Čekali smo potop, dočekali klimaks!

    6765

    Drugi dan Vip INmusica bio je dosta sličan onom prvom, ponajviše zbog kiše i skraćivanja satnica izvođača. Veliki debakl bio je Vip stage koji je sam po sebi kasnio s početkom sat i pol vremena (program počeo tek oko 19:30) zbog raznih tonskih proba, nakon čega je uslijedila i kiša te već poznato smanjivanje minutaža ‘manjim’ bendovima. Ali krenimo redom…

    Nokia stage je krenuo na vrijeme i na njemu se poštovala satnica skoro u minutu, pa je tako oko 5 na nju ‘sletio’ mladi zagrebački bend Ruiz. Dečki su odlično odradili svoj posao pred tridesetak ljudi koji su već stigli u to vrijeme. Nastup im je bio vrlo nabrijan i žestok, rekao bih i preglasan (tako se dobije na jačini zvuka, pa se smanji utjecaj grešaka), ali takav je razglas bio tijekom cijelog festivala.

    Sljedeći na scenu su došli garažni rockeri Erotic Biljan & His Heretics, te oduševili i razočarali publiku. Malo kontradiktorna izjava iz prošle rečenice je iz tog razloga jer s njima nije bila njihova basistica Elena što se komentiralo po publici, ali njihov nastup zadovoljio je sve prisutne.

    Naravno, promovirao se prošlogodišnji album “Supersticky“, a u kratkom setu od 20 min istaknule su se “Boom Boom In The Sonic Room” i naslovna “Supersticky“.

    Nakon njih, uslijedila je punk veselica s novosadskim Atheist Rapom. Do njihovog koncerta nakupilo se već dosta ljudi pa je dobar provod bio neminovan. Kako su već godinama obožavani na našim prostorima, tako je bend uzvratio vrlo zabavnom svirkom u koju su se uživjeli kao da su glavne zvijezde.

    Publika je poludjela, rasplesala se maksimalno, skakala, pjevala… Bio je to dobar znak za lijepu večer, ali sve je ponovno pokvarila kiša, kao i prvog dana što ih nije pokolebalo, nego su oni i dalje prašili po svom.

    Kiša je započela u isto vrijeme kao dan ranije, između 18:00 i 18:30, prvo čisto bezopasno sa svega par kapi, da bi postepeno pojačavala s grmljavinom.

    U to vrijeme, konačno je krenuo i Vip stage. Na njemu su se odvijale tonske probe tijekom cijelog popodneva, prvenstveno za nastup glavnih headlinera The Prodigy zbog čega je bilo jasno da će cijeli program prije njih ponovno biti skraćen.

    Tu se sad može i povući pitanje zbog čega je Tankian stavljen prije The Prodigya na isti stage, a ne Stereo MC’s koji je mnogo srodniji bend, ali to su organizatorski problemi koji su povukli preveliku tehnološku zbrku oko priprema za nastupe izvođača.

    Da se vratimo samim nastupima… Vip stage su otvorile Meduze sa solidnim nastupom prepunim mikrofonije (nakon tolikog čekanja, stvarno je bilo razočaravajuće vidjeti kako se bend trudi, a ‘struka’ oko njih zakaže), a protezao se od pop-rocka do psihodeličnih ‘orguljskih’ dionica koje je proizvodio ‘tip sa zulufima’. Simpatično je ispalo kako su od ‘šefa’ tražili da li mogu odsvirati još jednu pjesmu makar su znali da im je vrijeme isteklo, što im je on i dozvolio.

    ST!llness može biti najviše razočaran ovogodišnjim nastupom na Vip INmusicu jer se gotovo i nisu uspjeli predstaviti. Taman kada su započeli svirku, kiša je postala sve jača i jača, pojavile su se i munje na nebu, pa je odlučeno da se prekine nastup na glavnoj pozornici. Dečki su se nadali da će nastaviti nakon smirivanja vremena, ali to im je bilo uzalud.

    Nakon što je kiša malo smanjila svoj intenzitet, nanovo je bio otvoren stage, a na njega su se smjestili Škoti Sons and Daughters. Bilo je očito da se neće dugo zadržati na pozornici, pa je tako propala još jedna prilika da nešto bolje upoznamo jedan novi britanski indie bend, a slično je bilo i u utorak kada su kraće nastupe imali i Hot Chip i The Go! Team.

    Muziku podržava

    Osnovni dojam o Sons and Daughters je ostao podosta razočaravajući! Bend kao da se ne snalazi na velikim pozornicama, nema tu nekog pretjeranog elana prilikom interpretacija pjesama, sve je vrlo statički i profesionalno odsvirano, bez neke pretjerane komunikacije s publikom što se najbolje vidjelo u neprestanom traženju pjesme “Johnny Cash” od strane njih, dok ju je bend cijelo vrijeme ignorirao.

    Simpatična Adele je pjevačica koja može svojom ljepotom i glasom šarmirati svakog muškarca u publici, ali se pokazalo da može i bilo što više od tog. Tek pokoja izrečena riječ između pjesama te gotovo ukočena poza uz mikrofon ili klavijature mnogo je premalo što se očekuje od frontmenice ili frontmena nekog benda.

    Cijeli dojam je još dodatno pokvarila i basistica koja nije napravili niti pola koraka tijekom cijelog nastupa, pa su Sons and Daughters više izgledali kao kipovi, a ne neki plesni rock bend.

    Što se glazbenog dijela tiče, tu su bili na nivou, sve su uredno odsvirali bez nekih vidljivih grešaka, počevši od svojeg posljednjeg hita “Gilt Complex” s albuma “This Gift“, preko “Dance Me In” na koju su svi zaplesali i psihodelične “Rama Lama” do završne “Goodbye Service“.

    Sons and Daughters su bend koji je morao ponuditi više jer ovako blijed nastup mogao je rijetko koga oduševiti, ali nisu za sve sami krivi jer je teško dati najbolje od sebe u 5-6 pjesama koliko su imali vremena pred sobom.

    U slično vrijeme i po sličnom vremenu kao što su dan prije nastupili Amadou & Mariam, na Nokia stageu je nastupio još jedan afrički sastav, Tinariwen. Njihova glazba je ipak puno drugačija od one Amadou & Mariam, što je i logično s obzirom da dolaze iz različitih kultura.

    Nevjerojatno je zapravo koliko glazba može dočarati kulturu, pa i mjesto i podneblje odakle dolaze njeni izvođači. Kad slušate Amadou & Mariam lako vam je zamisliti jednu zemlju prekrasnog krajolika, no izmučenu siromaštvom i drugim nedaćama zbog čega im glazba služi kao melem. Jednako kao što slušajući Tinariwen gotovo da možete osjetiti suhi pustinjski zrak u nosnicama.

    Glazba Tinariwena koja je dobila naziv ‘pustinjski blues‘, a kojom dominiraju minimalistički gitaristički zvuk i meditativno pjevanje, bila je nešto potpuno drugačije od žestokih nastupa glavnih zvijezda večeri Stereo MC’s i The Prodigy koji su usljedili nakon Tinariwena.

    Zadnje kapi kiše (nadajmo se u povijesti festivala) paduckale su po Jarunu i sve se pripremalo za klimaks drugog dana i ovogodišnjeg izdanja Vip IN-a. Na ekranima je već pisalo ‘slijedi Serj Tankian‘, a je li oko 45 minuta kašnjenja bilo uzrokovano čekanjem da se smiri svaka opasnost od gromova, ili su ustrčani roadiji zbilja nešto odrađivali, to ne znamo, ali Serj je stigao – to je važno.

    Njihov uobičajeni scenski nastup u frakovima i cilindrima počeo je polumrtvim uvodom, ali odmah nakon toga uslijedio je pozdravio riječima “Bok, Croatia. Let me introduce you to the Flying Cunts of Chaos!” i euforični hitovi “Empty Walls” i “Feed Us“.

    Nastup je, unatoč nesavršenom zvuku bio dobar i, kao i to smo navikli od njega – poučan. Politički i socijalno angažirani Serj već redovito svoje pjesme počinje velikim kritikama prema NATO savezu, a udar na povezanost relgije i vlade kulminirao je na “Praise the Lord and Pass the Ammunition“.

    Iako su neki možda i to očekivali, Serj se nikada na svojim nastupima ne prisjeća pjesama svog matičnog benda, a oni koji vole ovog ekscentričnog rockera zadovoljili su se sporijom “The Sky Is Over” i anti-Bush i anti-diktatorskom “The Unthinking Majority“.

    Bilo je to Tankianovih sat vremena simpatičnog plesanja po pozornici i njegovog benda koji mu omogućuje da ovako brzo postane poslastica raznih festivala. Još nije dosegao razinu gdje će mu koncerti biti neprestani spektakl, ali s jednim albumom to nije ni za očekivati. Njegov zarazni smješak prenio se i na nas.

    Stereo MC’s su Zagreb u sklopu ovogodišnjeg festivala posjetili po drugi put. Kratko rečeno, profesionalan nastup – odličan zvuk; između pjesama Rob Birch ubacivao je svoje prepoznatljive govorne improvizacije – koje su na trenutke bile i pomalo zamorne ali to je neizbježan dio komunikacije benda s publikom koja je tokom cijelog nastupa vrlo iskreno uzvraćala energiju.

    Unatoč udarničkim hitovima “Connected“, “Deep Down and Dirty“, “Step It Up” ili “Running” koje smo htjeli i dobili, u šarolikoj set-listi vrlo je teško bilo izdvojiti konkretnog favorita. Pomaknuti plesni eksperiment na djelu, presjek je jedne impresivne karijere.

    Uz vokalne impresije dvaju vjernih članica grupe, spontana koreografija Stereo MC’s djelimice je podsjetila na atmosferu iz čuvenog filma “Stop Making Sense” Jonathana Demmea i Talking Headsa.

    Vidljivo je da nisu skloni formalnom načinu izvedbe – dostojno ispunjavaju svoje vrijeme, kojeg u mjeri u kojoj isporučuju tako zdravu dozu energije, jednostavno nije bilo dosta.

    Veliko finale velike pozornice ovog festivala pripalo je britanskim elektronskim ‘luđacima’ The Prodigy. Da je publika nakon rock zvukova bila i više nego spremna za nabrijanu čagu pokazuje i nekoliko trenutaka totalne euforije na krcatoj tratini ispred Vip stagea.

    10-ak tisuća ljudi ispred sebe je gledalo agresivni trojac pojačan gitarom, bubnjevima i masivnom futurističkom pozornicom za koju mi je odmah postalo jasno zašto su je dopremali u nekoliko kamiona.

    Alienske maske (ili što god da je to bilo) svojim light-showom bile su kao stvorene za raspoložene i nemirne Filnta i Maxima koji ni danas, desetak godina nakon svog vrhunca, ne odmiču od svojeg dizanja publike i mrkih faca.

    Očekivano, dugi intro i outro pojedinih pjesama, najveći delirij izazvale su početnim taktovima vječne “Breathe“, “Smack My Bitch Up“, “Spitfire“. Rasvjeta, skakanje publike i ruke u zraku zbilja su atmosferu dovele do usijanja i onda je svima postajalo jasno da se ova dva dana bliže kraju.

    Ali, “Voodoo People” je nakostriješila dlake na leđima svih prisutnih, a ja koji po glazbenoj definiciji nisam baš ‘elektroničar’ sam se naježio dovoljno da me tih nekoliko minuta ovakvog hita uvjeri koliko je glazba moćna stvar i kako će me Jarun vidjeti i sljedeće godine.

    Bis i hitčina “Poison” bili su zadnji trzaj (ali moćni trzaj!) i dojmovi su se počeli slijegati, a budila se nada da će nam se nebo jednom smilovati. Pa da Jarun zbilja postane glazbeni raj na zemlji. Barem na dva dana…

    Tekst: Ivan Antunović, Siniša Miklaužić, Marko Vukušić, Domagoj Puzak
    Foto: Davor Veljača, Tomislav Capan
    Fotografije su objavljene u našoj foto galeriji.

    0 Shares
    Muziku podržava