Kako se ono kod nas kaže kad je netko faca, baš je džek? Kakva je tek onda faca Jack White? Golema, ono što u Americi zovu Jack of all trades; Jack s mnogo talenata, crno-bijeli minimalist i cinemascope majstor u istoj osobi.
Gledao sam ga u par navrata, zadnji put preklani s The Dead Weather u londonskoj dvorani Roundhouse. 
Na nedavnu vijest o upokojenju The White Stripes prvo sam pomislio ‘divno’. A ako na raspad takve formacije pomislite ‘dapače’, onda sve ono što je White pokazao uživo s The Dead Weather, a sada s Los Buzzardos, znači da se u tom čovjeku krije nekoliko karijera i mnogo raskošnog potencijala.
Ako se danas sintagma ‘renesansni čovjek’ može prilijepiti na nekoga onda je to upravo John Gillis, aka Jack White III. Nakon Kurta Cobaina Jack White najznačajniji je pojedinac koji je hodao i svirao svijetom rocka. Uz Danger Mousea, White je prvak aktualne rock scene. U dvijetisućitima napravio je rock glazbu zanimljivom – oslobodio ju od ograničenja stila, sadržaja, roda i konvencija o tome kako se sakuplja rock postava – a rock alternativu pogodnom za transport u srednju struju. S obzirom što je sve napravio i kako je to napravio, nije pretjerano reći da je pretvorbu starih, korijenskih utjecaja i fantomskog duha prošlosti u novu, aktualnu glazbu, povukao od Jimija Hendrixa.
Bog ne misli da je solo gitarist
Čega god se Jack dotakne pozlati, pardon, pobijeli. Od matičnog benda gdje su seka i braco hrabro uzdrmali konvencije više nego Kerum i sestra mu, preko The Raconteurs, do The Dead Waether i danas samostalne karijere. Čak je i produkcija povratničkog albuma Lorette Lynn bila pogodak, a upravo je njegov dio u dokumentarcu “It Might Get Loud” superioran ishlapjelom Jimmyu Pageu – čiju snagu iz mladih dana kao da rekreira – i uspavanom The Edgeu.
Uvodna sekvenca – kad Jack na trijemu kuće negdje kraj Mississippija zakuca dva čavla u dasku, doda pickup, namota žicu i krene sa slideom – šamar je svima koji misle da su brzo sviranje skala, gitarske pedale i zid pojačala ono što čini gitarskog Boga.
Jer nije bez veze onaj vic koji veli “koja je razlika između Boga i solo gitarista? Bog ne misli da je gitarist…”. Dakako, ima White vrhunsku tehnologiju na raspolaganju, samo ju koristi s invencijom i strašću pravog znanstvenika. U pariškoj Olympiji pokazao je kako to danas radi i u 23 pjesme, oko 100 minuta intenzivne svirke, radikalno promijenio pristup, aranžmane, svirku, zapravo sve što je mogao. Jack White pažljivo bira mjesta za nastupe, prostore koji imaju neku povijesnu rezonancu, jer on je moderni arheolog koji poštuje kontinuitet, ali dodaje svoje začine.
U Olympiji je zaista majstorski pokazao svoju povijest, promovirajući od početka s “Black Math” The White Stripesa pjesme s aktualnog samostalnog albuma “Blunderbuss” (“Missing Pieces”, “Weep Themselves to Sleep”, “Love Interruption”, “Trash Tongue Talker”, “Blunderbuss”, “Hypocritical Kiss”, “Sixteen Saltines” i “I Guess I Should Go to Sleep”). Ova posljednja – na tragu “Goodnight Irene” koju isto zna odsvirati – smještena među biseve, country ugođajem pokazala je koliko se White dobro snalazi u buci i tišini, svim mogućim žanrovima, pa su i obrade Tennessee Border Hanka Williamsa i Nitro Dicka Dalea dobro legle u repertoar.
Jimi, Bob, Miles
I u trenutku dok u Parizu traje velika izložba “Rock Explosion 1961.- 1965.” o Bobu Dylanu – s posebnim odjeljkom posvećenim upravo Dylanovu koncertu u Olympiji ključne 1966. – White se na binu popeo u jednako živopisnim hlačama (bez sakoa zbog vrućine) kao i Bob na toj epohalnoj turneji, kad je baš u Parizu dao sašiti dva odijela ‘na kockice’ u kojima je kasnije često fotografiran. Iako efekt rušenja konvencija ne može biti isti, inventivnost i hrabrost Jacka Whitea zaslužuju skinuti kapu, na tragu onoga što su radili Jimi, Bob, Miles i drugi.
Samo uvjetno radi se o samostalnom projektu, jer Jack je uvijek u dobrom društvu; i kad je u dvojcu zvuči ko grmljavina, a kad je s bendom onda su to čak dva benda, da mu ne bude dosadno. I to takva dva benda. Takva da mu katalog pjesama, starih i novih, zvuči poput temeljite revizije onoga što smo poznavali.
White na ovoj turneji svira s dva prateća sastava, potpuno ženskim The Peacocks i muškim Los Buzzardos, s kojim je nastupao u Parizu, naglavce okrenuvši teoriju kako se biraju prateći glazbenici.
Los Buzzardos posebna su priča, jedan od razloga zbog kojega je prekinuo rad The White Stripesa. Kao da gledate neki tamnoputi ansambl u newyorškom Appolu sredinom šezdesetih, briljantni bubnjar (smješten na bini u prvom redu pored Whitea tik do publike) i klavijaturist ključni su partneri Whiteu koji od početka nemilosrdno juriša na bubnjarsko postolje, zalijeće se poput bika na crvenu krpu, a zapravo provocira suradnike na ‘razgovor’. Razgovor sviranjem naravno, a to kako Los Buzzardos sviraju – s dodatnom trojkom kontrabasista, pedal steela i mandolinista/violinista u šestočlanoj postavi – komotno bi ih moglo odvesti na neki jazz festival. Groove, riff i melodija današnje su Jackovo sveto trojstvo, a slobodnu, skoro free jazz svirku na okupu drže pjesme kao vezivno tkivo.
Jack pot
Od pjesama The White Stripesa čuli smo “Dead Leaves and the Dirty Ground”, “Hotel Yorba”, “The Same Boy You’ve Always Known”, “Cannon”, “We’re Going to Be Friends”, “Catch Hell Blues” i “Seven Nation Army” na samom kraju. Luksuzna kreacija i masivan zvuk na sceni pomogli su da se još lakše prebole The White Stripes, jer u ovakvom izdanju iste pjesme zvuče kao da, recimo, čujete elektrificiranog i preamplificiranog Leadbellya.
“Top Yourself” i “Carolina Drama” od The Racounteursa i “I Cut Like A Buffalo” i “Blue Blood Blues” od The Dead Weather ponudile su dokaze koliko je klasika Jack White potpisao mimo The White Stripesa, ali najljepše iznenađenje bila je “Two Against One” iz suradnje s Danger Mouseom na albumu “Rome“. I nju i sve ostale White je s Los Buzzardos stavio u neki novi, čudni stilski kontekst u kojemu antikni blues, noise strategija , gotička folk/country akustika, nešto vrlo jednostavno i nešto vrlo slojevito, idu zajedno samo zbog glavnog Jacka na bini.
Bježeći od rutine kao vrag od tamjana, White je pariškoj publici priuštio Jack pot, dobitnu kombinaciju koju očito može ‘izvući’ na svakom koncertu.
