Tinariwen definitivno ne spadaju među klasične world music glazbenike jer se njihov nastup definitivno ne može nazvati klasičnim world music uradkom. Razlog tomu je, naravno i sama dimenzija zvuka koju Tinariwen pružaju svojim slušateljima, tj. world music glazba iz Malija izvedena na gitarama, umjesto na tradicionalnim instrumentima, što je samo po sebi dokaz datoj tezi.
No, to što koriste gitare nije ih nimalo udaljilo od world musica po definiciji tog fenomena, nego ih je naprotiv, još više približilo istom te razmaklo eventualne granice i prepreke koje su bi nastale između njih i publike do ne slučenih visina i tako omogučilo Tinariwenu da se prezentira u najboljem mogućem svijetlu.
Na zagrebački koncert Tinariwena u Aquariusu kolega i ja smo stigli 15-ak minuta prije početka koncerta. Odmah kad sam ih ugledao (što je bio stanovit poduhvat s obzirom na moju visinu i visinu ljudi oko mene), shvatio sam da definitivno spadaju u skupinu ljudi koji ne rade kompromise oko ničeg, kako u glazbi, tako i u scenskom nastupu. Bili su odjeveni u tradicionalnu nošnju nomadskog naroda Malija, predivnu i živtopisnu poput njih samih. Po ušima sam mogao osjetiti dašak vrućeg pustinjskog vjetra kojeg su donijeli sa sobom i definitvno se stresao kad su počeli prvu pjesmu “Chatma“.
Ova pjesma je pogodila publiku poput strijele i jasno se vidjelo da uživaju jednako kao i ja i da shvaćaju tu poruku, barem neki. Cijeli koncert Tinariwena je protekao izrazito fluidno i odmah se nakon nekoliko pjesama vidjelo da nisu bend koji kontakt s publikom ostvaruje preko nekakvih šala, priča ili anegdota, već da kontakt nastoje uspostaviti sa svakim od nas posebno, putem glazbe i putem srca. No, isto tako sam primjetio da je sami koncert izuzetno pažljivo isplaniran, tako da su nam prvo servirali mnogo mirnije pjesme poput “Arawan” i “Amidinin“, a tek iza toga one malo brže poput “Amassakoul ‘n’ Tenere” koju je publika dočekala s izrazitim oduševljenjem.
Pošto je moj kolega pri početku koncerta netragom nestao na nekih 45 minuta, a ja ga tražio, imao sam priliku vidjeti i reakciju publike na koncert. A ta je uistinu bila šarena tako da su neki ljudi shvatili koncert Tinariwena kao hip-hop party, drugi su pak očigledno bili zaprepašteni koliko je njihova glazba usporena (ipak je ovo bend koji dolazi iz područja u kojem je nešto najbrže što poznaju deva), dok su drugi pjevali “Baladu o Vasi Ladačkom”. No niti ovo sve me nije uspijelo omesti u slušanju jednog uistinu emotivnog koncerta.
Kombinirajući dvije gitare, bass, tradicionalni ‘derbouka’ bubanj i višeglasno pjevanje predvođeno Ibrahim Ag Alhabib kao glavnim vokalom, Tinariwen su uspijeli napraviti koncert u kojem se istodobno osjećao utjecaj zapada i istoka, ili točnije zapada i juga, i u kojem su, kao malo koji bend uspijeli spojiti ne spojivo.
Koncert je završio iznenadno, Tinariwen su se oprostili od publike i otišli ostavljajući nas s utiscima koje nismo i nećemo moći zaboraviti. Neki će možda na ovaj koncert gledati kao na uludo bačene pare jer su Tinariwen ponudili (laički gledano) spori koncert u kojem su pjevali tradicionalne ‘stvari’ i jer su propustili onaj toliko najavljivani blues zvuk koji je također izostao. Možda nisu shvatili poruku Tinariwena i očekivali nastup Chuck Berryja, a dobili sasvim suprotno – world music koji doživljava svoj klimaks kroz emociju, ne energiju i koji više traži svoj put do srca nego do nogu.
Foto: s.c.
