Poznati nizozemski gitarist Jan Akkerman, glazbenik kojeg se u mladosti povezivalo sa sastavima Johnny and The Cellar Rockers, The Hunters i Focus, a koji danas nastupa kao solo izvođač, ponovo dolazi u Zagreb 3. lipnja.
Nakon posljednjeg zagrebačkog koncerta u ljeto 2008. u klubu Aquarius gdje je muzicirao s Vlatkom Stefanovskim, ovaj put će u klubu Boogaloo promovirati svoj novi album “Minor Details“. Tim povodom ponovno smo popričali s njim. 
Iako je intervju bio dogovoren za 11 sati, Akkermana smo probudili. Usprkos tome, otkrio nam je što publika može očekivati na njegovom zagrebačkom koncertu i kako je proteklo snimanje albuma “Minor Details“. Akkerman se kroz intervju otkrio kao priličan zajebant, sa strašću prema gitari koja ne blijedi ni u 65. godini. 
Kako ste?
Evo, baš se pokušavam probuditi (smijeh). Znaš, miksao sam, pripremao novi album, radio promocije poput ove. U Hrvatsku dolazim u lipnju, zar ne?
Nedavno ste izdali novi album naziva “Minor Details“. Kako biste ga predstavili riječima?
Počnimo od početka. Prije tri, tri i pol godine počeo sam pripremati i pisati pjesme. Imao sam oko šezdeset kompozicija. Prošle godine sam odlučio da je nakon osam godina došlo vrijeme da izdam novi album. Ali, kao što znaš, vrijeme je uvijek veliki problem. Tako sam odlučio sve napraviti putem Interneta, jer je to danas moguće.
Kad ste počeli snimati?
Počeli smo snimati prošle godine u Brazilu. Imali smo nekoliko slobodnih datuma na jednoj plaži. Bubnjar je već snimio neke svoje dionice, te mi ih je poslao i dao meni da odaberem kako ja želim zvučati. On ih je snimio u svom vlastitom studiju, na svom laptopu. Basist je svoje dionice snimio u Brazilu, gdje smo bili smješteni na jednoj lokaciji na plaži. Klavijaturist je snimio svoje dionice u svom studiju… Ja sam svoje dionice već snimio, tako da su imali osnovnu melodiju.
Jeste li mijenjali melodiju tijekom snimanja albuma?
Nisam je mnogo mijenjao, jer su je svi oni koristili kao smjernicu. Nakon što su svi snimili svoje dionice, poslali su ih meni putem Interneta, ja sam ih u jednom programu za miksanje spojio, i tako je nastao album.
Kako to da je na albumu završilo samo četrnaest kompozicija?
Na kraju smo se odlučili za četrnaest kompozicija, zato što ne možeš imati više od osamdeset minuta na jednom CD-u. Tih četrnaest kompozicija miksali smo tri i pol mjeseca. Tri i pol mjeseca miksanja i svađanja… znaš, mnogo psovki (smijeh).
Izjavili ste da ćete na “Minor Details” turneji izvoditi i nove i stare pjesme…?
Naravno, naravno. Naravno da ću svirati neke stare stvari od Focusa, i nešto starog solo materijala. Naravno, na nastupu u Hrvatskoj bit će četiri ili pet pjesama s albuma “Minor Details“, onda jedan Focus dio, onda jedan Akkermanov dio (smijeh). Radi se o dijelovima, vidiš. Stvarno se jako veselim.
Koja je za Vas najveća razlika u nastupanju sada kao solo izvođač, i tada s grupom Focus?
Ne bih rekao da postoji velika razlika. Tada je sve to bilo malo više eksperimentalno. Ne mogu se baš jasno izraziti, ali sada barem znam što radim (smijeh)!
Vi i Vaš sastav svirat ćete na festivalu posvećenom Roryu Gallagheru. On je cijenio Vas, i Vi njega. Kako je došlo do poznanstva?
Pa, postojao je jedan naš zajednički prijatelj iz Irske, i on je snimio Roryev posljednji album. Taj album je snimio u Ripleyu u Engleskoj, u studiju Blackbarn, u rodnom gradu Erica Claptona. Tad sam se posljednji put čuo s Roryem. Činjenicu o Claptonu nisam znao, ali sam primijetio da tamo imaju izvanredne salone motocikala iz pedesetih, šezdesetih.
U Nizozemskoj ste imali turneju gdje ste svirali samo s akustičnom gitarom. Postoji li mogućnost da Vas vidimo u tom izdanju?
Misliš, u Hrvatskoj?
Da, u Hrvatskoj.
Pa, jednu gitaru je već veliki problem ugurati u avion, a ugurati dvije je zločin. Ali, možda se budem raspitao kod organizatora da mi posudi jednu.
Vjerojatno je teško transportirati i lutnju avionskim putem, ali postoji li mogućnost da Vas čujemo kao svirača lutnje u Hrvatskoj?
Ne, lutnju čuvam samo za Nizozemsku. Kod lutnje je meni jako teško ići iz jedne discipline u drugu. Jednom sam to napravio s Focusom, ali to je bilo prije četrdeset godina. Jednostavno je preteško prebaciti se iz jedne discipline u drugu.
Hoćete li i na ovoj turneji surađivati s Vlatkom Stefanovskim?
Da, ja mislim da imamo neke koncerte u Bugarskoj.
Nedavno je izrađena još jedna akustična gitara čiji model nosi Vaše ime. Koliko je gitara nazvano po Vama?
Pa, mnogo je gitara nazvano po meni, ali većina njih su katastrofa (smijeh). Poznata je bila prva, kad su me zamolili da za njih dizajniram model. To je bilo u ’70-ima. To je bio prvi model, posljednji je bio Saga. Ali, ja inače sviram svog starog Gibsona Les Paula. Također imam i Gibsona SG-a, koji je poklon od samog direktora Gibsona.
Znate li možda koliko gitara imate?
Mislim da je to prilično osobno pitanje (smijeh). Iskreno, ne znam koliko ih imam, ali mora biti negdje oko šezdeset.
2009. primili ste nagradu Eddy Christiani koju Vam je uručio nizozemski gitarist Eddie Christiani osobno. Postoji li još neki nizozemski gitarist, osim Vas i Christianija, za koga bismo ovdje u Hrvatskoj trebali znati?
Pa, znate, postojao je jedan stari njemački filozof koji se zvao Heinrich Heine. On je izjavio da ako počne treći svjetski rat, da je bolje da svi odu u Nizozemsku, zato što se tamo sve događa pedeset godina poslije (smijeh).
25. listopada 2009. svirali ste na koncertu “Helping The Heart Of Music” u londonskom Royal Albert Hallu? Kako je to izgledalo?
Bilo je to jedno čudno iskustvo, izveo sam nekoliko pjesama, uključujuću “Hocus Pocus”. Što da kažem, svi znaju “Hocus Pocus”.
Gdje su u svijetu najmasovnije, a gdje najmanje posjećeni Vaši koncerti?
Najmanje su posjećeni na Sjevernom polu, tamo ne dođe puno ljudi (smijeh). Ali, bilo gdje da sviram, bio to Iran, Sirija, Jordan ili Makedonija, kad sviram “Hocus Pocus” ljudi su sretni. Nije baš da uživam u sviranju pjesme “Hocus Pocus” svaku večer, ali to je pošteno prema ljudima. I traje samo pet minuta.
