Kad sam bio jako mali, s možda kojih 4-5 godina na svojim plećima, po prvi puta sam, na TV-u, ugledao čupavu “spodobu” u crno-bijelom kadru ispred ulaza u tunel. Stariji brat je očekivano napumpao cijelu štoriju s malog ekrana, naučio me da je to neki bend Prodigy i da striček sa spota jede malu djecu za doručak. Ja sam, sjećam se jako dobro toga dana, bio uplašen kao da sam pogledao cijelu sezonu X-Filesa u komadu bez pratnje u mraku, no negdje u zakučastim kutevima mog uma, ostao je ugraviran hook s početka pjesme.

Nije to bio glas nekog bunta da mi se sviđa ono što me plaši, prije me nekako neobjašnjivo kombinacija plesnog ritma i sotonskog kreveljenja našeg protagonista dovela u stanje potencijalnog ludila. Mislim da je čak i meni samome bilo jasno kako se radi o nepodobnom sadržaju za tako malog klinca, pa sam Prodigy preskočio do nekih drugih dana. Kasnije, kada sam svoj neobojeni bunt i višak energije trošio uz Limp Bizkit, Slipknot i slične, ponovno sam otkrio čari Prodigyja. Naučio sam da pjesma mog djetinjstva nosi ime “Firestarter“, a da gore spomenuti iskreveljeni klaun iz pakla nosi ime Keith.

Muziku podržava

Od jučer Keith više nije s nama. Pronađen je mrtav u svom domu u Engleskoj. U 50. godini. Vijest je potresla cijelu glazbenu industriju, što promotore, što glazbenike, što fanove, jer danas – 25 godina od strašnog spota za “Firestarter”, Prodigy je institucija Big Beat žanra, i plesne glazbe općenito. Sastav je, barem do jučer, bio koncertno i studijski aktivan, čak su tik pred odlazak svog frontmana odradili turneju po Australiji. Studijski pak, njihova glazba je počela malo štekati, barem po mom skromnom mišljenju. Bilo je tu dobrih pokušaja glazbenog resetiranja uz “Invaders Must Die”, no posljednja dva uratka kao da su se kreativno gubila u šumi novih utjecaja koji su zauzeli hangare i dvorane gdje se prije rađao rave. Bez obzira na sve, imali smo sreće gledati njihov ratnički ples nekoliko puta uživo u Hrvatskoj, i to u raznim fazama njihove karijere. Oni malo stariji sjećaju se INmusica 2008. godine, oni najstariji Doma Sportova nekoliko godina ranije, a mi ostali Exit festivala, Sea Star Festivala, Terranea i Zadra.

Kakvu ulogu igra Keith Flint u priči zvanoj Prodigy?

Vjerojatno većina vas zna kako je autor većine Frankensteinovskih plesnih konstrukcija Liam Howlett (kojega smo prije nekoliko godina intervjuirali), ponešto manje nenormalan lik iz pozadine koji stoji za klavijaturama. S druge pak strane, pokojni Keith je svu glazbenu ludost provodio u djelo. Pravi pravcati MC i frontman. Čovjek je bio slika i prilika možda najvećeg elektro sastava svih vremena. Zažmiriš i zamisliš Prodigy, vidiš Keitha. A njega sada više nema. Što to točno znači za glazbu? U praksi, ništa posebno, Prodigy je manje-više rekao sve što je imao za reći, no na simboličnoj razini, njegova smrt kraj je jedne plesne ere koja je odgojila generacije.

Big Beat žanr žario je i palio devedesetih godina prošlog stoljeća. Uz Prodigy tu su još bili genijalni Chemical Brothers i ponešto drugačiji Fatboy Slim, sve redom Britanci čija tada nova, pomaknuta plesna glazba je pogonila mladež opsjednutu raveom uz koje su išle neizostavne sintetičke droge. Albumi poput “Fat of the Land” i “Music for the Jilted Generation” ostat će upisani zlatnim slovima u povijesti elektronske glazbe i to po ključu drčnog plesnog ritma uz dodatak psihodeličnih motiva koji su se rastapali prvo preko razvaljenih razglasa u napuštenim hangarima, a potom i na najvećim pozornicama ovog svijeta. Big Beat je nominalno još uvijek živ, no njegova poruka je na samrti. Elektro-punk je, barem na srednjostrujaškoj sceni – iza nas. Ostale su samo uspomene njenih aktera, a neki njeni akteri, u ovom slučaju Keith Flint – postali su uspomena sama.

Borba s depresijom

Da se još na samom kraju vratimo na čovjeka zbog kojeg i pišem ovaj članak. Iako potvrde o uzroku njegove smrti još uvijek nema, Prodigyjev gazda iz sjene, Liam Howlett još jučer je objavio na bendovom Instagramu kako je Keith počinio suicid. Keith je više puta u intervjuima spominjao kako se bori s depresijom, no postoji li korelacija između njegove smrti i njegova mentalna stanja – još nije poznato. Njegov životni put je u svakom slučaju prekinut, no možda i nije trebao biti. U svakom slučaju, ta priča je kudikamo kompleksnija od njegove glazbene ostavštine.

Ako netko od vas osjeća tu kompleksnost i nemate je s kime podijeliti, pomoć možete potražiti na nekoliko adresa: Udruga Tesa i Rebro (centar za krizna stanja): 01 2376 470

Na kraju krajeva, s Keithom se opraštamo uz glazbu. I to glazbu uz koju ćemo malo lakše podnijeti činjenicu da je njen ključni kotačić otišao s ovog svijeta. Pred nama je možda i posljednja prilika za opaki rave, sve nakon toga bit će uspomena na neke druge dane, gdje ćemo blejati u narukvice s festivala prisječajući se nezaboravnih koncerata koje su nam pružili Prodigy i njima slični. Legendo, odmaraj. Zaslužio si.

1.3K Shares
Muziku podržava