Kada neki muzičar u usponu izbaci devet singlova, od kojih svi neslavno potonu, velika je vjerojatnost da od te karijere neće biti ništa. David Bowie je u šezdesetima očajnički tražio svoje mjesto pod suncem na britanskoj rock sceni, no krenulo mu je tek 1969., na petu obljetnicu neuspješne diskografske karijere koja je uključivala i jedan nezapažen album. U to doba, sredinom 1969., kad su oči čovječanstva bile uprte u spušanje na Mjesec, pjesma “Space Oddity” je došla visoko na top-liste i do današnjeg dana ostala jedna od njegovih najprepoznatljivijih pjesama.
Par godina prije toga, rane 1965., sastav Mannish Boys se obreo u studiju i pod palicom tada uglednog producenta Shela Talmyja snimao obradu Bobbyja Blue Blanda – “I Pity the Fool”. Tadašnji pjevač grupe David Jones, koji će tek poslije postati Bowie, polagao je velike nade da će singl doseći kakav takav uspjeh kakav je imao par godina ranije u SAD, no mladi studijski muzičar zadužen za gitarističku solo-dionicu je bio ponešto skeptičan (bio je u pravu, singl se prodao u zanemarivih 500 primjeraka). Davidu Jonesu, koji još nije bio Bowie, bilo je zanimljivo razgovarati s tim gitaristom, kojem pak nije bilo teško pokazati par riffova, uz napomenu: “Napravi s njima što želiš, ja ne znam što ću s tim”.
Jedan od njih je bio iskorišten za pjesmu “The Supermen” koja je zaključivala treći Bowiejev album “The Man Who Sold the World”. Drugi riff je bio upotrebljen u Bowiejevom singlu “Space Oddity”. Osim što su očito imali želju za razmjenom ideja, imali su blizu – rođendane. Bowie je rođen 8.1.1947., a nadareni gitarist, koji će svijetu biti poznat kao Jimmy Page, dan poslije, 9.1.1944. Valja spomenuti da je još jedan veliki Bowiejev uzor, pjevač Scott Walker, rođen je godinu dana prije Jimmyja, 9.1.1943.
Pjesma “Space Oddity” je imala zanimljiv porođajni tijek: tadašnjem Bowiejovom producentu Tonyju Viscontiju (s kojim je dugo surađivao) pjesma nije “sjela”, pa je došla u ruke Gusa Dudgeona, koji je publici poznatiji po radu s Eltonom Johnom. Drugi dugogodišnji suradnik Eltona Johna, Paul Buckmaster, raspisao je aranžman za gudače. Dudgeon je pjesmu pretvorio u ep, na kojem su svirali Visconti na flauti, Rick Wakeman na melotronu (poslije je bio član grupe Yes i imao zapaženu solo karijeru), basist Herbie Flowers (i on je neko vrijeme svirao s Eltonom Johnom, no još je poznatiji po bas dionici “Walk On The Wild Side”), bubnjar grupe Pentanglea Terry Cox i gitarist Mick Wayne.
I sve je krenulo s riffom koji je Jimmy Page neobavezno pokazao Davidu Bowieju. Odnosi ove dvojice velikana su zahladili u sredini sedamdesetih, pri čemu “upućeni” pretpostavljaju da je droga imala svoje prste. Prema jednoj verziji, crnom magijom inspiriran Page je “bacio kletvu” na Bowieja, prema drugoj, kokainom omamljen David je sve to izmislio. No, kad gledamo tijek kasnije karijere Davida Bowieja, u njegovim pratećim bendovima je uvijek bilo gitarista (Carlos Alomar, Reeves Gabriels…) koji su imali prodoran, metalan zvuk, i koji su mogli pjesmu obogatiti jasnim i prepoznatljivim riffom – dakle, imali su sve one karakteristike koje su krasile Jimmyja Pagea.
S druge strane, Jimmy je svoje najbolje pjesme snimio kad je kraj sebe imao Roberta Planta – nemirnog glazbenog istraživača koji se volio “ponovno izmišljati” i koji je glazbi pristupao neopterećen predrasudama, po čemu je Plant bio sličan Bowieju. U 21. stoljeću, odnosi Pagea i Bowieja su opet zatoplili, no glazbenu suradnju na žalost nismo dočekali.
Iako je Jimmy Page imao zamjetan utjecaj na Bowiejevu karijeru, to nije bio jedini utjecaj nekog člana Led Zeppelina na Davida Bowieja. Negdje u šezdesetima, dok ni Bowie ni Zeppelini nisu bili Bowie i Zeppelini – svjetske zvijezde, i mladi studijski muzičar John Paul Jones “utjecao” je na mladog Davida. Legendarni basist je upoznao Bowieja s – marihuanom, koja se Bowieju, kako je poslije tvrdio, i nije previše dopala.
