“Mene su poslije najave nastupa s njom mnogi blokirali, unfriendali i unfollowali s društvenih mreža, pitali što mi je, a ja bih samo pristojno odgovarala: ‘Ljudi moji, ajd’ bok!'” žali se u intervjuu Jutarnjem listu umjetnica Marina Mesar, poznatija kao OKO, nakon što je u Laubi surađivala sa Severinom na projektu “No root, no fruit“.
Osim ako motivi za takvu izjavu nisu pragmatično reklamersko iskrivljeni, stvarno bih se zapitao jesu li oni koji mrze ‘cajke’ gora pošast od onih koji vole ‘cajke’ (za mene, Severinin umjetnički izričaj je baš ‘cajkaški’). Je li neka vrsta prekida komunikacije (‘unfrendanje’ ili ‘unfollowanje’ to svakako jest) adekvatna sankcija za suradnju sa ženom koja njeguje svoj (meni ne pretjerano vrijedan) umjetnički izričaj. Je li prekid nekih komunikacijskih kanala ‘umjetnički kontra-stjetment’? Postoje i neka druga pitanja:
Zašto Let3 nije ‘unfrendan’ ili ‘unfollowan” kada su svojim prisustvom uveličali “Moju štiklu”? Hoćemo li zamrziti Vladu Divljana jer je napisao narodnjak? Odnosno, za one kojima mržnja lakše ide i sjeda – gay-narodnjak? Gdje su bili prosvjedi i inicijative na društvenim mrežama kad su Arsen Dedić i Mišo Kovač pjevali “Mi smo lišće s iste grane“? Što je s Nickom Caveom i Kylie Minogue?
Otkad je Severina postala kontraindikacija za umjetnost? Onda kad je snimila “Dalmatinku” ili “Djevojku sa sela”, rekli bi zlobnici. Ok, nema umjetnika koji nije snimio neko bezvezno djelo, samo se loša djela najuspješnijima događaju najmanje.
A sad ozbiljno. Isključivost nikad nije bila prijatelj na duge staze, barem kad je riječ o muzici. Recimo, Frank Sinatra je o rocku rekao da je to najbrutalnija, najodvratnija, najočajnija, najmalicioznija forma izražavanja koju su njegove uši imale nesreću čuti, a poslije je ugostio Elvisa Presleya u svojoj emisiji te je pohvalno govorio o The Beatlesima (vidite njegov komentar o pjesmi “Something”). Plavooki pjevač je tako naučio da je isključivost posao koji se nikada ne isplati, osim ako treba malo podići prašinu.
Legenda kaže da je Mozart volio ići u krčme (u to doba ‘fini svijet’ grozio se tih mjesta) te slušati razne tamošnje napjeve. Od utjecaja koje je tamo čuo komponirao je – “Čarobnu frulu”. I to je umjetnost: valja od ‘govana’ napraviti pitu. Više bismo samo pitanje trebali postaviti sebi: ako se u turbo-folku pojavi novi Mozart, i on komponira turbo-folk “Čarobnu frulu”, bismo li ga, u skladu s našim estetskim preferencijama znali i mogli prepoznati, ili bismo robovali žanrovskim okvirima, pa bismo ga propustili kao bezvrijednog, a one kojima bi se to svidilo, maknuli bismo s komunikacijskih kanala?
Osim što je snimila sijaset u pravilu nezanimljivih pjesama, ne vidim razloga zašto bi se itko na ovom svijetu ljutio na Severinu zbog umjetničkog smjera. Ona doista jest svojevrsni ‘brand’ i u regionalnim okvirima vjerojatno prepoznatljivija od bivših nogometaša koji sami sebe nazivaju brandom.
Trenutna kultura (ne samo rock-glazba i ne samo glazba) zna ići ruku pod ruku s medijskim manipulacijama, ‘prodavanjem folova’, po svemu sudeći, po odjeku medija OKO i Severina su obavili dobar posao iz koje su obje profitirale: jedna se promovirala u ‘mainstream’ novinarstvu, a drugoj je to zgodno došlo kao ukras njenoj ekstravaganciji i njenom statusu dive.
