Jack White “Fear of the Dawn”: Eksperiment prije pjesme

Jack White “Fear of the Dawn” recenzija.

U današnjem svijetu postoji nekoliko razina obožavanja određenog izvođača, pa tako jedni od njih mogu ležernije pristupati svojim novim (studijskim) radovima, dok se drugi uvijek trude iznenaditi svoje fanove s povremenim izletima u nepoznato. Klasični primjer ‘ležernosti’ izvođača prošlotjedni je album Peppersa gdje Peppersi jednostavno zvuče kao Peppersi, ali istrošeno, predugačko i zamorno, ako se mene pita. Ipak, dobar dio fanova im to oprašta, baš kao i drugim veličinama kao što su U2 (koji također desetljećima nisu objavili pošteni album) ili Stonesima koji se više niti ne trude raditi autorske (ili bilo kakve druge) studijske albume.

Suprotno njima, postoji cijela plejada izvođača koji se sa svakim novim izdanjem trude napraviti nešto novo i drugačije. Istina, ne uspiju svaki put, ali barem pokazuju zericu kreativnosti, da imaju volju i dalje eksperimentirati u traženju svoje muze. Prvi mi na pamet od takvih izvođača zadnjih 20-ak godina padaju Gizzardi, The Black Keys, Arcade Fire, Arctic Monkeys… A apsolutni predvodnik među njima svakako je Jack White koji je proteklih godina jednostavno ‘totalno poludio’ jer za njega više nema nikakvih granica.

Već najava albuma s promotivnim singlicama bila je jasni znak da je opet ‘skrenuo’ i radi nešto po svome. Ovaj put bi iste pjesme (ili barem dio njih) trebale saživjeti u, recimo to tako, klasičnoj rock maniri, te kasnije ove godine u nekim retro folk aranžmanima. “Fear of the Dawn” je ta rockerska eksplozija.

“Boarding House Reach” bio je prekretnica u mnogo stvari za Jacka Whitea. Prije tog albuma, možda je i on djelovao lagano kao Peppersi, koristeći uvijek slične motive u stvaranju svojih pjesama, dok si je na tom albumu baš dao oduška i eksperimentirao sa zvukom kao nikad do tad. “Fear of the Dawn” također ide u tom smjeru, mogu čak reći da je još i eksperimentalniji od svog prethodnika, pa vjerujem da neće biti za svakoga.

Ponovno je napravio gotovo sve sam, uključujući i samu produkciju albuma, pa ne može nikoga kriviti, ako je nešto pošlo po zlu ili mu se po objavljivanju albuma nešto ne sviđa. Meni bi bilo draže da je imao vanjskog producenta jer dio tema je razbacano, kao da je želio previše toga ubaciti u pojedine pjesme samo da bi one zvučale što više kaotičnije. Kaos je postigao, ali na trenutke je izgubio pjesmu.

Konceptualno, ako gledamo da je album nastajao u pandemijsko vrijeme, možemo reći da je uspio u tom dijelu prenijeti svu strepnju i nervozu koja se nadvila nad nama protekle dvije godine. Gitara mu nije nikad bila britkija i nabrijanija, te je njoj prepuštena glavna uloga u svakoj pjesmi. A ona često poludi, od frenetičnih rifova koji nisu nikad bili toliko naelektrizirani kao sad (u nekim trenucima bi ih mogao i usporediti s Muse) do nekih slobodnih improvizacija kakvima obiluju obje verzije pjesme “Eosophobia”.

Osobno, najdraži komad albuma mi je “That Was Then (This Is Now)” jer u njoj je Jack White ispremiješao ta svoja lica – jedno po kojem ga svi znaju, modernog rock poetu koji zna zakucati hitčinu, te drugo novootkrivenog eksperimentalca koji drugi dio pjesme odvede u ’70-e i revitalizira rane progresivne i hard rock bendove.

Tko očekuje hitove na novom Jack White albumu, slobodno u startu preskoči “Fear of the Dawn” jer ovo je jedna eksperimentalna i agresivna ploča u kojoj je Jack otpustio sve kočnice. Ovdje ima utjecaja jazza, preko funka do svih mogućih pododrednica rocka, čime album povremeno zvuči kao teško prohodna džungla, ali to je i dalje Jack White koji pokušava napraviti nešto novo i drugačije. Iako mi se “Fear of the Dawn” ne sviđa toliko kao njegov prethodnik “Boarding House Reach”, drago mi je da gura po nečem novom i drugačijem. Uvijek ću više cijeniti da netko pokuša nešto drugačije, nego da uvijek radi jedno te isto, pa sa svakim albumom djeluje sve blijeđe i potrošenije. Jack White ovdje svakako nije blijed i potrošen, ali konceptualno eksperimentiranje oduzelo mu je dio snage kakvu uvijek očekujemo od njega.