Odmah na početku ovogodišnje turneje po Europi, kada se o novom albumu “Together Through Life” još uvijek samo šuškalo među najzagriženijim fanovima, vidjelo se da je Bob Dylan našao novu inspiraciju.
Prvi koncert turneje u Berns Salogner klubu u Stockholmu ponudio je prvu izvedbu pjesme “Billy 4” ikada, a sljedećega se dana na set listi našla “One More Cup Of Coffee”, prvi puta nakon 16 godina (ako se ne računa duet s Jackom Whiteom 2007. godine). Rim i Firenza dobili su izvedbu pjesme Deana Martina “Return To Me” sa strofom na talijanskom jeziku, a Pariz “Times We’ve Known” šansonijera Charlesa Aznavoura, koji je bio u publici.
Razlog više za sreću što imam ulaznicu za koncert u O2 Areni u Londonu, a sreća se prometnula u euforiju nakon uspješne kupnje ulaznica za koncert dan poslije, u klubu Roundhouse, za koji je oko 1.800 ulaznica pokušalo kupiti 250.000 ljudi, kako je službeno objavljeno.
Koncert je reklamiran samo na bobdylan.com kao ‘special event’. Naravno, unatoč glasinama o akustičnom koncertu ili pak premijeri nekih pjesama s novog albuma koji je službeno objavljen dan poslije koncerta u Roundhouseu, svaki Dylanov fan koji drži do sebe (i svojih živaca) nije se smio ponijeti glasinama imajući na umu jedinu konstantu Dylanovih nastupa, ili možda točnije, performansa, a koja glasi ‘Dylanovi koncerti su lutrija’.
Koncert u veličanstvenoj O2 Areni (25. travnja) obilježila je neobična nezainteresiranost zaštitara koja je rezultirala unošenjem kamera i fotoaparata svih veličina i snimanjem naveliko. Također, na iznenađenje nižepotpisanog, s prvim taktovima “Maggie’s Farm” ljudi su se ustali sa stolica i više nisu sjedali do kraja koncerta. Netipično za Britance, ali nipošto loše za atmosferu.
Dylan je pak u odličnoj formi. Iako baš u Londonu prvi puta na ovoj turneji nije ni taknuo svoju poluakustičnu Dausenberg gitaru koju je dobio na poklon na putu kroz Njemačku, nije bilo mjesta ni mrvici razočaranja. Sigurne izvedbe “The Lonesome Death Of Hattie Carrol“, “Ballad Of Hollis Brown“, “Workingman’s Blues 2” i “Highway 61 Revisited” u kojoj se po novome izmjenjuju solaže oba gitarista, Stua Kimballa i Dennya Freemana, bile su vrhunci večeri.
“Hattie Carol” zvuči kao neka strašna priča za laku noć, a mračna “Hollis Brown” s izraženim bendžom multiinstrumentalista Donnie Herrona čak je i ogromnu dvoranu od preko 20.000 ljudi učinila intimnim prostorom. “Honest With Me” zvučala je pak moćno, a pjesma izvan kategorije bila je “‘Till I Fell In Love With You“, s Dylanom na sredini bine, bez gitare ili klavijatura, ali s puno usne harmonike koju svira uz pomoć novog retro mikrofona.
Pokreti koje pritom izvodi neodoljivo podsjećaju na Chaplina i osjećaj je najbliži jednoj rečenici koju sam uoči varaždinskog koncerta pročitao na jednom forumu ‘Cijenu ulaznice bih platio samo da ga gledam, a to što i pjeva samo je bonus’.
Nemoguće je ne primijetiti da je Dylan nasmijan, ima interakciju s bendom, a ironično je da su vjerojatno najviše nasmijani dok izvode pjesme koje zagriženim fanovima najviše idu na živce: “Thunder On The Mountain“, “Like A Rolling Stone“, “All Along The Watchtower” i ostale koje su najčešće na set listama.
Sljedeći dan (26. travnja), Roundhouse. Ono posebno oko ovoga koncerta zapravo nije samo nastup, već i dio grada u kojem se nalazi klub – hippie četvrt Camden – prepuna uličnih trgovina, restorančića koji prave hamburgere kakvi su se posluživali u šezdesetima, ljudi koji sjede svuda uz Regent’s Canal koji protječe kroz četvrt i nizom brana daje mu poseban štih.
Sam Roundhouse je klub za koji kažu da su mu zidovi natopljeni LSD-om još od sessiona koji su se u njemu odvijali sedamdesetih, uključujući rezidentne nastupe Floyda i Bowiea. Svoje čari imalo je i, koliko god iritirajuće bilo, višesatno stajanje u redu prije koncerta slušajući priče ljudi koji su u tom ambijentu odrastali. I onda potvrda onoga da su Dylanovi koncerti lutrija.
Dvije minute prije početka na binu su istrčali tehničari i upisali neke promjene na papire sa set listom, kasnije se pokazalo, promjene ne baš najbolje za fanove – maknute su “Gotta Serve Somebody” i “One More Cup Of Coffee”. Unatoč tome koncert je bio odličan.
Kemija između Dylana i publike u intimnom prostoru osjetila se od početka, iako je Dylan na trenutke bio vidljivo iziritiran sviranjem članova benda. Gestikulirao im je rukama, hvatao se za glavu, harmoniku tijekom “I Don’t Believe You” manje svirao, a više koristio kao sredstvo za skretanje pažnje bendu na njegovo gestikuliranje. U dva se navrata jednostavno naslonio rukom na klavijature i prestao svirati.
No nakon tih epizoda također je i ponudio vrhunske izvedbe nekih od pjesama, smijući se kao da je sada sve u najboljem redu. Izveo je prekrasnu verziju “Po’ Boy“, koja noć prije nije bila toliko upečatljiva, bluesy aranžman “Million Miles“, a odlično su zvučale “High Water“, “Tangled Up In Blue“, “Tryin’ To Get To Heaven” i “Leopard Skin Pill-Box-Hat“.
S Donniem Herronom imao je prilično živahnu interakciju tijekom cijeloga koncerta. Iako će vjerojatno kontradiktorno zvučati nekoliko rečenica o Dylanovom raspoloženju s onim da je koncert bio odličan, treba imati na umu da upravo ta njegova neprilagođenost Dylana čini Dylanom i sva raspoloženja koja on ponudi na koncertima su u biti pravo nadnaravno iskustvo.
Koheziju s publikom pokazao je umjesto set listom gestom koju sam prvi put vidio kod Dylana – prije početka bisa došao je do ruba bine i bočno poskakujući do drugog kraja poentirao na publiku. Gitarista Kimballa podbo je pak pri predstavljanju benda opaskom, tipično dylanovskom “And here’s Stu Kimball, should ‘ve gone to rehab… but no no no“. Zatim je došao do njega i potapšao ga, što može značiti bilo što u rasponu od ‘Ne brini se, dogodi se svakome’ do ‘Odsviraj tako još jednom i više nećeš svirati sa mnom’. Što god bilo, otkrili smo tako kome je gestikuliranje tijekom koncerta bilo upućeno.
Sve u svemu, Dylanove nove, po svemu sudeći bolje klavijature tipa Korg, češće sviranje usne harmonike vjerojatno potaknuto retro mikrofonom koji mu svojim oblikom omogućuje lakše držanje, davanje više prostora za soliranje dosad isključivo ritam gitaristi Kimballu, ali i glas u jako dobroj formi učinilo je ova dva koncerta odličnim iskustvom. Naravno, uz samu atmosferu Londona.
Jedini žal ostaje u činjenici da gitaru nije dotaknuo niti jednom, prvi puta na turneji. No, datumi američke turneje su već poznati, Dylanova “Neverending Tour” mašinerija se kotrlja dalje nakon još nekoliko europskih koncerata, i jedno je sigurno – bit će ga prilike čuti opet. Jedino je pitanje što će dotad novo izmisliti.
Set lista, O2 Arena:
Maggie’s Farm
The Times They Are A-Changin’
Things Have Changed
Chimes Of Freedom
Rollin’ And Tumblin’
The Lonesome Death Of Hattie Carroll
‘Til I Fell In Love With You
Workingman’s Blues #2
Highway 61 Revisited
Ballad Of Hollis Brown
Po’ Boy
Honest With Me
When The Deal Goes Down
Thunder On The Mountain
Like A Rolling Stone
All Along The Watchtower
Spirit On The Water
Blowin’ In The Wind
Set lista, Roundhouse:
Leopard-Skin Pill-Box Hat
Don’t Think Twice, It’s All Right
Tangled Up In Blue
Million Miles
Rollin’ And Tumblin’
Tryin’ To Get To Heaven
Tweedle Dee & Tweedle Dum
Sugar Baby
High Water (For Charley Patton)
I Don’t Believe You (She Acts Like We Never Have Met)
Po’ Boy
Highway 61 Revisited
Ain’t Talkin’
Summer Days
Like A Rolling Stone
All Along The Watchtower
Spirit On The Water
Blowin’ In The Wind
Tekst: Damir Španić
Foto: The Bob Dylan Picture Archive
