Da, dragi moji, najveći san mi se nakon 20 godina i ostvario!! ‘Ko čeka i dočeka… The Cult slušam doslovno 2/3 svog života, tamo negdje od 3. osnovne, bili su mi oduvijek najdraži i najbolji bend, a ove godine sam ih konačno i uživo gledala i slušala, i to na 4. različita mjesta i koncerta gdje su potvrdili činjenicu da su zaista najbolji i da takav rock’n’roll ne postoji nigdje drugdje. Teško je biti objektivan u ovom izvještaju, no s druge strane nemam ni razloga biti.
Kao što je prije neki dan moj ‘blood brother’ napisao u izvještaju The Culta iz Brixton Academy (koncerta koji se održao 2 dana poslije ovoga) Manchester je kako hometown mnogih fenomenalnih grupa (The Stone Roses, The Charlatans…), tako i najrockerskijeg gitarista Billy Duffyja, drugog nosivog zida dvojca Astbury-Duffy, koji su otpočetka zajedno u The Cultu.
A naš trojac je u Manchester stigao odmah popodne, ne bi li ih eventualno vidjeli prije koncerta ili nešto u tom stilu. Došli smo prvi pred dvoranu, njihovi busevi i kamioni već su bili sa strane, tonska proba je bila u tijeku… Unutra se upadalo u 19 sati, koncert je bio najavljen za 21 sat. 
Budući da se na ovogodišnjim festivalima Exitu i Voltu nismo uspjeli progurati do prvog reda (nego do drugog i malo dalje), odlučili smo se odmah stati u red za ući unutra, ne bi li nam to ovdje uspjelo, i to je bio pun pogodak! 
I dok smo još tako čekali vani, sve skupa nas 6-7, Ian Astbury, živuća legenda i karizma se prošetao kraj nas, sa slušalicama na ušima. Ostatak ga nije ni skužio, dok mi nismo mogli doći do daha niti se pomaknuti. Kad smo se osvjestili, krenuli smo prema njemu, no nije imao vremena, bio je strašno ufuran u to što je slušao, a kasnije smo od njihovog glavnog roadieja saznali da je to što sluša njihov novi album, koji je u postupku snimanja…
I fakat, u 19 sati se upalo unutra, našlihtalo direkt u sredinu prvog reda, i nestrpljivo iščekivalo početak koncerta sa čuvenom temom iz “Paklene naranče”, intro kojim započinju ovu turneju “A Return To Wild“.
Pokraj nas 2 ogromna lika, započeli oni razgovor s nama i nisu mogli vjerovati otkuda smo mi čak došli na koncert, jedino što su nam rekli bilo je “Respect!” i častili nas pivama, ljudi koji doma imaju familiju, ženu, djecu, al kad The Cult nastupa, onda nema izgovora ne vidjeti ih, fanovi su već 18 godina i prate ih na svakom koncertu u Engleskoj. Blago njima!
Maglica, tema iz filma i izlazak benda na stage-vrištanje iz petnih žila – mi na 2 metra od njih – Ian bez marame na glavi, ali uobičajeno obučen (ljubičasta The Cult jaknica, traperice i def u ruci) – “Lil’ Devil” i općenarodna ludnica i divljanje u manchesterskom Apollu je započelo. Mokra sam bila već nakon prve pjesme. Euforija se osjećala posvuda, 5.000 ljudi gromoglasno je i pjevalo i aplaudiralo nakon svake pjesme, a The Cult nam je davao energiju svojom riječima neopisivom snagom.
Repertoar pjesama bio je isti kao i na festivalima, s izuzetkom “Phoenixa” na bisu. No, razlika je bila što je lider Ian bio izuzetno raspoložen, puno više je komunicirao s publikom, no opet nije u potpunosti bio oduševljen feedbackom, a kasnije smo od Marca Moira – njihovog roadieja, naše prijateljske veze za upad u backstage, saznali i zašto je tome tako – Ian je lagano nagluh na jedno uho i jednostavno ne čuje u potpunosti svu tu ljubav i žar koji mu fanovi uzvraćaju… Šteta, jer je publika bila fenomenalna!
Slijedile su “Sweet Soul Sister“, “Electric Ocean“, “The Witch“, “Spiritwalker“, “Wonderland“, “Rain“, jačinom su parale dvoranu, bilo je presavršeno. Ritam gitarist Mike Dimkitch, godište negdje kao Ian i Billy, i totalno je usklađen s Billyjem, dok su mlađahni bas i bubanj Chris Wyse i John Tempesta toliko svježi i nabijeni snagom da su zaista super postava (meni čak i najdraža) i zbilja su nam priuštili pravi električni ocean po čijim valovima smo se prevrtali oko sat i pol.
Biti im tako blizu zaista daje novu dimenziju viđenja koncerta i shvaćanja nekih stvari uopće. Na “Revolution“, inače laganoj pjesmi, no koncertno odsviranoj žestoko, na Ianovom licu moglo se očitati sve što je njemu u životu bio revolucionarno i gdje se dogodio neki preokret i kada i kako se krenulo dalje i osjetiti poruku koju nam cijelo vrijeme šalje, a ovdje naročito. A o dubini prodornog pogleda da ni ne pričam…
Iako su imali razmirica u prošlosti, i jedan period uopće nisu komunicirali, Ian i Billy sada su još povezaniji i vjerujem da tu vezu ništa više ne može rastaviti, i upravo zato su jači nego ikad. A bogami i glasniji!
Zvukovi koje Billy uspije odsvirati su neopisivi, a jačina gitare na udarničkim stvarima s “Electrica” – “Wild Flower“, “Peace Dog” i “Love Removal Machine“, te “Fire Woman” sa “Sonic Templea”, pa onda i “Rise” nemjerljiva s ičim! Ianovo pjevanje također bez zamjerki, nema greške.
Došli mi i do bisa, dvojac zagrljen izlazi opet na stage, koliko god smo svi presretni, opet se javlja onaj najgadniji osjećaj kad znaš da se bliži kraj, a ti to ne želiš… “Phoenix” s “Love” albuma, solaža kroz cijelu pjesmu opet baca još svjetla na Billyja i njegovo umijeće kojem nema kraja, a onda i druga s istog albuma i definitivno uz “Rain” njihova najpoznatija i najprepoznatljivija stvar, legendarna “She Sells Sanctuary” – svi dajemo sve od sebe, i oni na stageu i mi u publici, sinhronizirani ritam posvuda – ‘and the world turns around’.
To i je najgore, nakon takvih doživljaja vratiti se u realnost svakodnevice, život i svijet zaista ide dalje, ali je sam još uvijek zaglavljena tamo negdje u prvom redu.
I kraj. Upali smo u backstage, ali ne može se skroz do njih doći jer neka kobiletina od redara ne dopušta… pije se piva i čeka. Svi članovi osim glavnog dvojca se pojavili, popričali si mi s njima, već po drugi put, ono znamo se ne, Mike je rodom iz Srbije a Johnu je mama Hrvatica?! A Billyja i Iana nema…
No zato je sve došlo na svoje iza dvorane, Ian je bio i više nego srdačan i susretljiv, bio je staložen i komunikativan i otvoren i zračio neopisivom toplinom, palo je i slikanje i priča, kad je čuo da smi iz Hrvatske čovjek jedino što nam je mogao reći bilo je “Wicked!”.
Billyja smo jedva dočekali, on je poprilično dugo bio unutra, ipak čovjek si je morao familiju vidjeti, ali je isto ljudina, nema šta!
fotografije benda: Lynsey Stott
