Vijest da Norah Jones dolazi nastupiti u Hrvatsku, točnije u pulsku Arenu, zvučala mi je prilično zanimljivo, ali moram priznati da mi je još zanimljivije od toga zvučala informacija da će ispred nje nastupiti meni jedan od najdražih američkih kantautora M. Ward. On je, zapravo, i bio glavni razlog zašto sam jučer krenula u Pulu.
Možete onda samo zamisliti koliko je bilo moje razočaranje kada sam nešto iza 21h stigla u Arenu, samo kako bi ustanovila da je on već nastupio, jer je na pozornicu izašao puno ranije od 21h koje je najavio organizator. Taj mi je propust definitivno upropastio večer, ali sam se ubrzo sabrala, jer se oko 21:30 na crveno osvijetljenoj pozornici pojavila glavna zvijezda večeri u jednostavnoj crvenoj haljinici i odgovarajućim cipelama. 
Pop princeza, pepeljuga za klavirom, kraljica balada ili kako vam drago – sve joj titule jednako dobro pristaju.
Prvi pljesak pobrala je odmah po izlasku na pozornicu, a svoj nastup pred rasporodanom Arenom otvorila je pjesmom koju je vjerojatno poznavala velika većina okupljenih – “Come Away With Me“, za koju moram priznati da odlično zvuči odsvirana na gitari. Zatim je odložila taj instrument i sjela za onaj koji joj ipak puno bolje pristaje, te na klaviru odsvirala “Those Sweet Words” sa svojeg drugog albuma “Feels Like Home“. Po završetku pjesme na hrvatskom se pristojno zahvalila publici na još jednom, ovog puta nešto slabijem, pljesku.
A on je bio slabiji, jer velika većina okupljenih nije prepoznavala pjesme koje nisu skinute kao singlovi s njezina tri albuma, tako da su gotovo nezapaženo prošle i “The Sun Doesn’t Like You” te “Thinking About You” sa zadnjeg albuma.
Meni najdraži dio večeri započeo je sa “Sinkin’ Soon“, najboljom stvari s njezinog trećeg albuma, koja stvara oko sebe neku waitsovsku atmosferu, pa je i rasvjeta prilagođena i prigušena kako bi nalikovala onoj barskoj. Nakon nje je Norah ‘potjerala’ ostatak svojeg četveročlanog benda sa stagea (obećavši nam da će se ipak vratiti), te sama na klaviru izvela “My Dear Country“, svoju protestnu pjesmu protiv trenutnih političkih zbivanja u Americi.
Na “Little Room” joj se pridružila samo jedna članica pratećeg benda kako bi odzviždala dio pjesme, jer nam je Norah (na hrvatskom!) priznala da ‘ne može zviždati’.
Da je ona već spomenuta waitsovska atmosfera to doista i bila dokazala nam je otpjevavši jednu od najljepših Waitsovih pjesama “Long Way Home“, a sve je začinila fenomenalnom izvedbom “I’m Gonna Get You“, pjesme koju je nekad izvodila već davno zaboravljena grupa Dixie Cups.
Odlično ozvučenje i (nekim čudom) zvjezdano nebo iznad pulske Arene bili su savršen dekor za sve njezine pjesme, ali su se “I’ve Got To See You Again” i”Broken” ipak nametnule kao one samozatajne i na albumima gotovo neprimjete pjesme koje na koncertima odjednom dobe neku nevjerojatnu snagu i nikada više nakon toga ne zvuče isto.
Na “Sunrise“, još jednom hitu, publika se malo prenula iz stanja potpune obamrlosti u koju ne vjerujem da je pala zahvaljujući prohladnoj večeri. Nadam se samo da Norah zbog polu-mrtve publike neće ubuduće zaobilaziti naše krajeve.
Ja sam nešto od propuštenog nadoknadila kada se na pozornici (opet) pojavio M. Ward, te Nori pomogao otpjevati “My First Lover“, koju je napisala njihova prijateljica Gillian Welch. Na “Creepin’ On In“, honky-tonky pjesmi Dolly Parton, duet Jones-Ward zvučao je stvarno sjajno, pa je prava šteta što se u toj postavi nisu malo duže zadržali pod reflektorima.
Kada su se sat i pol nakon početka koncerta glavni akteri večeri povukli s pozornice, publika se ipak prenula iz sna, pa moram priznati da glasno dozivanje na bis nije ni ovog puta izostalo. Iako sam vjerovala da će se vratiti sama i odsvirati još samo jednu stvar, Norah me ugodno iznenadila kada je sa sobom na pozornicu natrag dovela čitav bend i s njim zatim izvela još “Cold, Cold Heart“, “I Don’t Know Why” i “What Am I To You“.
Jednostavna, nježna, prirodna, magična i nimalo senzacionalna Norah Jones je u Puli odsvirala koncert koji će znati cijeniti jedino istinski zaljubljenici u glazbu, jer je jedino glazba i ništa drugo bitno od onoga trenutka kada ona sjedne za klavir. Svi ostali će vjerojatno samo upisati još jednu kvačicu pored događanja na kojima se ovog ljeta trebalo pojaviti.
foto: Goran Antlej
