Recenzije

Kazalište želi vratiti staru publiku

12.11.2008. @ 13:04 Zoran Tučkar

Ove godine još jedan izvođač slavi 30. obljetnicu rada i to obilježava ambicioznim dugometražnim albumom u kojem se refleksivno gleda u postignuto. Nakon Paula Wellera i grupe UB 40, novi album imaju i stari prvoborci, nosioci punkerske spomenice 1978., grupa Prljavo kazalište.

Prljavci su u ovih 30 godina prešli vrlo dug put. Teško je zamisliti da su oni svirali po klubovima tadašnjim pandanima Routea 66, Spunka, Močvare, a da su tadašnji pandani Narodnog radija (ili bar ekipa koja je slušala takve stanice) bježali od Kazališta kao vrag od tamjana.

Danas je Narodni radio sponzor Prljavcima, a velik dio polaznika gore navedenih mjesta odmahuje glavom uz neugodan bolan izraz lica kad im se spomene Prljavo kazalište. Možda bi se i Jajo Houra kao osamnaestogodišnjak smijao Houri 48-ogodišnjaku te bi možda rekao: 'Ko te šiša, mamlaze?'.

U skladu s time, možda i nije čudo što se u pjesmama pomalo nazire i kriza identiteta. Njihov novi album se zove "Tajno ime", te je podijeljen na dva diska. Nakon nekoliko loše prihvaćenih albuma, plan je vratiti se na velika vrata.

Obzirom da je ipak riječ o vraćanju na hrvatsku estradu, samo treba snimiti pristojan album. Što im je i pošlo za rukom.

Doduše, povremeno se čuje nešto što ste već negdje drugdje čuli, ali to su samo Prljavci, pa nećemo cjepidlačiti. Ipak su nekoć davno posvajali refrene Springsteena ("Kao ja da poludiš" - "Glory Days") ili Eaglesa ("Pet dana ratujem" - "Outlaw Man") ili američke koračnice ("Ovdje Radio Dubravaaaa").

Čujem da je pjevač Mladen Bodalec diplomirao pravo. Možda su mu poznate cake što se tiču autorskih prava. Vjerojatno je davnašnja posudba "Heroj ulice" već otišla u zastaru. Kao i "Lutka za bal", te "Ne spavaj mala moja muzika dok svira" uostalom.

"Da mogu ispočetka", "Ako padnem", "Ipak", "Šetač snovima", "Možda ti" i "Ovog jutra" su vrlo solidne mainstream pop pjesme koje suvislo zaokružuju stanje uma Jasenka Houre i ostatka benda. Kao i za većinu dvostrukih albuma, i ovdje vrijedi pravilo - 'Strpajte to na jedan CD u 45 minuta pa će biti još bolje'.

Uistinu, kod pjesama kao što su "El klinjo" u meni se budi želja da i ja postanem muzičar, iako osvjedočeno ne znam pjevati, očajno drndam po gitari i ne znam pisati pjesme. Ako je ovako nešto završilo na albumu renomiranog benda koji slavi 30 godina i hoće se pokazati da nije za staro željezo, onda stvarno...

Ideja nije loša, da se čovjek u zrelim godinama obračunava s kvartovskim bitangama, koji preziru rad od 8 do 4, samo idu po kladionicama, uzgajaju čudne biljke, čiji dim uvučen u pluća mijenja stanje svijesti i idu na cajke (mali je problem što je Houra kao mladić jako podsjećao na gore navedene osobe, osim što možda nije slušao cajke).

Logično je da se ljudi mijenjaju i uviđaju pogreške u životu, ali uvijek postoji opasnost od ulaska u područje jeftinog moraliziranja, a od toga se Houra nije uspio obraniti. Za domaću zadaću neka Jajo posluša "Zombie Zoo" od Toma Pettya, daleko superiorniju pjesmu sa sličnom tematikom.

Najbolji dio albuma je produkcija. Sve se jako lijepo čuje, zvučna slika je topla i ugodna. Pomladak Kazališta Jurica Leikauff i Mario Zidar su dodali čvrstoću u zvuku, dok je pjevač Mladen Bodalec pomalo duhom odsutan i misli na nešto drugo dok pjeva poeziju poput "Što to pušiš el klinjo, je l to marihuana, što to sadiš, el klinjo, na balkonu svog stana".

Brže pjesme ostavljaju bolji dojam nego balade, a nove snimke triju starih pjesama nit smrde nit mirišu.

Stvarno je dovoljan jedan CD, a eliminiranjem grozote pod imenom "El klinjo", neuvjerljivih "Zašto kasno dolaziš?", "Dobro došla draga kćeri" i još pokoje stvarčice dobio bi se mnogo bolji album, doduše ne album godine, ali definitivno za gornji dom hrvatske estrade.

Albumi