Sasvim novim stihovima ilustrira životnu trošnost

Ukoliko bismo morali reducirati lapidarne “Zidne novine” živuće legende hrvatske glazbe – Arsena Dedića na stih ili dva, vjerojatno bi to najispravnije bilo učiniti stihovima “iz sna koji liječi/nerado se budim“, jer nije samo Arsenova stvarnost daleko drukčija u svojoj melankoliji, već i naša, a za traženje novog životnoga smisla osim kroz stihove naprosto ‘nema vremena’ i dok ga ‘napadaju stari trofeji’ i ‘priznanja’, on ne mari za njih, već za malim ‘jeftinim stvarima’ koje hvali.

Pogovorom posljednje zbirke pjesama Arsena Dedića, veliki je Tonko Maroević rekao sve i svaki pokušaj novog ‘osvrtanja’ na Arsenov opus bio bi pretenciozan ili u najmanju ruku tendenciozan, no vrlo je transparentno čitatelju da Dedić najnovijim stihovljem poseže u vlastiti erudicijski Had gdje autoironijski upisuje značenja banalnostima što čovjekom ga čine.

Autorironijske stranice pozivaju se nerijetko na književni kanon provocirajući pritom gramatičke konvencije, ali i provocirajući taj isti kanon, pa je i intertekst kao vrlo zastupljena instanca upotrijebljena kao oruđe ironije i cinizma. Nepatetičan stih zavidnoga metra pribjegava pokojoj navučenoj rimi, ali tek neznatno jer perpetuirajući nemir oslikan upravo rimom provocira ponovno onaj isti cinizam.

Personificirano iskustvo sugerirano Dedićevim ‘zidnim novinama’ sasvim novim stihovima ilustrira životnu trošnost, ali kroz oči mudroga mladića koje vide licemjerje njegova dva grada, prijatelja ‘lažnog prvoborca’ kojeg više nema i život koji je proživljen.