Tisuće Austrijanaca i manji broj turista okupilo se na Aerodrome festivalu u Wiener Neuestadtu. Velika imena poput Incubus, The Prodigy, Slipknot, Rammstein, Asian Dub Foundation, pa čak i naš ‘glavati MC’ Edo Maajka, bila su dovoljna kako bi se okupilo veliko mnoštvo ljudi voljnih zabave, spavanja na otvorenom, ispijanja piva u hektolitrima te roštiljanja pa čak i sviranja gitara na krovovima svojih kombija. Naravno, ne smiju se zaboraviti ni legendarni bendovi poput predvodnika NY HC-a, Sick Of It All, te Dog Eat Dog, Clawfinger, Ektomorf, JBO,…
Odlično vrijeme pratilo je festival oba dana (26. i 27.05.) koji su protekli bez ikakvih većih izgreda. Prva pomoć pružala se pretežno zbog ozljeda pri padu u mosh pitu i opeklina zadobivenih od sunca, koje je preko dana pržilo dovoljno jako da su i oni bez roštilja slobodno mogli peći jaja na zagrijanom kamenu. Neki su tražili hlad, neki su pješaćili i sat vremena do najbližeg supermarketa u nadi za kupnjom jeftinije pive i hrane, a neki su tražili okrijepu pod tuševima.
Zbog malog broja zainteresiranih u Lijepoj nam našoj, jedini prijevoznik koji je trebao voziti do festivala morao je otkazati, pa se mi zaputismo vlakom. Kako to obično biva, vlak uvijek kasni kada ne treba, pa smo zakasnili na drugi vlak i zaglavili u Mariboru sljedeća četiri sata. Na festivalu smo se pojavili tek u 20h i nažalost propustili tri legendarna benda: Sick Of It All, Dog Eat Dog i Clawfinger.
Na ulazu u područje kampa koji je bio dupkom pun (kampiralo se i izvan ograde na obližnjoj livadi) security je provjeravao torbe kako se ne bi unosile staklene boce zbog mogućnosti nasrtaja razbijenom flašom na drugu osobu iako ako je netko i htio nekoga ozlijediti to je vrlo lako mogao učiniti sa čekićem kojeg je većina kampera nosila za zabijanje klinova.
Šatori postavljani, vrijeme je za ulazak. Na ulazu u područje stageova, securty je prepipavao sve muške osobe od glave do pete, dok su djevojke bile pošteđene ovog pipkanja te puštane unutra bez ikakvog pregledavanja.
Prvi dan su nastupali Trivium, Dog Eat Dog, Clawfinger, Sick Of It All, Paradise Lost, Turbo Negro, Incubus i The Prodigy na rock stageu, te 13 Senses, Naked Lunch, The Sicret Machine, The Hives i mnogi drugi na fm4 stageu, ali na žalost uspjeli smo uloviti samo Incubus i The Prodigy. Incubus su izvrsno počeli s novijim hitićima te se povremeno vraćali na hit album “Morning View”. Izvrsna izvedba bez prekida i dosadnih govora bila je pun pogodak za izvrsnu atmosferu. Kada je pjevač skinuo majicu reakcija ženskog dijela publike bila je očekivana, a kada su zasvirali “Wish You Were Here”, nije bilo osobe koja nije pjevala zajedno sa njima pa su čak i mene prošli trnci.
The Prodigy je bio iznimno dobro pozdravljen čak i od fanova Manowara. Iako mnogi kritičari smatraju da je taj bend odavno trebao izumrijeti te da već dugo nisu napravili ništa zanimljivo, na stageu još uvijek žare i pale. Izvrstan live nastup uz jako loš odabir garderobe nosio je publiku koju čak ni nagli pad temperature nije spriječio da goli skaču na njihove najveće hitove. Unatoč svemu moram im zamjeriti što nisu odsvirali “Woodoo People”, ali zar je ikad itko dobio ono što je točno htio?
Drugi dan su nastupali Incoporated, Blind Petition, Naca 7, Ektomorf, 3 Feet Smaller, Randy, J.B.O., Slipknot i Rammstein na rock stage, dok je u hangaru nastupao Edo Maajka čiji smo nastup propustili zbog promjene u redu nastupanja (umjesto u 16h, kako je pisalo na originalnom rasporedu, nastupio je u 14h), Les Babacools, Asian Dub Foundation te mnogi drugi.
Ektomorf je imao odličan nastup, a vjerne fanove ni sunce nije spriječilo da skandiraju “We want more”. J.B.O. je uz svoje pjesme izvodio i Rammsteinove, te Sepulturinu “Roots, Bloody Roots” kao i pokušaj ismijavanja ranijeg nastupa Ektomorfa. U 20:30 kada je sunce već gubilo na snazi na stage su izašli Slipknot.
U trenutku kada je Corey izašao na stage vrisak publike na trenutak je skoro zaglušio energičnu svirku tog devetoročlanog benda. Prije početka pjesme “Devour”, Corey je objasnio kako su svi članovi u bendu toliko povezani da su postali jedna velika obitelj, te da je i publika dio te obitelji, a pjesmu je posvetio Klaunu, koji nažalost nije bio prisutan na koncertu zbog medicinskih problema u obitelji, ali, kako je Corey rekao, nije im dopustio da otkažu koncert te ih poslao da ga odrade bez njega. Čak i bez jednog člana žarili su i palili iako im se možda može malo zamjeriti prevelike stanke između pjesama, ali te stanke su dobro došle da se ljudi malo odmore. Prije početka pjesme “Spit It Out” publika je zamoljena da se spusti na pod te da na “Jump the fuck up” skoći u zrak što je velika većina publike radosno prihvatila. Pred sam kraj, na izmaku snaga, odsvirali su “Wait And Bleed”, gdje je Coreyju već lagano pucao glas. Pred kraj koncerta Corey je obećao zaklevši se na svoje i ime svoga sina da će se vratiti u Austriju. Za kraj su odsvirali himnu mnogih mladih – “Surfacing”, kako ju je Corey nazvao, te se nakon pjesme još malo zadržali kako bi pozdravili publiku.
Rammstein su bili apsolutne zvijezde festivala, barem po broju okupljenih – tisuće njih željno su iščekivali izlazak benda, te svako malo skandirali s nestrpljenjem gledajući kako tehničari sat vremena slažu spektakularni stage. Kada je sve napokon bilo postavljeno te testirano na scenu su izašli članovi benda. Gromoglasan vrisak publike se raširio svuda po Aerodromu. Rammstein su raspalili u žestkom ritmu uz specijalne efekte (para i vatra, spuštanje sa dizalima, a na kraju koncerta čak i ogromna eksplozija popračena blještavim reflektorima), a publika ih je u stopu pratila. No, zbog moje želje da vidim Asian Dub Foundation koji su nastupali u isto vrijeme, vrlo brzo sam otišao sa rock stagea i zaputio se u hangar.
Asian Dub Foundation je pred dvjestotinjak ljudi (kao što rekoh, Rammstein je pokupio apsolutno svu slavu i sve okupljene na festivalu) napravio spektakularno dobru rasplesanu atmosferu. Uz pokojeg spavaća na podu devedesetak posto ljudi je skakalo, plesalo i pjevalo, što se rijetko kada viđa na koncertima. Izvrsna komunikacija sa publikom, brz i energičan nastup i apsolutna rasplesanost svakog člana benda… zar je potrebno što dodati?! Čak i oni koji nisu ljubitelji ovakve vrste glazbe vjerojatno bi se izvrsno zabavili te pamtili ovaj nastup.
Organizacija festivala je bila odlična iako su mnogi mogli ‘curiti’ preko ograde jer nitko nije pregledavao narukvice po kampu već samo na ulazu u kamp. Hrana je bila katastrofalno skupa, bljutava i nejestiva kao i na svakom takvom festivalu, piva abnomarlno skupa, a ponuda raznih majica, torbi i inih stvari bila je i više nego dobra.
Sve u svemu nitko nije otišao nezadovoljan osim možda ljubitelji Opetha, koji na žalost nije nastupao, ali vjerujem da je većina posjetitelja odluđila doći i iduće godine bez obzira na to koji bendovi nastupali. Ja znam da ja jesam.
Izvještava: Marin Zrile
