti odlične kritike dodatno otežava Sizifov posao.
No mladom Križevčaninu Luki Belaniju navedeno je uspjelo s prvijencem
“B-Side of My Mind” kojim ne namjerava osvojiti široke mase, već
ostvariti svoj san.
Na matičnom mu Filozofskom fakultetu gdje je studirao antropologiju i povijest popričali smo s mladim kantautorom o iskustvu i radu koje je prethodilo objavi albuma “B-Side of My Mind” prošloga srpnja u izdanju Aquarius Records.
Luka, objavio si nedavno svoj album prvijenac nakon doista puno priprema, prikupljanja iskustva i, naposljetku, snimanja albuma. Možeš li rekapitulirati svoje glazbene početke?
Sve je krenulo s EP-em “Out of This World” koji sam snimio čim su nastale pjesme za njega. Prodao sam vrijednog Marshalla (gitarsko pojačalo, op.a.) i otišao sam u kućni studio kod jedne producentice s tek kojim solo-nastupom iza sebe. Moja je želja bila snimiti EP i polako se promovirati na MySpaceu kako bih dobio feedback na ono što radim. To je postepeno rezultiralo okupljanjem benda, a zatim, godinu nakon što je EP snimljen, je došlo do nekih studijskih intervencija na samom EP-u, a zatim i samostalnog izdavanja EP-a. To bi otprilike bili počeci ovog projekta. 
Zapravo sam dolaskom na faks postao sve sigurniji da se ozbiljno želim baviti glazbom, iako sam znao da je tu puno prepreka i trebalo je naći način kako da to ostvarim. Nažalost, kod nas ne postoji, ili je barem bila moja percepcija da ne postoji, ta svojevrsna kultura bavljenja glazbom jer si ovdje često tamburaš, nikad glazbenik ili autor.
Kada pogledamo u korice tvog albuma odmah primjećujemo kako si sve potpisao sam, dakle od tekstova do skladanja glazbe. Tu se ipak radi o značajnom broju instrumenata pa me zanima odakle poznavanje doista respektabilnog broja glazbenih instrumenata?
Majka mi je nastavnica klavira pa otuda vezanost za glazbu, a završio sam srednju glazbenu školu klavira i teoretskog odjela te osnovnu gitare i tambure.
Kada si započinjao skladati vlastitu glazbu, jesi li imao na umu čvrsto definiran zvuk?
U početku sam htio raditi soul s klavirskim zvukom, s obzirom da sam u to vrijeme dosta slušao soul-glazbenike, ali shvatio sam da ne mogu unaprijed odlučiti kako zvučati jer ću tako vjerojatno zvučati kao netko tko se trudi zvučati kao netko drugi. Trebalo je i vremena da se to razvije u svojem smjeru.
Kako je došlo do potpisivanja ugovora
s Aquariusom, uzmemo li u obzir da si atipična pojava na hrvatskoj
glazbenoj sceni – pjevaš na engleskom i to u žanru koji kod nas nije
popularan? Važno je napomenuti da se iz albuma vidi da izdavač ipak
nije diktirao tijek i prirodu tvoga rada, odnosno mijenjao izričaj pa
si, na sreću, zadržao vlastitu autonomiju.
Kad sam 2008.
godine upisao pauzu na faksu, odlučio sam objaviti album. Prvi demo sam
napravio sredinom 2008. godine u kućnom studiju kod prijatelja, Marka
Mrakovčića iz grupe Scroll. Već prva demo-snimka bila je prilično dobra
i tada sam otprilike shvatio kako bih htio da ploča zvuči. Tada sam se
bacio u potragu za mogućnostima masteringa albuma u SAD-u.
Sjećam se da sam jednom u lokalnom kafiću čuo neku svoju pjesmu i
shvatio kolika je razlika u produkciji i masteringu te se odlučio
prikloniti principu ‘kol’ko para, tol’ko muzike’. Tada je još uvijek
bila ideja da album snimim kod Marka, ali kako on nije za to imao
vremena, uskoro sam, upravo preko potrage za mastering inženjerom
pronašao potencijalni studio u Zagrebu koji mi se na prvu svidio.
Paralelno
s time nastala je i ideja da se pronađu sponzori za album, što se na
sreću i ubrzo dogodilo jer bi bez sponzora bilo daleko teže. Priča je
ta da sam doma na originalima pregledavao tko je sve masterirao albume
meni dragih izvođača te je dvaput iskočilo ime Greg Calbi iz studija
Sterling Sound u New Yorku. On je iz te moje kolekcije radio na
albumima “Continuum” Johna Mayera i “Modern Times” Boba Dylana. Našao
sam njegovog zastupnika, Morris Studio u Zagrebu, kojeg sam kontaktirao
i dogovorio sastanak. Poklopilo se da će to za neko vrijeme biti studio
u kojem ću i snimati album.
A kako je tekla sama priprema materijala?
Cijela
pretprodukcija je rađena kod kuće na posuđenom snimaču gdje sam
bilježio demo-snimke i isprobavao aranžmane, prvenstveno vokale i
gitarske dionice. Gitarske dionice sam birao po načelu da ih ne mogu
odmah ponoviti, odnosno da su odsvirane drugačije nego što bih ih
odsvirao da sam u tom trenutku razmišljao što sviram. To sam si
objasnio kao trenutke inspiracije, a samo načelo pri selektiranju mi se
pokazalo odlično.
S bubnjarom i koproducentom na albumu, Markom Rundekom, sam imao svega
nekoliko proba. Htio sam album koji neće imati pretenciozne gitarske
solaže koje traže biti legendarne, koji neće imati instrumentalne
dijelove i muziciranje koje nije zaživjelo na probi između samog benda,
ništa što bi izašlo iz sfere inspiracije, a ušlo u sferu mozganja i
baratanja informacijama.
Htio sam iskren laidback album, a
albume koje sam vrtio u vrijeme pretprodukcije bili su “Graceland”
Paula Simona i “1965” Afghan Whigsa. Nisam tražio nešto na što bih se
‘furao’, nego albume koji su mi zvučali prilično na svoju ruku i
odlično. A to ‘na svoju ruku’ mi je bilo glavno načelo u rađenju
albuma. Konačno i na sreću, u studiju je sve išlo glatko i u odličnoj
atmosferi s odličnim ljudima.
Do drugog EP-a odlučio si staviti stvari na čekanje i krenuti sa svojom prvom turnejom i to ni manje ni više nego u Londonu. Što te na to potaknulo, s obzirom da još uvijek nisi imao album koji bi promovirao?
U to vrijeme sam stavio faks na stranu, a od glazbenoj sceni vani sam čuo svakakve priče od raznih ljudi. Većina ih je imala neku svoju sliku, ali zapravo nitko (možda rijetko tko) od njih nije iskusio neku lokalnu glazbenu scenu, u ovom slučaju Londona, tako da mi se poklopila želja za turističkim posjetom Londonu uz priliku za nekoliko malih svirki u nekoliko pubova. Ništa veliko, ali nisam htio bazirati svoje viđenje nečeg takvog na tuđim mitovima.
Kako je bilo dogovarati koncerte u klubovima u inozemstvu kao jednom nepoznatom izvođaču i naposljetku izaći pred publiku sasvim drukčijih navika i mentaliteta od naše?
Postoji nekoliko stranica gdje sam tražio kontakte i nalazio mjesta gdje bih se mogao prijaviti za svirku. Vrlo brzo sam dobio odgovor od jednog malog promotora u Londonu koji radi glazbeni program za tri puba. U jednom od pubova je postojala i opcija snimanja nastupa što je rezultiralo online-izdanjem “Live EP”. Bilo je tu još mjesta, nekih jačih, nekih slabijih, a dosta klubova čak traži da ne sviraš nigdje dva tjedna prije i poslije nastupa kod njih.
Što se grada, ljudi i nastupa tiče, doživio sam kulturološki šok. Ljudi su odlični slušatelji, ne pričaju dok sviraš, slušaju, te plješću po završetku pjesme. Ono najneobičnije se dogodilo za vrijeme zadnje svirke kad su ljudi šutjeli čak i dok sam mijenjao štimove na gitari između pjesama. Posjeduju kulturu slušanja.
Spomenuo sam svojevrsnu specifičnost
tvog izričaja na domaćem glazbenom tržištu. Kako ti gledaš na svoj
anglofoni indie-album i jesi li pritom isključiv po pitanju jezika?
Ma
nisam toliko specifičan. Ima bendova koji izdaju na engleskom, što
samostalno, što za glavne izdavače u Hrvatskoj, a od anglofonih
indie-albuma, istaknuo bih ”Poultry”
ranije spomenute grupe Scroll. Trenutačno sam isključivo anglofon, ali
to ne znači da kasnije neću početi raditi i na hrvatskom.
Da, to je pomalo riskantno, jer nije se jednostavno izraziti ni na materinjem jeziku, a kamoli na stranom jeziku.
Istina,
ali stvar odabira engleskog jezika nije bila namjerna, odnosno
isplanirana. Slušao sam američke soul-izvođače čije sam pjesme ‘skidao’
i kad bih svirao nešto ‘svoje’ nastavio bih na engleskom i jednostavno
su mi pjesme počele dolaziti. Kako bih svirao tako bi pjesme nastajale
same od sebe i često se znalo dogoditi da usred sviranja neke melodije
shvatim da primam pjesmu. Kako je to tako krenulo, nije mi imalo smisla
forsirati pisanje na hrvatskom. Mislim da se tako nečemu ne odgovara s
‘ne’.
Dakle, ni izdavač nije imao problema s anglofonim materijalom kada si mu pristupio?
Nije.
Naime, ja sam planirao album samostalno objaviti upravo ovdje u
Hrvatskoj jer ovdje trenutno živim. Kada sam došao u studio snimati,
Miro Vidović iz Morris Studio mi je tijekom snimanja predložio da bi
album mogli izdati u Aquariusu jer je s njima u ko-izdavaštvu. Kad je
album bio gotov i čekao mastering, album smo odnijeli u Aquarius na
preslušavanje, a odgovor je bio da mu materijal zvuči jako ozbiljno.
Bilo je i pitanje zašto pjevam na engleskom, ali nije predstavljalo
nikakav problem pri našem dogovaranju.
Te pjesme na hrvatskom ne bi bile te pjesme, a lijepiti hrvatske riječi
na postojeću ritmiku mislim da nema smisla. Kako su pjesme nastale na
engleskom, engleski jezik im i najbolje odgovara.
Kod nas imaš već stalnu publiku kao svojevrsni stalni live-act zagrebačkog The Jazz Cluba gdje si zapravo cijelo vrijeme svirao, od prvog EP-a do objave albuma.
U The Jazz Clubu sviram od veljače 2008. i od tada, uz pokoju iznimku, jednom mjesečno. Sve je počelo s prvim dogovorom za live-svirku na koja je jako dobro prošla pa je stigla i ponuda da sviram tamo svaki mjesec. To mi je dosta pomoglo jer me drži scenski aktivnim čak i onda kad mi možda nije bilo u potpunosti do toga – ako nigdje drugdje ne bih svirao, sigurno bih svirao u Jazzu. To se pokazalo odličnim za skupljanje live-iskustva, isprobavanje novih pjesama i konstantno predstavljanje ljudima. Dobar uvid u to kako se pred publikom kali pjesma.
Dakle, kao neki mali eksperiment?
Upravo tako, jedna od ideja lokalnih scena je upravo eksperimentiranje s vlastitim stilom i izričajem. Osim toga, konstantnim sviranjem ulazi se u svijest ljudi, što pokazuje i lokalna podrška, kako ljudi u rodnim mi Križevcima, tako i u Zagrebu.
Album je najavio singl “Guarded By Angels” koji se vrtio na domaćim radio-postajama pa me zanima koji su planovi za promociju samoga albuma?
Službena promocija albuma održana je u studenome u Purgeraju. Što se tiče nekad-klasične promocije i prezentacije nije mi bila ideja živjeti od prodaje samih albuma, što je sve rjeđe i moguće, već od svirki i tzv. ‘života na cesti’ – puno putovanja i puno svirki kao nekakav stil života. Trenutačno se trudim to raditi, a nadam se da će tako, barem neko vrijeme, i ostati.
Vjerujem da upravo tu dolazi do izražaja prednost engleskoga jezika jer ovakav plan mislim da nije ostvariv u hrvatskim okvirima. Izvođači koji kod nas sviraju 50 svirki godišnje smatraju se ozbiljnima i to je u domaćim okvirima svakako dobro jer se praktički svira svaki vikend. Mene pak vesele iskustvo, umor i brojka od 200 svirki godišnje, a da bi se to postiglo potrebno je tržište šire od hrvatskog.
U razgovoru s Antom Perkovićem okarakterizirao te kao ‘talentiranog multiinstrumentalista i super dečka’. Odakle suradnja s njim koja je, vidjeli smo, urodila i zajedničkim koncertima?
Mi smo se upoznali 2007. na INmusic festivalu kad smo trebali tamo svirati na tzv. ‘kantautorskom’ stageu koji bi bio pri samom ulazu na festival što je zbog organizacijskih propusta ostalo nerealizirano. Sljedeće godine u proljeće, Ante me putem MySpacea pozvao na zajedničku svirku u Velikoj Gorici u tada novootvorenoj Stotki i tako je zapravo počela suradnja s njim.
Osim zajedničkih svirki nakon toga, postao je i jedan od rijetkih ljudi kojima prije samog snimanja dajem demo-snimku i tražim njegovo mišljenje. Jedan od sensei-prijatelja (smijeh). Suradnja se nastavila na njegovom drugom albumu “Duplo dno” gdje sam gostovao na jednoj pjesmi te nastavlja dalje s novoosmišljenim programom Škrabica koji će se od veljače 2010. održavati u Booksi.
Neka zajednička pjesma ili duet na pomolu…?
Misliš kao Massimo i Neno Belan (smijeh)? Ne vidim to… Ne vjerujem.
