Kako to već svi poklonici Leba i soli (i ne samo oni!) znaju, jubilarna turneja svirački najmoćnijeg benda čitave bivše Jugoslavije, Hrvatskoj će donijeti tri koncerta: 26.11. u Splitu , 28.11. u Zagrebu i 29.11. u Rijeci. U pripremama za turneju, članovi benda su našli vremena i za sve čitatelje Muzike.hr, donosimo i komentare klavijaturista Kokija-Nikole Dimuševskog, kojemu se zahvaljujemo na temeljitim i opširnim odgovorima…
Ove godine je dvostruki jubilej grupe Leb i sol – 30 godina od osnutka grupe, 10 godina od razlaza. Pa da krenemo od početka: budući da je na vašim nedavnim koncertima u Bitoli i Ohridu bilo mnogo mlađe publike, od kojih se neki nisu ni rodili kad ste se 1976. okupili, možeš li nam reći kako ste se zapravo našli i odlučili oformiti bend? Tko je koga prvi upoznao, tko je koga doveo i kako je sve krenulo?
Pa sve je krenulo vrlo jednostavno, jer smo sva trojica Bodan, Vlatko i ja iz iste četvrti, mi to zovemo ‘maalo’ tako da se znamo još iz prvog razreda gimnazije. Normalno da su muzički afiniteti izašli na vidjelo, tko kakvu muziku sluša, koji instrument svira i eto ti benda: susjedi-školarci koji su našli istu energiju jedni u drugima.
Otkud je zapravo došla ideja da izravno uključite makedonske folklorne elemente u glazbu grupe? Nije li tada, sredinom sedamdesetih, to izgledalo pomalo čudnovato za tadašnju jugoslavensku rock scenu? (Bregovićevo koketiranje s folkom ipak će se dogoditi tek poslije vaša dva albuma, zar ne?)
Upotreba makedonskog folklora u našoj muzici je vrlo pod ‘default’ zato što rasteš slušajući okolinu i radio, tako da to je vjerojatno i u krvi. Na početku nismo ni znali što radimo, sve je to bilo na intuiciji, nismo namjerno prepravljali makedonsku izvornu pjesmu, jer tada to nije ni bilo popularno, nego smo bili privučeni genijalnim melodijama koje smo htjeli obraditi na naš način.
Treći album “Ručni rad” smatran je općenito jednim od najboljih albuma grupe. Zbog čega si se nakon takvog zaleta, ostvarenog drugom i trećom pločom, odlučio na privremeni odlazak iz benda? I koji album Leba i soli osobno smatraš najuspjelijim?
Na samom snimanju albuma “Ručni rad” počelo je nešto kuhati u bendu. Za razliku od Bodana i Vlatka koji su bili ‘rock’n’roll’ orijeniraniji, Garo i ja smo više vukli na Weather Report, Coreu, Hanckoka, Milesa Davisa – takozvani jazz-rock stil koji je mene oduševljavao i mislim da sam tu najjači. Poanta jednog istaknutog solista je počela blijediti kao uloga važna za bend u korist cjelokupnog angažmana svih članova – i to je to. Izgubljeni primat soliste na gitari je po mom mišljenju početak iskrice na svađu i prepirku (mislim na autorsku i stilsku) tako da je bilo jednostavnije napustiti bend i produžiti sa stilom i radom koji meni odgovara, nego zajedničko maltretiranje i dokazivanje tko je u pravu ili u krivu.
Leb i sol su dva posljednja koncerta u Hrvatskoj održali iste večeri, u Zagrebu 7. 12. 1995. u Lisinskom. Bio sam na prvom koncertu i niste zvučali kao bend pred razlazom, naprotiv. Kako je zapravo došlo do razlaza? Što je nedostajalo?
Razišli smo se kao veliki momci koji su izgubili vjeru jedni u druge. To se dogodilo na samim pripremama za snimanje novog albuma koji smo trebali snimati 1996. godine. Priča je slična kao i poslije trećeg albuma s razlikom što ovog puta apsolutno nismo imali volje da jedan drugom pomognemo i uskočimo u film ljudi u bendu, nego smo svi krenuli totalno svojim putem.
Ja sam prvi izdao solistički CD “Double Life”, gdje se i po samom naslovu može prokužiti da sam vodio dvostruki život, jedan lebisolovski i onaj moj, koji je tada bio (nadam se i ostao) totalno iskren. Ja sam kao karakter tip koji voli istraživati, otvarati nova polja u muzici. Takvi izleti su često veoma rizični i neprofitabilni, ali meni tako odgovara. Samo tako vidim svrhu postojanja kao kompozitor i instrumentalist.
Nakon raspada grupe, svi ste imali uspješne samostalne karijere s više različitih projekata. U svojoj solističkoj karijeri bavio si se videoinstalacijom i videoartom. Taj dio tvog rada manje je poznat, pa nam reci kako si došao na ideju da se baviš takvim projektima i koje bi posebno izdvojio kao najuspjelije ili najdraže?
U jednom trenutku mi je muzika postala dosadna i ograničena. Zaželio sam se stvarnog izazova na novom igralištu zvanom video. Moj rad je nepoznat jer kod nas i ne vjerujem da postoji ozbiljna muzička kritika. Mislim da se ‘novinari’ ograničavaju na izvejsne senzacije koje su ipak kratkog daha, dok im ono ‘važnije’ izmiče pogledu. Na kraju krajeva, možda je to što ja želim i preteško, možda ipak ‘netko’ umjetnost smatra kao jednu vrstu zabave, no za mene sve to ima sasvim drugi značaj.
Sudjelovao sam na Biennalu u Sao Paolu i osvojio drugo mjesto između 1200 učesnika. Potom, nastupio sam i na Biennalu u Tokiju gdje se moja video-art-instalacija (ili što to već jest) izvodila 35 dana, po 8 sati svakog dana. Znači privatna i osobna satisfakcija za mene postoji, to što me svaki prodavač na tržnici baš i ne prepoznaje ili nije čuo za mene, to mi baš i ne smeta.
Što je čitavo vrijeme bilo s Garom? On je iz benda otišao nakon ploče “Sledovanje”, kratko se vratio na albumu filmske glazbe “Zvučni zid”, a potom ga od 1990. nije bilo, vidjeli smo ga samo na već spomenutim koncertima u Zagrebu?
Garo je ostao u bendu poslije mog izlaska (poslije “Ručnog rada”) na moj nagovor, jer i on je bio na tankoj crti napuštanja benda. Mi smo već podavno razmišljali oformiti off-bend koji bi svirao glazbu kakvu mi želimo, a ne kako je vide Leb i sol. Tada smo napravili možda do sada i najuspešniji jazz-rock-fusion bend na ovim prostorima koji se zvao Izlez. Imali smo samo dva-tri koncerta koji su prošli fenomenalno, dobili smo ponudu iz PGP RTB-a i tadašnjeg Jugotona da taj materijal stavimo na nosač zvuka, ali na nesreću raspustili smo bend da bi krenuli u nova osvajanja u glazbi. Nije nas interesirala komercijalizacija naše glazbe. Ludo, ali istinito. Onda je Garo napravio svoj bend koji i danas odlično funkcionira.
Imam dojam da si čitavo vrijeme nakon raspada grupe usko surađivao s Bodanom, od ploče “Endless View”, preko Bodan Arsovski Quarteta, do zadnjeg albuma “Skici od Minatoto” (Slike iz prošlosti) kojeg ste ostvarili kao duo. Koliko je ta vaša suradnja utjecala i pomogla pri ponovnom okupljanju Leba i soli? Ovo pitam tim više što je na “Skici…” prva skladba “Monday” zapravo novo čitanje skladbe “Ručni rad”, a “Saturday” uvelike citira vašu “Devetku” – kao da nikada zapravo niste ni otpisali Leb i sol?
S Bodanom izuzetno lako komuniciram u bilo kojem smislu riječi jer smo oboje isti horoskopski znak bik. Meni je potreban njegov izuzetni i tanani smisao i talent za melodiju, ja njemu trebam kao čovjek koji zna napraviti prostor i tišinu u glazbi, kao harmoniju koja je tu ali i nije, sve zajedno “Skici od Minatoto”. Drugi je razlog tome što se nas dvoje i privatno dobro družimo i slažemo, on je vrlo temeljit i pedantan za razliku od mene koji sam eksplozivan i pomalo previše riskiram (sve u smislu komponiranja i sviranja). Tako dobivate jaku i stabilnu kombinaciju od dvoje različitih karakternih osobina.
Kakva je za tebe bila atmosfera na nedavnim povratničkim koncertima u Makedoniji? Kako je nakon 10 godina ponovo biti na stageu s ljudima s kojima se znaš gotovo cijeli jedan ljudski vijek, koliko se toga promijenilo?
Energija, znanje, umijeće, pa i naše privatno druženje je isto kao i na samom početku. Lako je raditi s ljudima koji su izvrsni muzičari a još su ti i prijatelji više od trideset godina. Ono što danas Leb i sol radi na stageu može samo netko poput Leba i soli, iskreno, čisto, profinjeno i vrlo energično.
Za kraj, reci nam koje su ti najljepše uspomene iz Rijeke i kada si zadnj put ondje svirao s Leb i sol? Što bi volio doživjeti u Rijeci, a još nisi?
Točne godine se ne sjećam, ali se sjećam publike koja je bila u mas-histeriji, mislim i da smo imali izvrstan koncert. Rijeka je grad koji poštujem. Ne mogu reći da ga volim zato što ga ne poznajem dovoljno. Poštujem Rijeku jer tu svatko dođe i prođe, skup različitih energija, stranaca, prolaznika, vidio sam puno umjetnika, mladih ljudi… Riječani su gostoljubivi i nasmijani, vidim sunce i more, vidim staru arhitekturu… Što je najbitnije, Rijeka zna sačuvati svoju tradiciju i dostojanstvo.
