Obećavajući debi

Luka Belani je mladi senzibilni kantautor iz Križevaca koji svira preko nekoliko instrumenata, ima specifičan i ekspresivan glas te je već prije objavljivanja svog prvog albuma zaradio pohvale Aleksandra Dragaša i kolege mu po instrumentu Ante Perkovića. Riječ je puštena u narod i počela se kotrljati…

I dokotrljala se. U svom debiju najviše se oslanja na lo-fi pristup te pametnu upotrebu elektronike i akustičnih gitara, a pohvale je zaslužio zbog razrađene zvučne slike i respektabilne snage pjesama. Belani nije pokazao nikakve muke kad je poslagivao tonove u melodije, melodije u pjesme, što će reći da zna znanje i da zanatom vlada kao Eduardo da Silva loptom u protivničkom šesnaestercu. Jednostavno, ovo zvuči kao strana ploča i to u onom vremenu kad se pazilo što se uvozi.

“Too Long” je sjajan otvarač, komad folk-popa koji uspostavlja koordinate oko kojih će se vrtjeti cijeli album, a “I Don’t Have Time” i “Ride On” nose titule najboljih stvari na albumu.

“Ride On” zvuči onako kako bi zvučao Nick Drake da je rođen u Zapruđu i da je na klupici pred tamošnjom birtijom ispijao pivu skupa s Ripperom. Poseban dio na toj pjesmi su udaraljke koje diskretno drže najjednostavniji mogući ritam, iz kojeg izlazi velika količina ekspresivnosti i emocionalnosti. “I Don’t Have Time” je rockerskija stvar, na tragu Replacementsa, te posjeduje lijep refren, dok je instrumentalni dio možda presramežljiv za ovakvu potencijalnu stadionsku himnu.

“Love Insomnia” zvuči pomalo kao nedonošče, a funky prizvuk nije najbolje stopljen s Lukinim glasom. Osjeća se kao da malo nedostaje samopouzdanja kao i prirodnosti, odnosno, da ‘to nije to’.

Na ovom mjestu mora se grintati zašto, o zašto, Belani pjeva na engleskom (koji mu nije loš). Bilo bi lijepo da se dobaci do inozemne karijere, no nekoliko milijuna žitelja zapadnog Balkana bi htjeli čuti malo narodnog jezika u pjesmi. Također, unatoč činjenici da je album vrlo dobar, na njemu ne postoji pjesma koja bi mogla uzurpirati radijski eter i Belanija približiti široj publici.

Istini za volju, “I Don’t Have Time” i “Ride On” će si ljudi poslušati pa makar bilo i na bantu-jeziku, ali to su vrlo jake albumske pjesme koje će pažnju plijeniti u odgovarajućem kontekstu.

Nadamo se da je “B-side of My Mind” početak dugogodišnjeg druženja glazbenih sladokusaca s ovim talentiranim autorom i da će stvarnost demantirati sve pretpostavke autora ovog teksta.