Vinkovačko-novska indie pop/punk rock trojka Punčke objavila je nedavno album prvijenac “Sunčano s povremenom naoblakom” kojem slijedi centralna promocija 8. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture.
Punčke čine Lucija (vokal i gitara), Ruby (bubnjevi) i Anja (bas), a prije same promocije popričali smo malo s curkama o tome kako je biti ženski bend, kakvi su muški groupiji, novom albumu, općenito o muzici, daljnim planovima…
Kako to da je za izdavanje albuma prvijenca trebalo ovoliko vremena?
Lucija: Kako je bend nastao krajem 2007. godine iz čiste razbibrige i bez ikakvih očekivanja, prve dvije godine svodile su se na mali broj koncerata u okolici Vinkovaca. Sve što smo radile, radile smo iz puke zabave, sve dok Ruby i ja nismo shvatile da smo zaista zagrizle i da želimo postići nešto više s bendom. Potom je došlo do filtracije članova unutar benda i to je trajalo sve do prije 3 (skoro 4) godine kada smo došle u Zagreb na faks i primile Anju u bend. Tada je počeo ozbiljan rad. Tek tada su počela razmišljanja o albumu, a glavna stvar koja nas je sprječavala da ga prije snimimo i objavimo bio je novac. Eto, bilo je puno prepreka, ali na koncu smo uspjele u svojim naumima.
Što nam možete reći o albumu “Sunčano s povremenom naoblakom“?
Lucija: Album smo snimale u dva navrata, u proljeće, pa zatim u kasno ljeto 2013. godine. Sadrži pjesme od kojih su neke nastale prošle godine, te neke starije pjesme u čiji potencijal smo vjerovale (“Srce”, “Ritam kaosa”, “141”). Ono što je nama najvažnije jest da mi stojimo iza albuma i da je on zaokružena cjelina kojoj ništa ne nedostaje. Naravno da danas uočavamo pogreške i smatramo da se nešto moglo i bolje odraditi, ali treba uvijek težiti boljem, zar ne? U suštini, radile smo na njemu dugo vremena, naučile puno toga i samim time stekle nova iskustva koja ćemo primijeniti u našem daljnjem radu. Ipak nam je ovo bio prvi susret sa studijom. Naš prijatelj i ujedno producent Hrvoje Nikšić nam je puno pomogao i bez njega i pozitivne atmosfere koju je stvarao, album ne bi bio ovakav.
Zašto ste promijenile basisticu i što je novo Anja donijela u bend?
Lucija: Kako smo Ruby i ja bile u Zagrebu, a bivša basistica Iva na fakultetu u Zadru, ogroman je problem bio dogovarati koncerte, a da ne govorim o probama. Anja je par puta upala kao zamjena Ivi, kad smo se uvjerile da to dobro funkcionira, primile smo ju u bend. Anju inače zovemo ‘glasom razuma’ u bendu jer ne priča puno, ali je tu da nas spusti na zemlju kad smo u oblacima i kaže da nešto ipak treba zvučati bolje ili drukčije.
Koliko inače kritike utječu na vas i na koji način?
Lucija: Kritike su uvijek dobrodošle jer su one (bar bi trebale biti) objektivni osvrt na naš rad. Ja prva ne mogu naš album poslušati objektivno jer tu je previše emocija i događaja koji naviru slušajući ga. Sve bih dala da mogu Punčke vidjeti uživo, ali i to je nemoguće. Tako da nam kritike u jednu ruku (ako su kvalitetno odrađene) daju uvid o tome kako izgleda naš koncert odnosno kako zvuči naš album, nedostaje li mu nešto i osjete li drugi naš napredak, ali ih ne uzimamo zdravo za gotovo. U krajnjoj liniji, to je isto individualno i ovisi o puno faktora.
Sve same radite? Što vam je možda najteže do sada bilo?
Lucija: Od nedavno surađujemo s timom kul ljudi koji nam pomažu oko PR-a, bookinga i svega što dolazi s tim. Do tada smo radile sve same i koliko god da je znalo biti obeshrabrujuće, donijelo nam je puno iskustva. Najteže je bilo slati stotine mailova razno raznim klubovima i ne dobiti niti jedan odgovor. To je stvarno grozno, ali eto, stvar se polako mijenja. Sad oni zovu nas, a ne mi njih. 
Objavili smo na Muzika.hr intervju o rodnoj nejednakosti, tj. o tome kako nema dovoljno žena na pozornicama. Mislite li da je to istina?
Lucija: Istina je da je manje žena na pozornici nego muškaraca, međutim smatram da je to sve stvar vlastitog stava. Nikad nisam na Punčke gledala kao na ženski bend, već kao na bend. Sve što radimo, radimo iz užitka i volje te sam se uvjerila da će te ljudi itekako cijeniti ako se postavljaš profesionalno, što mi i radimo. Iskreno, ne volim se zamarati s takvim stvarima i raspravljati o ‘društvenim problemima’ već više volim djelovati. Bit će ti onako kako si napraviš. Punčke nisu ništa manje cijenjene od bilo kojeg ‘muškog’ benda ako ćemo već tako. To je samo odraz našeg stava koji ljudi kad-tad primijete.
Ruby, jednom prilikom rekla si da si slušala punk. Što misliš ima li pravih punkera danas i pravih punk bendova? Kakva je punk scena u nas?
U početku benda pa kroz cijelu srednju školu slušala sam isključivo punk i sve njegove podvrste, ali u jednom sam trenutku shvatila da mi to nije dovoljno ako želim napredovati i poboljšati tehniku sviranja. Više se ne opterećujem žanrovima i samo određenim pravcima već slušam sve što mi se učini zanimljivim, a u većini su to noviji bendovi. S punkom više i nemam toliko doticaja. Znam si i dalje upaliti nešto od bendova koje sam slušala, ali stvarno ne znam kakvo je stanje na punk sceni danas i kako to sve sada funkcionira.
Lucija, u filmu kažeš da možeš samo pisati pjesme o tome kako se osjećaš…
Sklona sam analiziranju svake situacije do krajnjih sitnica, pa shodno tome si zatrpam mozak kojekakvim glupostima s kojima se često ne mogu nositi sama. Tu nastupa bend koji mi pruža mogućnost izbacivanja svih negativnih osjećaja i tzv. ‘čišćenje’. Činjenica je da imam inspiraciju samo kad nešto nije u redu, tako da su sve pjesme o negativnim osjećajima, ali ja ih gledam kao pozitivne jer kada jednom opjevam neku lošu situaciju, sretnija sam.
Imate li neke zanimljive anegdote s dosadašnjih svirki?
Lucija: Gotovo svaka svirka je po nečemu posebna i nezaboravna. Ali najdublje nam se u pamćenje uvukla prošla turnejica po Dalmaciji kada je pri povratku kući eksplodirao neki dio u kombiju te smo bili osuđeni čekati 15 sati nekoga da nas spasi i to naravno ‘bogu iza nogu’.
Gdje vam je bila najbolja svirka i zašto?
Lucija: U slovenskoj Menzi pri koritu uvijek budu najbolji koncerti, pa bih možda izdvojila naš nastup tamo prošlu zimu. Imale smo čak tri bisa, atmosfera je bila toliko divna da sam ja mislila da ću eksplodirati od sreće na pozornici, pun klub ljudi, gotovo sav merch prodan. Takve večeri se ne zaboravljaju.
Anja: Meni je svirka na Gričevanju prošle godine bila jedna od najboljih. Atmosfera je bila savršena, došlo je puno naših prijatelja, ali i ljudi koji nas nikad prije nisu slušali uživo. Energija koja se stvorila između benda i publike bila je nešto najljepše što bend može osjetiti, a vjerujem da je tako bilo i slušateljima. Čak bi i prilikom štimanja između pjesama, kada bi bila potpuna tišina, netko viknuo “Punčke” i svi bi počeli ponovno pljeskati. Voljela bih to ponovno doživjeti.
Kakvi su muški groupiji? (smijeh)
Lucija: (smijeh) Divni su! Nose ti svu opremu i istovremeno te štite od potencijalnih gnjavatora. Kad su raspoloženi, onda su i šoferi, a prodavat će i merch ukoliko je potrebno. A uz sve to, nisu zahtjevni i ne pričaju puno. Može li bolje?
Zezam se, ali gore navedeno djelomično je istina. Na većinu koncerata ide s nama moj dečko Bojan (ujedno je on i naš fotograf i snimatelj spotova) koji nas nerijetko i vozi, a kad god možemo povedemo još prijatelja jer volimo dolaziti u čoporima.
Kako ostalu scenu komentirate?
Lucija: Na underground sceni ima stvarno divnih bendova koji se odlikuju vlastitim stilom, voljom i velikim entuzijazmom za sviranjem. Izdvojila bih Žen, Vlastu Popić, Portman. S većinom tih bendova smo bliske i redovito izmjenjujemo kontakte jer to je jedan od glavnih načina bookiranja koncerata. Bendova stvarno ima puno, mjesta za sviranje ima dosta, samo treba zagristi i biti uporan.
Koji su bendovi ostavili najviše utjecaja na vaše stvaranje?
Anja: Za nas je karakteristično to što ne pokušavamo naći neke zajedničke dodirne točke po pitanju glazbe. Sve tri smo dosta različite osobe i svaka u bend daje nešto svoje. Upravo iz tog razloga je jako zabavno raditi na novim pjesmama. Ja na primjer nikad ne bih zamislila određenu dionicu na gitari ili ritam na bubnjevima, ali na kraju sve ideje uvijek uspijemo uklopiti u neku cjelinu. Vjerojatno zato imamo dosta pjesama koje se međusobno potpuno razlikuju.
Na moj zvuk bas gitare i najviše je utjecao album “Undertow” Toola, “Only by the night” Kings of Leon, Nirvana i prva dva albuma od Arctic Monkeysa.
Što danas volite slušati?
Ruby: Uglavnom noviju glazbu, a žanrovski stvarno sve što mi zvuči zanimljivo. Gossip, Now, Now, Disclosure, Vampire Weekend, Phoenix, Foals, Digitalism i mnogi drugi.
Anja: Još uvijek sam fan bendova koje sam slušala kroz srednju i osnovnu školu kao što su Nirvana, RATM, Korn i A Perfect Circle, a u zadnje vrijeme to su malo ‘mekši’ glazbenici poput Ed Sheerana, Arctic Monkeysa i Felona.
Lucija: Pink Floyd i The Beatles su me uveli u svijet glazbe i te bendove slušam i dan danas, ali tu su i Radiohead, Patti Smith, Queens of the Stoneage, Joy Division, Pipsi.
Čime se Punčke bave osim benda?
Ruby: Osim Punčki, bavim se grafičkim dizajnom, a trenutno stažiram u dizajn studiju. Uz to vodim i blog posvećen svim sferama dizajna.
Anja: Studiram na Filozofskom fakultetu (povijest umjetnosti i informacijske znanosti) i sviram u još jednom bendu koji se zove Bender, a uskoro bi trebali izdati svoj prvi album.
Lucija: 4. sam godina Geodezije, a kada nisam na faksu ili s Punčkama, onda treniram pole dance.
Koji su daljnji planovi Punčki?
Lucija: Svirati, svirati i svirati. U fazi smo bookiranja koncerata diljem regije i šire (Austrija, Njemačka, Češka, Poljska i Mađarska) pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati. Ali ono što je nama najvažnije i što mislim da nam najbolje ide jest sviranje. To je najbolji način da ljudi saznaju za bend i osjete našu energiju.
