Slavni nizozemski gitarist, lutnjist i skladatelj Jan Akkerman je najpoznatiji kao suutemeljitelj i član kultne progresivne rock skupine Focus. U to doba ugledni glazbeni časopis Melody Maker proglasio ga je najboljim gitaristom na svijetu.
Poznat je po osebujnom, rockerskom zvuku, ali i strasti prema klasičnoj glazbi i jazzu. Svestran glazbenik, Akkerman je surađivao je s najpoznatijim gitaristima raznih žanrova, primjerice s majstorom flamenka Pacom de Luciom, jazzistom Charliem Byrdom, hip-hoperom Ice-T-om i kraljem bluesa B. B. Kingom.
Razgovarali smo 28. srpnja u zagrebačkom klubu Aquarius, dan prije prvog koncerta hrvatske turneje na kojoj svira kao gost uz Trio Vlatka Stefanovskog.
Kako doživaljavate makedonsku glazbu koju ste upoznali zahvaljujući Vlatku Stefanovskom?
Obožavam ju. Oduvijek sam bio zainteresiran za glazbu nastalu u ovim krajevima, posebice za Bartokovu, ali i glazbu drugih velikih skladatelja, primjerice Dvořáka i Zoltána Kodálya.
Dogodilo se da sviram blues s Vlatkom što je također sjajno. To je poput jazza – osobna sloboda. Picassu su jednom ukrali bicikl. Kad su ga u policiji zamolili da opiše mjesto događaja naslikao je autobusnu postaju, konja s deset nogu i bicikl s osam kotača. Nije li to sjajno? To je osobna sloboda!
Što blues glazba znači za vas?
Nitko ne može izreći njezinu definiciju. Blues je zajednički jezik koji svi razumiju. On je temelj glazbe koju sviramo. Ne razumijete li blues nećete razumijeti ništa. Radi se o dvanaest taktova. Ne znate li brojati do dvanaest nema svrhe raspravljati o glazbi. Svi znaju kako se svira i nastoje kreirati nešto svoje koristeći tih dvanaest taktova.
Mnogi su pozvani da to učine, ali rijetki su uspješno odgovorili na taj izazov. Blues sam upoznao i u njegove tajne proniknuo u ranim danima kad sam odlazio daleko od svoga doma. Ali od doma odlaziš da bi se u njega vratio. Sve se vrti u istom krugu. Miles Davis je to istaknuo nadjenuvši jednoj od svojih ploča iz devedesetih naziv “Circle In The Round”.
Kako gledate na to da su, poput Focusa, i druge rock skupine koje su djelovale početkom sedamdesetih bile nadahnute klasičnom glazbom?
Jedna od njih je Gentle Giant. Sjajan bend. Divni momci koji su svirali čarobnu glazbu. Improvizirali su na postavkama klasične glazbe, što obožavam. U to doba nije bilo mnogo skupina koje su svirale na taj način. Frank Zappa je svirao tako.
Zašto je Zappa bio značajan?
Neki misle da zviždaljka pokreće vlak. Frank je slagao cjepanice za loženje stroja, bez kojih niti jedan vlak ne može voziti. Bio je jedan od najkreativnijih i najplodnijih glazbenika s vizionarskim pogledom na glazbu, iznimno značajan stvaralac. Iza sebe je ostavio vrijedno glazbeno djelo.
Obožavam ga zbog humora koji je bio značajan element njegove glazbe. U kasnijem razdoblju prepustio se pop, komercijalnijoj glazbi, ali još uvijek s određenom razinom vrijednosti koju nitko nije mogao dostići. I on je cijenio skladatelje klasične glazbe i nadahnjivao se njihovim djelima.
Kako ste se vi nadahnjivali klasičnom glazbom?
Kao dvanaestogodišnjak snimio sam prvu ‘singlicu’ na koju sam uvrstio izvedbu skladbe “Melody in F” Arthura Rubinsteina, ali odsvirao sam ju pristupom i zvukom bliskom rock and rollu. Na drugu stranu uvrstio sam izvedbu lijepe teme iz filma “Exodus”. No, u tim sam izvedbama svirao blues. Ne pitaj me zašto, ali za mene je to prirodno.
Ne čudi što smo sa skupinom Focus svirali klasičnu, neoklasičnu, bebop i rock glazbu. Uvijek su me svrstavali među rock glazbenike, ali ne marim za nazive. Nastojim svirati glazbu koja se ne može svrstati u neki od postojećih idioma.
Danas je trend svirati univerzalnu, multikulturalnu glazbu, a vi ste na taj način razmišljali prije više od trideset godina. Što vas je potaknulo na takav pristup?
Možda je to u vezi s mojim nasljeđem. Odrastao sam u Amsterdamu, u četvrti u kojoj se nalazi ulica crvenih fenjera. Rođen sam u susjednoj ulici.
Jedna od prostitutki koje su tamo radile, moja dobra prijateljica, dala mi je kolekciju ploča Charliea Parkera nagovorivši me da ih preslušam. Savjetovala mi je da sviram gitaru kao što on svira saksofonon. – ‘To si ti! To je tvoj duh!’ Osjećala je da bih kao gitarist trebao krenuti u tom smjeru. Intuitivno je spoznala da imam isti pristup timeingu i drugim glazbenim elementima.
Kako objedinjavate žestok rokerski zvuk s liričnim i profinjenom pristupom glazbi po kojem ste poznati, što se očituje u vašem pristupu sviranju gitare, ali i u skladatelkjskom djelovanju? Naime, mnogo od vaših skladbi su baladnog karaktera.
Za mene je to prirodno. Sretneš li prijatelja i pitaš ga kako je, nećeš ga bubnuti šakom. To nisam ja. Vidim li predivnu ženu neću joj pristupiti agresivno. Divljaštvo i razum ne idu zajedno.
Kako kao diplomirani matematičar gledate na povezanost matematike i glazbe?
Baveći se tim područjima naučiš razmišljati apstraktno, ali također i metodički. Ako si upoznat s takvim načinom razmišljanja možeš uspješnije djelovati.
Tada nećeš doći u iskušenje da sviraš, primjerice glazbu kakvu je svirao Frank Zappa. Zašto bih svirao kao on? Zato se danas osjećam dobro svirajući to što sviram.
U kojem se smjeru danas razvija vaša samostalna karijera?
Upravo sam objavio koncertni DVD sa snimkama što sam ih ostvario s organskom skupinom, Jan Akkerman Bandom. U njemu je klavijaturist koji svira u Milesovom jazz-rock stilu, bubnjar koji dolazi iz rock okružja, ali svira i zabavnu glazbu, te basist koji svira sve, ima klasičnu naobrazbu, a dobar je i u bebopu. Tako nešto dogodi se jednom u trideset godina. Sviramo i gypsy swing, glazbu u stilu Djanga Reinhardta.
Svirate li tada akustičnu gitaru?
Da, akustičnu. Snimili smo album posvećen Djangu.
Zašto vas on nadahnjuje?
Nije bio opterećen poznavanjem bilo kojeg područja. Jedino o čemu je brinuo bio je novac iako nije posve dobro razumio njegov značaj. Nije imao jasnu predodžbu o novcu.
Nastojao je zaraditi dovoljno za kockanje, svakoga dana, do šest ujutro. Nije znao čitati niti pisati. Na poziv Dukea Ellingtona trebao je s njim svirati u New Yorku, ali kad se probudio – spavao je ispod pozornice – koncert je već svršio.
Kad su ga odveli u restoran, pitali su ga što želi jesti i pružili mu menu, a on je pokazao na stavku u kojoj je pisalo da se usluga naplaćuje deset posto. Bio je osobnost. Samo je razmišljao kako će kockati do jutra i opijati se sa svojim prijateljima.
Povezanost s jazzom ostvarujete i svirajući jazz standarde, ali i surađujući s poznatim jazzistima poput gitarista Charliea Byrda. Kako ste se osjećali svirajući s njim?
Charlie je bio predivna osoba, odličan gitarist, iznimno skromna osoba. To volim. Jednom, prigodom nastupa u Japanu, u garderobi mi je svirao Bachovu glazbu. Budući da dolazim iz Europe, htio mi je pokazati da obožava i klasičnu glazbu.
Sjajna osoba i izvrstan glazbenik, naravno sa svojim ograničenjima, jer malo je onih koji pomiču granice. Miles je bio jedan od njih, ali nisu svi Miles.
Jeste li zadovoljni svojom glazbenom karijerom?
Kao mladić maštao sam o tome da ću putovati svijetom s gitarom preko ramena, što mi se ostvarilo. Nisam razmišljao o tome da bih mogao postati slavan, ali i to sam postigao. Ali s druge strane, budući da sam slavan, upoznao sam mnogo budala.
Nisam znao da slava izaziva toliko zavisti, ljubomore, igara koje se igraju da bi vas uništili. Zastrašujuće!
Ne možete izbjeći sustav koji je vezan uz određeni milje, rock ili bilo koji drugi. Zato nikad nisam pripadao nekoj određenoj sceni. Drago mi je da ne živimo u razdoblju 1940. do 1941. kada su svi morali razmišljati na isti način. Zato volim jazz i jazzu srodnu glazbu.
Sloboda, u koju sam promiknuo davno, luksuz je koji tek rijetki mogu dosegnuti. Nastojim biti iskren prema sebi, što nije jako teško. Hvala na pitanju, dobro spavam.
(Preuzeto iz Novog lista od 3. kolovoza 2008.)
