Ogroman red ljudi koji se u subotu, 16. travnja, protezao daleko izvan zagrebačkog kina Europa govorio je da se događa nešto važno. Petnaest minuta prije 19 sati red je dosezao gotovo do Cvjetnog trga, i dalje se povećavao.
Varšavska ulica ponovno je bila poprište nečeg zanimljivog, a ljudi koji su strpljivo čuvali svoje mjesto u redu bili su fanovi Hladnog piva, sastava koji je toplo travanjsko poslijepodne odabrao za puštanje u prodaju svojeg novog albuma “Svijet glamura“. 
Dugačak red obožavatelja je, ispod oboda svojeg velikog šešira, promatrao i kip Tina Ujevića. Situiran točno ispred Europe, kroz mnoge godine svojeg boravka na lokaciji Varšavske bio je svjedokom mnogih događaja, a samo u posljednje vrijeme gledao je proteste protiv gradnje garaže, protiv otvaranja trgovačkog centra; promatrao je otvaranje istog centra i pripadnike policijskih snaga koji održavaju red, gledao je rušenje kuće svojeg kolege Vladimira Vidrića… I u vezi toga Tin nije mogao napraviti ništa, nije mogao izvući svoje najubojitije oružje i napisati pjesmu. To ga je jako smetalo, isto kao što i svaku normalnu osobu smeta promatranje svakidašnje jadikovke i nemogućnost promjene. 
U 19 sati kroz vrata Europe krenula je glasna buka, zasvirao je punk-rock s novog albuma Hladnog piva i red se počeo pomicati. Zbog velike navale, obožavatelji su bili propuštani malo po malo, a na prvom katu su mogli kupiti novi album, te dobiti autogram članova sastava. Tin je pomicanje reda sa zanimanjem promatrao; gledao je djedove s unucima, bake s unukama, očeve sa sinovima i mlade majke s malim bebama kako strpljivo čekaju na svoj red. 
Također je načulio desno uho i osluškivao sa zanimanjem zvukove koji su dopirali iz kina. Tin je načitan i naslušan čovjek i pratio je godinama rad HP-a. Ipak se pitao jedno pitanje. Jesu li članovi HP-a uopće mogli slutiti ovakvu navalu za njihovim novim albumom kad su točno prije osamnaest godina (16.travnja 1993.) svirali u klubu Remetinec?
“Vjerojatno ne” odgovorio si je u bradu. Kao što ni ja nisam mogao naslutiti da će mi na ovoj lokaciji podignuti spomenik, toliko godina nakon što sam se u istom prolazu gdje sad strši Cvjetni centar jedva prehranjivao juhom od krumpira, nadodao je.
U isto vrijeme članovi sastava su bjesomučno potpisivali CD-ove, blicevi fotoaparata su sijevali, flomasteri su se trošili, a redu se nije nazirao kraj. Tin je dalje slušao album; nisu mu smetali automobili koji su ulazili u novosagrađenu garažu, njima je okrenuo leđa. Nisu mu smetali prolaznici sa shopping vrećicama, pred njima je zatvorio oči. Promatrao je red ljudi koji je čekao i slušao album. Ovaj put mu je bilo drago što je situiran u Varšavskoj; nije zavidio Matošu izvaljenom na klupi Gornjeg grada i prekrasnom pogledu na Donji grad u kojem svakodnevno uživa, nije zavidio Krleži situiranom u miru Tuškanca. Uživao je u melodijama “Svijeta glamoura”, a i tekstovi su mu se svidjeli. “Dobro piše taj Milan Kekin, kojeg danas zovu Mile” pomislio je Augustin Ujević, kojeg danas zovu Tin.
U to vrijeme članovi sastava su se već umorili, no ipak nisu odbili dati ni jedan autogram, ni jednu zajedničku fotografiju s obožavateljima, ni jedan odgovor na njihova pitanja. Tin je gotovo u potpunosti preslušao novi album. Znao je on da su Zoki i Suba prodavali novine na raskrižju, da je Šoky raznosio pizze, a Mile predavao njemački, znao je da je ovakvom uspjehu i stometarskom redu obožavatelja prethodilo mnogo rada i odricanja, i naravno talenta.
Prepoznao je sličnost sa svojom teškom sudbinom, i to mu se svidjelo. Ali što mu se naročito svidjelo, jest što je znao da i oni, kao i on, vole dobro popiti. Tinu je bilo žao što ih ne može pozvati na rundu u Blato, i zbog toga se odjednom osjetio tužnim.
Kad je promocija novog albuma Hladnog piva završila, kad su svi kupili albume ili ulaznice za skorašnji koncert u Teatru &TD, dobili fotografiju sa svojim glazbenim herojima ili autogram, članovi sastava su izašli iz kina Europa i prošli pokraj kipa Tina Ujevića. Ali nisu znali da su dobili još jednog obožavatelja.
