Jack White “Entering Heaven Alive”: Laganini s drugim albumom u godini

Jack White je legenda. S tom izjavom, već bi mogli zaključiti cijeli tekst, ali ipak treba reći i nešto suvislije, osim te nepobitne činjenice. “Entering Heaven Alive” dolazi nekoliko mjeseci nakon “Fear of the Dawn” i to u svojstvu ‘bratskog albuma’, iako su potpuna suprotnost. Dok je “Fear of the Dawn” išao u što veću eklektičnost da bi se pjesmama uništila čak i minimalna melodičnost, “Entering Heaven Alive” je mnogo laganija i melodičnija ploča bazirana na tradicionalnom folk zvuku.

Upravo iz tog razloga, vjerojatno će ovaj album ‘običnom’ slušatelju biti pristupačniji i lakši za slušanje, a ujedno i bolji, što nimalo ne umanjuje činjenicu da su oba albuma nešto slabiji od standarda na kojeg nas je White navikao. Ako se mene pita, “Entering Heaven Alive” odlično krene, da bi se vrlo brzo počeo puniti standardnim pjesama kojima naprosto nedostaje nečega da bi imalo iskočilo iz prosjeka.

Sve je tu posloženo kao po špagici, zvuk je dosta retro obojan, zanimljiv na prvu (i svako naredno slušanje), te s cijelim nizom ekscentričnih melodijskih momenata da znamo prepoznati o kome se radi. Ipak, uspoređujući ove pjesme s ranijim folk pjesmama od The White Stripesa naovamo, jasno je da je White ranije bio upečatljiviji u tom žanru, dok se sad trudi obuzdati, budući da je “Fear of the Dawn” trebao biti taj ‘ludi’ album.

“A Tip from You to Me”, “All Along the Way”, (posebno) “Help Me Along” i “Love Is Selfish” predivne su pjesme zbog kojih mi se činilo da će ovaj album biti puni pogodak. Ipak, ta divota u tom trenutku staje, pojavljuje se ponovno tek u rijetkim momentima u ostatku materijala. Da se razumijemo, ostatak albuma nije loš, ali poprilično kaska za ovim uvodnim pjesmama.

“I’ve Got You Surrounded (With My Love)” prekretnica je albuma i pjesma koja zvuči kao da je pobjegla s prethodnog albuma. Nakon nje, retro vrtuljak se zavrti još jače, pa dobivamo cijeli niz pjesama koje zvuče kao da su nastale pred cijelo stoljeće, a ima i pjesama koje koketiraju s jazz elementima gdje se White dodatno pogubi u želji da stvori nešto novo i zanimljivo. Najbolji primjer za to je “A Madman from Manhattan”.

Je li ovaj album bolji ili lošiji od “Fear of the Dawn”, rekao bih, ne znam. Za mene su podjednaki jer oba imaju potencijala, ali se taj potencijal iz pjesme u pjesmu pomalo izgubi. Dok je pretjerano eksperimentiranje uništilo “Fear of the Dawn”, ovdje je prerano uključen autopilot koji ne donosi ništa dobroga, posebno ako usporedimo ove folk pjesme sa svim ranijim koje je Jack objavio do današnjeg dana.

Vratimo se ipak na prvu rečenicu – Jack White je legenda i to će i ostati. Što god napravio, opet nije podbacio, samo nije dobacio onoliko koliko znamo da može. Ipak, dobili smo odlični temelj za novu turneju koja već hara Europom, pa se nadam da će možda i nas posjetiti jednog dana. Tek tada na vidjelo izlazi sva njegova genijalnost, upornost i ekscentričnost.