Gitarist i glavni autor Prljavog kazališta Jasenko Houra već je preko 30 godina na sceni, a svekolika javnost je mogla vidjeti njegov razvoj od jedva punoljetnog klinca do osobe zrele životne dobi.
Paralelno s Hourom i Prljavo kazalište je odrastalo, od punk-benda do grupe za široke narodne mase. Prljavci su poznati po relativno čestim nastupima na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, po masovnim koncertima, a u zadnje vrijeme i po humanitarnom radu, ali prije svega po pjesmama od kojih su neke i evergreeni (pjesma “Mojoj majci” je i službeno proglašena evergreenom među ljutom konkurencijom).
Odlučili ste se odreći tantijema za pet pjesama: “Mojoj majci”, “Crno-bijeli svijet”, “S vremena na vrijeme”, “Heroj ulice” i “Sretno dijete” u idućih 5 godina u korist Zaklade Ana Rukavina. Što vas je potaklo na to?
Nije to tako novo, provlači se već godinu i pol, ili 2 godine. Dosta smo pričali unutar benda o tome… Jednostavno, htjeli smo senzibilizirati ljudi i potaknuti ih da se uključe i oni. Ako bilo što možemo pomoći, eto…
Zadnji album “Tajno ime” bio je izdan kao dvostruki. Godinu i pol nakon izdavanja, i s malim odmakom, kako vam se čini kao koncept?
Ne volim konceptualne albume. Rekao bi pokojni Darko Glavan da rock’n’roll baš i nije toliko konceptualan iz jednostavnog razloga što ti minutaža ne dozvoljava da budeš jako pametan. Teško mi je govoriti iz ove perspektive, Kazalište još uvijek promovira ovaj materijal, no žao mi je što nije skinut još koji singl.
Je li “Tajno ime” nekakav pogled unatrag, posveta onom što je bilo prije?
Krenuo sam više iz introvertnog dijela – ne volim angažirane stvari. Igrao sam se sam sa sobom – sam sam sebi pisao pjesme: “Male stvari koje kažu da si ostario”, “Ples sa vragom”, i tako dalje. Važno je naglasiti da se oko tih pjesama bend najviše grupirao. Naravno, za svaki album doneseš puno više materijala i onda gledaš što bend više voli svirati. 
Ne radimo uvijek najbolje stvari u životu. Umoran sam od slušanja: sada bend radi najbolje u životu. To je – prohujalo s vihorom. Ja se mogu truditi da radim najpoštenije svaki album. Neki put ti to uspije, a neki ne. Nije sve od Van Gogha remek-djelo. Ono što je bitno je da sve što ‘izađe’ od Prljavog kazališta ima potpis benda. 
Već je preko 30 godina od vašeg prvog albuma koji je, podsjetimo, dobio porez na šund. Sa sadašnjeg stajališta to je zanimljiva kontroverza…
To je diskutabilno pričati iz perspektive čovjeka čija je karijera trajala 30 godina. Ali, zamisli da nije toliko potrajala! Porez na šund nije pomogao u prodaji. Porez na šund je bila klizaljka koja je bila dvostruki mač. Mi smo tada još bili tinejdžerski bend i odluka za drugi album se bila donosila na osnovu prvog, a uvjeti za drugu ploču se temelje na tome kako si napravio prvu. Zato je bitno većini muzičara da ploča prođe dobro, tako da idući album možeš raditi lagodnije. 
Prvi album smo napravili sa svim masterima, miksevima i ostalim za 36 sati. Za to vrijeme pola impresionista ne stigne do livade i natrag, napit’ se i napravit’ sliku. Sad zamisli situaciju gdje mi toliko limitiraš vrijeme da ja moram raditi onoliko brzo koliko mogu razmišljati. Sjećam se Vedrana Božića koji je producirao naš prvi singl, i dan-danas mi ga je žao što je meni i Zoku Cvetkoviću morao štimati gitaru da nama raštimanim balavcima pokuša završiti singl.
Zapravo, kad snimaš, najvažnije ti je imati dobru pjesmu i dobro snimiti sve instrumente, tako da nemaš velikih problema kad kreneš u miks. I kad biraš producenta bitno je da poznaje bend. Nama je Piko radio prvi album i on je stvarno genije za mlade bendove: fascinira njegova životinjska upornost, možeš ga mrziti na trenutke, ali ga moraš poštovati jer on radi više od tebe.
Kažu da za prvi album imaš cijeli život da ga napišeš, a za drugi, od prvog…
Teško je generalizirati. Postoji opasnost da netko dobro napravi prvi album i da pukne na drugom… Tada smo još bili klinci i bili smo dobro izdresirane životinje koje su imale po tri svirke dnevno, učili smo osnove bine, borili se s jačima, spavali po kolodvorima… To jedino i možeš s klincima ‘iz kvarta’, s ovim iz malo boljih familija ćeš to teže postići. Nama ‘iz kvarta’ to je valjda i urođeno – bježanje od kuće i ‘dresiranje’. Ili jesi fajter po vokaciji ili nisi. Ili je to u tvom kodu ili nije.
Nama je svaka ploča inat. Imaš sportaše koje zanima zaraditi što više para, a ‘kanta’ (pobjednički pehar) ih ne zanima. A nas uvijek zanima ‘kanta’.
Ponekad ih i provociram, ne pokazujem im pjesme, čekam da postanu nervozni, to su naše male igre unutar benda. Ali bend nam je sada stvarno dobar, ima tu muzičara europskog ranga, kao što su Jurica Leikauff i Dubravko Vorih.
Pojedine ste albume snimali vani…
Lakše je snimati doma nego vani. Ako ti je loš dan, možeš otići prošetati, popiti kavu ili odmoriti se. A kad snimaš vani, onda si pod pritiskom: u toliko dana moraš snimiti toliko toga – to je baš pritisak i meni to intimno paše. Volim kritične momente kada puca adrenalin, volim zadnje tri sekunde u košarci…
Je li točno da ste neko vrijeme bili košarkaški trener?
Išao sam u Višu trenersku školu i bio sam pomoćnik Pepsiju Božiću u KK Zagreb i jako sam mu zahvalan na tome. Pratim košarku i dalje, od mlađih juniora do seniora.
Prve dvije ploče Prljavog kazališta ste napravili još kao srednjoškolac. Je li bilo kakvih problema zbog stihova u pjesmi “Ja sam mladić u najboljim godinama” kada Bogović pjeva “Volim profesorice koje mogu ono nešto da mi rade”?
Ne, nije bilo problema, imao sam sjajne profesore, bila je sjajna generacija talentiranih ljudi, a i sistem mi je išao na ruku jer smo bili prva generacija koja nije morala dolaziti u školu – zadnje dvije godine srednje su bile kao na faksu – imaš predavanja i ispite, eventualno praksu, a ja sam to imao u Vjesniku. Sjećam se da sam profesora filozofije znao vidjeti u Zvečki. Prvi album Kazališta je još bio underground, tek smo s “Crno-bijelim svijetom” postali baš poznati.
Zamislite sljedeću situaciju: prolazite kroz grad, i naletite na Gay pride, i čujete kako jedan bend pjeva “Some Boys” koja ima stihove “Ja sam za slobodnu mušku ljubav”, a nakon toga isti bend pjeva “Nije istina da se dušo izvlačim, samo zato što se sporo svlačim”. Koja je vaša reakcija?
San jedne generacije je bila sloboda. A moj san je bio ‘demos’. Osim toga, nikad ne možeš zaboraviti moje češke gene: odrastao sam na “Dobrom vojaku Švejku” i volim onu Menzelovu rečenicu: “Lako je ljude rasplakati, ali ih je teško nasmijati.”. Volim onu finu satiru. To ja gledam iz svoje perspektive, možda nešto i ne kužim, ali bitna mi je zafrkancija.
Svi imamo pravo na svoje živote, možemo govoriti što hoćemo i raditi što hoćemo, ali možda i nije najbolje od svih ljudi raditi ruglo. Možda i nismo najspremnije dočekali dolazak demokracije, nije demokracija samo McDonald’s i neke druge stvari. Ja volim ići u McDonald’s, da se razumijemo. Možda smo trebali uzeti i neke dobre stvari od demokracije, a mi smo uzeli najgore.
Ploču “Korak od sna” ste radili s Rajkom Dujmićem. Kakvo je to bilo iskustvo? Što ste od njega naučili?
Rajko i ja nikad nismo radili, on ima svoju muziku, a ja svoju, ali smo u kontaktu. On je duša od čovjeka i čovjek koji može napisati hit na 1,2,3. On je stvarno uspio napraviti ABBA-u u našim uvjetima. Od njega možeš puno učiti, kako radi sa zborovima, kako radi s pjevačicama…
Zapravo, s njim sam došao u kontakt kad sam snimao album “Korak od sna” i to baš naslovnu pjesmu. Išao sam okolo po gradu i tražio nekog tko bi mi odsvirao dionicu na klavijaturama i svi su bili zauzeti ili nisu htjeli iz nekog razloga. Vidio sam Fosile u jednoj slastičarnici, ušao unutra, pitali su me hoću li kavu, a ja kažem da neću jer tražim nekog tko bi mi odsvirao klavijature. U taj čas Rajko dođe do telefona (tada naravno nije bilo mobitela), nazove, i kaže da odnesu njegove klavijature na adresu gdje smo snimali, kod Trulog.
Je li postojao dogovor da vam ustupi pravo na korištenje imena Novih fosila na 10 godina?
Mene je interesirao i interesira me katalog pjesama. Onaj koji posjeduje prava, posjeduje sve. Rajko je, međutim u tom trenutku dogovorio posao sa svojim izdavačem, a ja sam shvatio da bih samo u tom dogovoru bio smetnja, pa taj posao nikad nismo riješili ‘papirnato’, ali ni ne treba jer ja Rajku vjerujem. Ako bilo što si možemo pomoći, pomoći ćemo si.
Za album “Zlatne godine” kažemo da je on ‘bijeli album’ Prljavog kazališta…
Nismo imali dizajnera, nitko to nije napravio. Moj pokojni kum Puky i ja smo to probali srediti u jednom danu. Od 1981., od “Heroja ulice”, Kazalište se nije moglo skupiti zbog odlazaka u vojsku: prvo su Fileš i Hrastek otišli u JNA. Nismo se vidjeli 15 mjeseci, vidjeli smo se jedva nekako. Bile su zamjene, ali to je bila kritična faza, ja loše funkcioniram među plaćenicima, a ni privatno nisam bio u najsjajnijoj fazi i bilo je stvarno teško održati bend na okupu.
Što vas je tada držalo?
Čekao sam da se bend vrati, kao što je bend čekao mene kad sam ja bio u teškoj fazi i kad godinu dana nisam radio. Nitko tada nije pitao što ćemo i kad ćemo. To su neke stvari koje ne možeš raditi kad si okružen profesionalcima i kada showbiz napravi bend. To ti se može dogoditi samo kada bend nastane iz uvjerenja. Mi se međusobno čitamo kakav je kome kada dan. To je posebna kemija. Mogu ne vidjeti Bogovića 2-3 godine, ali kad ga vidim u birtiji, znam kakav mu je dan.
Koja ploča Bruce Springsteena je ostavila najdublji trag na vas?
Springsteena sam najviše zavolio uz “Darkness At the Edge of Town”. Gledao sam ga u Parizu kad je bio na promotivnoj turneji za album “River”. On sve radi apsolutno do kraja. Neki dan dobio sam snimku grupe The Clash, “London Calling” iz New Jerseya – loša je snimka, crno-bijela, ne prepoznajem je li to Strummer ili Springsteen, ali kod obojice vidiš koliko im je stalo, koliko su krvavi radnici, koliko žele da je posao napravljen kako spada i tada sam se sjetio kako sam se na njih ‘nakačio’. Poslije svakog koncerta oni mogu obući majicu jedan broj manju koliko su energije potrošili. To je ono što i mene zanima – tenzija.
Na albumu “Zaustavite zemlju” imali ste jednu pjesmu “Prisluškuju nas susjedi”. S obzirom da su u to doba neki bendovi stvarno imali problema s policijom i doušnicima, je li to pjesma o njima?
To je bila zajebancija, sprdali smo se na račun baba koje sve znaju. Meni je drago da nijedan od tih bendova nije dobio robiju. Inače, svojedobno je jedan češki punk-bend odležao tri godine u zatvoru.
Jedan prijatelj iz Splita koji prati bendove mi je rekao da je najbolje trake imala istočnonjemačka obavještajna služba, ona je sve te punk-bendove ozvučavala i snimala, tako da postoje sjajni zapisi iz tih godina: čak ni Englezi nemaju tako dobre i kvalitetne zapise o punk-bendovima.
1990. ste izdali ploču koja se zove “Devedeseta” i nju kao da karakterizira red seksa, red religije: počinje s pjesmom “Pisma ljubavna” u kojoj se glavni junak žali kako su, eto, svi spavali s njom, a jedino on ne, onda nakon naslovne pjesme ide “Oprostio mi Bog” koja je krcata biblijskim referencama, nakon toga “Nije istina da se izvlačim samo zato što se sporo svlačim”, pa onda “Na Badnje veče” u kojoj se spominje i zagrebačka Crkva svetog Blaža. Kao da ste neke stvari predvidjeli… Koliko je to bilo svjesno napravljeno?
Tu ploču je bilo jako teško raditi jer je prethodna ploča s “Ružom” otišla iznad svih očekivanja. Dvije godine nije bilo mira, bio je potpuni darmar: tri ili četiri sata prije koncerta su me vodili u dvoranu i tri do četiri sata nakon koncerta su me odvodili iz dvorane.
Nisam imao odmora, da se zatvorim u sobu i uzmem gitaru u ruke. Godinu dana nisam bio u gradu, nigdje nisam izlazio. Otišli smo s bendom na Sljeme, zakupili smo Runolist. “Devedesetu” smo radili u studiju, 500-600 sati. Gore sam sjedio, dosta smo razgovarali o svemu, nekad smo se više odmarali, a manje radili, i napokon sam osjetio olakšanje. Nemoj me precjenjivati, nisam imao nekih zamisli pred ploču, pisao sam kako mi je dolazilo. S “Pismima ljubavnima” malo sam se zajebavao s Tajči.
Pjesma “Zbogom dame, zbogom prijatelji” se može tumačiti kao pozdrav kvartovskog dečka kada ide u rat…
Daleko od toga da ti nisi svjestan događanja. To ti je kao kad gađaš pikadom, nekad pogodiš vrijeme ispred, a nekad ne. Nekad osjetiš tu pikado strelicu prije nego je baciš… Čemu to pripisati, ne znam… Možda je to šesto čulo, teško mi je to objasniti.
Pjesme nisu kolumne u kojoj ti sve to sagledaš i objasniš. Nedavno smo svirali “Slaži mi” i kod onog dijela kada kažem “Irak i Iran malo ratuju”, Vorih se odvalio od smijeha. Pitao me: “Kad si pisao tekst, jučer?” (“Slaži mi” je pjesma iz 1988., s albuma “Zaustavite zemlju”, op.a.). Neke se stvari ciklički ponavljaju.
Dvadeset godina rada obilježili ste u Lisinskom uz Igora Kuljerića i goste. Znate li da je i u Beogradu obilježena dvadesetogodišnjica vašeg rada? Prema pisanju Petra Janjatovića u “Ex Yu rock enciklopediji”, u beogradskom SKC-u, Don Savoni bend je izvodio Vaše pjesme?
Ne znam, to mi je prvi glas. Nemam puno informacija sa srpskog tržišta.
Što je s nastupima u Srbiji? Očito postoji interes za vašom muzikom.
Puno je fame oko toga. Nije problem prostora, nego izazivaš li ti svirkom ili na bilo koji drugi način bilo kakvu reakciju, hoće li to ikog provocirati. Moj život se ne sastoji od provokacija nekog, nikad nisam nikog uvrijedio od naših susjeda, ja se idem zajebavat’ na svoj način i na svoj račun. Ali, nisam siguran da sam tamo dobrodošao gost.
Kad Kazalište dolazi u Makedoniju, na primjer, ti znaš da si dobrodošao gost, to se vidi iz aviona, ne vara te osjećaj. Kod smanjenja tenzija, odnosno, kod mirenja između Srba i Hrvata, išlo je na krivi način. Možda bi bilo bolje da to ide kroz mlađe generacije i kroz kulturu. A išlo je kroz sport i kroz nacionalne strasti. Trebalo je ići obrnuto: prvo kroz kulturu, filmske festivale, bendove, a tek onda kroz nogometne utakmice.
Znam da su ljudi priželjkivali samo da bude što manje utakmica između Hrvatske i Srbije i svog onog skandiranja ‘ubij me, zakolji me, samo da ne izgubim’, jer onda će opet sve ići unatrag. Tada i one stvari koje nisu bitne, odjednom postaju bitne.
Preslušao sam album “Božićni koncert” iz 1995., i nakon toga CD/DVD-izdanje “Best of Live“. Riječ je o vrlo sličnim konceptima: prvo se krene sa brzim stvarima, pa onda s medleyem sporih i završava se s brzim pjesmama. Koliko Vas to zadovoljava?
Osnovni problem koncepta je – kako odsvirati sve stvari, a ne udaviti ljude. Keith Richards je svojevremeno rekao da ‘jebe mater onima iz Grateful Deada koji su uzeli LSD prije nastupa i onda svirali 2 dana’, pa su morali Stonesi svirati 4 sata.
Znam za jedno istraživanje koje kaže da idealan koncert traje 75 minuta. A onda može biti bis ili dva. A opet, kad igraju Chelsea protiv ne znam koga, ti u poluvremenu odeš, pa se popišaš. Ti cijelo vrijeme moraš držati naboj. Nema onog: malo ih griješ, a malo ih hladiš. A ako Prljavo kazalište krene u balade, koje mora odsvirati, to će trajati 4 sata.
Mi imamo sad problem jer nemamo gdje staviti “Crno-bijeli svijet” u set-listi. U Areni kad smo svirali “Dan za danom”, bio sam na rubu da odsviram i “Laku noć tebi, Zagrebe”. Onda shvatiš: ‘Ej, otići će ovo predaleko, ovo je prevelik prostor, ovo nije Tvornica s 1500 ljudi’, to nisu fanovi koji će odmah zagristi.
Kazalište se dugo borilo da dođe u najveće prostore, a ti najveći prostori imaju svoje recepte u kojem nema popuštanja: nema se vremena slušati ono što se ne pozna. Bili smo u Bostonu na U2, pred nekoliko godina, bilo je malo arty, kad je Bono počeo govoriti, nešto čudno se događa: fanovi to kuže, ali ostatak ne. Recimo, kad ja idem na Stonese, hoću čuti “Satisfaction” i nemoj me zezati.
Planira li Kazalište snimiti ‘unplugged’ ploču, na kojoj biste odsvirali neke pjesme koje su vama jako drage, u intimnijem ambijentu?
I to je isto u planu, to je jedna od opcija…
Na zadnjim predsjedničkim izborima nastupali ste na skupovima predsjedničkog kandidata Milana Bandića. Kad nastupate na političkim skupovima, koliko tu igra ulogu novac, a koliko uvjerenja?
Veliko je pitanje što je to osobno uvjerenje i što je pitanje novca. Nitko od nas ne voli biti escort-servis…
Možda je nespretna paralela, da sam ja vodoinstalater i da me Milan Bandić zove da mu dođem doma popraviti kvar, ja bih došao…
Napravili smo mnogo toga što nitko nikad nije pitao, i za 1000 obitelji i tako dalje. Mi smo mala zemlja i naši su životi vrlo isprepleteni. Dobro je Starčević napisao: kog’ vraga Prljavo kazalište na Trgu svakog dočekuje. Gradonačelnik bi nas zvao: ‘Treba ljudima napraviti doček, prvaci su.’ Nema tu televizije, koja televizija, to je raspad sistema, 3 u noći. Mi u 3 u noći slažemo binu, jednom rukometaši, drugi put Janica, treći put ne znam tko. Nije to samo jedno preplitanje.
I kad gledamo kroz demos i kad nam predsjednik dolazi iz glazbeničke grupacije, nije štos da su svi na istoj strani, čak to i nije stvar ideologije. I nije to uvijek stvar interesa, tu su poznanstva i prijateljstva.
