Promjena poglavlja, kvaliteta ista

Dobre kritike albuma “B-Side of My Mind” kao da su mladom križevačkom kantautoru Luki Belaniju dale vjetar u leđa.

Belani je glasniji nego ikad, poigrava se s kreni-stani ritmovima,
pametno dozira buku i interpretatorski je svakako napredovao od debija –
stiče se dojam kao da mnogo više uživa u pjevanju.

Ako je na debiju podsjećao pomalo na Nick Drakea, “Changin’ Chapters” sugerira da je Luka slušao Steve Earlea, Tom Pettya, Wilco ili kakvog drugog američkog izvođača kojem je drago kombinirati velike refrene, country, folk i distorzije.

Ritam sekcija (Frane Homen – bubanj, Alen Svetopetrić – bas) je zahuktana, čvrsta i pozitivno razbarušena a ostale instrumente svira Belani, i zvučna se slika proširila u nebeske visine. Uz još kojeg dodatnog svirača (zadnje što znam o Belaniju je da ima samo dvije ruke) dečki bi mogli svirati i na punkerskim i nekim komornijim akustičnim folk zabavama jer na “Changin’ Chapters” je nekoliko pjesama koje bi bez problema mogle razmrdati bilo kojeg plesnog mrguda, dok je struktura pjesama i dalje country-folk karaktera.

Pjevni refreni sugeriraju da bi nešto od toga se moglo prošuljati i na neki slušaniji glazbeni program. Naravno, ako glazbeni urednik odluči tako nešto pustiti između novog hita Jelene Rozge i starijeg hita Mile Hrnića.

Prilikom recenziranja radova Luke Belanija postavlja se pitanje: za koga se to radi, i ima li to kakvu komercijalnu budućnost. Na “Changin’ Chapters” osjeća se da Belani svoje kolege pomalo drsko izaziva, u smislu, ‘hajmo probati, pa što bude’. Belani svira svoju muziku, a optimizam na “Changin’ Chapters” je zarazan.

Ukratko, “Changin’ Chapters” je novi pogodak Luke Belanija. Uz malo sreće, vjerujem da će njegova muzika doći do svoje publike (inozemni i tuzemni ljubitelji Steve Earlea i Tom Pettya neće imati ništa protiv ove ploče, naprotiv) te da će rečenice ‘zašto pjeva na engleskom, a ne na hrvatskom’ iščeznuti iz tekstova o njemu jer ionako njegova muzika ne pripada Narodnom radiju, niti većini ovdašnjih razvikanih šminkerskih radio-stanica koje vole inozemnu glazbu.

Njegova glazba pripada onom šutljivom dijelu populacije koja kupuje muzičke časopise, koja zna o muzici i koja je kao takva najzahtjevnija publika – ali Belanijeva muzika može doskočiti i njihovim kriterijima.