Led Zeppelin: junaci i nevaljalci britanskog bluesa

Želimo li iole ozbiljno analizirati nova izdanja prva tri albuma grupe Led Zeppelin (Atlantic Records/Dancing Bear), moramo si postaviti par pitanja:

1. U čemu se najviše razlikuju nova izdanja starih albuma Led Zeppelin od njihovih starih izdanja?
U popisu autora, koji je sa svakim izdanjem sve dulji.

2. Koje se postignuće može mjeriti s onim kad Englez prodaje Eskimima led?
Ono kad Englez prodaje Amerikancima blues.

Između ove dvije pošalice/doskočice kriju se evaluacije krivudavih umjetničkih puteva engleske grupe Led Zeppelin. Nedvojbeno je riječ o kandidatu za najveći rock bend svih vremena nakon The Beatlesa, no svesti ih na engleske Bregoviće ipak nije fer prema njima, iako je pitanje autorstva pjesama Led Zeppelina otprilike kao pitanje očinstva djece groupie-cura i rock zvijezda – nikad niste sigurni je li ta priča gotova i kad će biti gotova – još i danas će promoliti neki prvotno zaboravljen potpisan autor.Zauzme li se taj vrlo kritički stav prema Pageu, Plantu, Bonhamu i Jonesu, otvara se pitanje: kako je moguće da su na interpolacijama i krađama tuđih ideja postavili koordinate za posve novi glazbeni žanr, koji se ne zove hrvatski pretvorbeni kapitalizam, a koji će muzičarima i muzičkoj industriji donijeti more novaca, izvođača i konzumenata te se pokazati vrlo žilav u sve živahnijem i dinamičnijem glazbenom svijetu. Zeppelini su bili heavy metal bend prije nego što je taj žanr ustanovljen, a poslušamo li “Communication Breakdown” ili “Immigrant Song”, možemo reći da bi bili sasvim dobri punkeri, samo da ih isti poslije nisu uzeli na zub.

Drugo pitanje na koje je teško dati odgovor je kako je moguće da kraj živih i zdravih Allmana, Little Feat, The Band, i ostalih fantastičnih izvođača koji su više nego dobro poznavali američke glazbene idiome kao što su folk, blues, country nametnu kao mnogo komercijalniji, tim više što engleska četvorka čak nije htjela izdavati singlove kao komercijalne mamce.

Dakle, odgovor je na pitanje, krali su, ali su to radili dobro, poput Bowiea, Dylana i Stonesa, ili pak klasičara kao Smetana ili Mozart koji su također znali narodne muzičke motive inkorporirati u svoja djela. Ili Josif Runjanin koji je dio Lucie di Lamermoor ubacio u skladbu “Lijepa naša domovino”.

Čak ni Keith Richards, njihov najveći suparnik, neće reći da nisu bili dobra kombinacija. Ta kombinacija, nevjerojatna kemija među njima, može se najbolje vidjeti bonus disku prvog albuma grupe, koji donosi snimku nastupa 10.10.1969. iz pariške Olympije. Napaljeni kao jarci, Page, Plant, Jones i Bonham demonstrirali su energiju koju će i sami teško doseći, barem na snimljenim nastupima.

Želite li da vam nešto otpuše kosu s glave, pustite koncert u Olympiji na najjače te unaprijed se ispričajte susjedima. I nemojte Zeppelinima zamjeriti miješanje “Communication Breakdown” i “Good Times, Bad Times” kad prže više nego svi kuhari iz “Tri, dva, jedan, kuhaj” zajedno.

Predvidljivije je ipak pisanje o onom što nosi originalni paket: prva tri albuma i danas zrače sirovošću, buntovništvom i elegancijom. Zeppelini su u tuđe melodijske obrasce injektirali osobnu želju za slobodom, ono što rezonira sa svim mladim generacijama od 1969. naovamo.

Grupa je eksperimentirala s bluesom, a poslije i s raznim egzotičnim pravcima sviravši ih redom na karakteristično robustan način mladih ljudi koji pucaju od snage i samopouzdanja. Čak i oni manje poznati trenuci ostaju nevjerojatni iz današnje vizure, poput fantastične dramaturgije na “Gallows Pole” ili šarma na country punkerskoj “Bron-Y-Aur Stomp”, da ne govorim o općim mjestima kao što su “Dazed and Confused”, “Whole Lotta Love” ili “Heartbreaker”.

Da, osnova većine pjesama Led Zeppelina je tuđa, no imaginacija, zvuk i interpretacija je samo zeppelinovska. Na albumima “Led Zeppelin”, “Led Zeppelin II” i “Led Zeppelin III” ideje zvuče toliko dovršeno da se pitate je li riječ samo o obnovi zvučne slike ili o novom albumu koji su upravo izdali vucibatine iz susjednog kvarta.

Dakle, ova tri albuma spadaju u opća mjesta popularne glazbe koja su prvo nadahnula brojne heavymetalce, potom punkere i grungere (postoje zapisi Nirvane kako sviraju “Heartbreaker”), a danas nadahnjuju najveću svjetsku rock zvijezdu Jacka Whitea.