Još jedan dugoočekivani i po imenu glavnog izvođača, a i po nekima najveći koncertni metal događaj u dosadašnjem dijelu godine konačno se dogodio. Košarkaški centar koji nosi ime najvećeg od najvećih hrvatskih sportaša, Dražena Petrovića, ugostio je veliki, u zadnje vrijeme bez ikakve dvojbe najpopularniji finski bend Nightwish, koji je sa sobom, također po prvi puta, u Hrvatsku doveo švedski Pain, predvođen legendarnim Peterom Tagtgrenom, te uglavnom nepoznati finski ženski sastav Indica.
Dolazak ovako velikog imena u Hrvatsku, valjda jednu od rijetkih zemalja u kojoj Nightwish do sada nije nastupio, izazvao je golemu pozornost, pa je tako dvorana bila sasvim dobro ispunjena, rekao bih oko 3500 ljudi, a možda i više, što je za jedan koncert, pa makar to bio i onaj Nightwisha, sasvim respektabilna brojka. U početku se mislilo samo metalaca, no na koncertu se moglo jako dobro vidjeti da Nightwish više nije ‘samo’ metal bend. 
No da je ekipa iz benda, usprkos naglo rastućoj popularnosti i dalje ostala sasvim ok, dokazano je tijekom druženja s njima prija koncerta, kada su strpljivo ‘trpili’ fotkanja, pitanja i potpitanja i sve ostalo što je sretnicima ponudio ‘meet & greet’, odnosno druženje sa svojim ljubimcima.
Što se tiče koncerta, jedno od svjetlijih i boljih detalja bila je satnica, koja je tekla po planu, čak su Pain i Nightwish krenuli dvije minute ranije, a jedno od najužasnijih gotovo nepodnošljiva sparina, vrućina, gotovo pa toplotni udar u dvorani, radi kojeg su mnogi često izlazili na ‘hlađenje’ u hodnike. 
Naravno, naša velika ljubav prema cigaretama dodatno je pospješila mogućnost gušenja, tako da su odlični pirotehnički dijelovi tijekom nastupa Nightwisha vizualno ispali genijalni, ali za dišne puteve baš i ne. A sada o samoj svirci, koja je ipak, naravno, najvažniji dio.
Priliku da otvori večer dobilo je najmanje poznato ime u ovom paketu, Indica, bend u kojem je pet lijepih, mladih i simpatičnih, očito i veselih djevojaka. Iako relativno nepoznat, bend iza sebe ima nekoliko studijskih izdanja i ovo mu je, nakon 2007. i skandinavskog dijela turneje, drugi puta da svira s Nightwish. 
Kako je bilo i najavljeno, oko 20:00 na stageu se pojavila Indica, koja se u svom kratkom (i skućenom, mislim prostorno) nastupu od svega 22 minute dobro predstavila zagrebačkoj publici, i čak mi se čini da je u odnosu na studijski album “Valoissa”, kojeg sam čuo, uživo nešto žešća. 
Posebno je dobrom ugođaju pridonijela vidno raspoložena pjevačica Johanna ‘Jonsu’ Salomaa, koja je brzo osvojila publiku pozdravljanjem na hrvatskom tipa ‘dobra večer’, pa je bilo očito da se pripremila za nastup. Cure sviraju malo čvršću, tečnu i melodičnu varijantu pop-rocka s klavijaturama, ali i violinama u nekim pjesmama, pa sve to zvuči sasvim solidno, iako dosta predvidljivo. Ne predobro, ali lijepo ih je slušati. 
A vrhunac Indicinog nastupa bio je kada je Johanna, nakon konstatacije da je Zagreb najljepši grad u kojem je bila, te naknadnog aplauza, zagrebačkoj publici rekla ‘volim vas’, naravno, opet na hrvatskom jeziku.
Kraj ovog simpatičnog zagrijavanja za Pain i Nightwish, te oproštaj s publikom Johanna je završila riječima ‘hvala lijepa, laku noć’, što je opet izazvalo pljesak i krike odobravanja.
Nakon toga, odnosno brzinskog ‘čišćenja’ pozornice, vrijeme je bilo za, nekima i najzanimljiviji dio večeri, jer ona je bila spremna za švedske industrial-electro metalce Pain, koje sam, nakon prošlogodišnjeg koncerta u Ljubljani, sada dobio priliku u paketu s Nightwish vidjeti i kod nas.
Svjetla se u 20:33, dakle, dvije minute ranije od predviđenog, gase, a to je izazvalo gromoglasan vrisak, gotovo stopljen u jedan zvuk u već sasvim pristojno ispunjenoj dvorani. Koncert Paina započeo je introm, na kojeg se nadovezala “I’m Going In“, pjesma s novog albuma “Cynic Paradise“, pa “End Of The Line“, tijekom koje se Peter po prvi puta obraća okupljenoj publici.
Potpomognut vrlo dobrom atmosferom i jako dobrim soundom, Pain je nastavio ‘prašiti’ sa “Zombie Slam” i “Just Hate Me“, a jedan od vrhunaca nastupa dogodio se izvedbom “Same Old Song“, prije koje je Peter priopćio kako su prvi put u Hrvatskoj, te se zahvalio svima koji su došli na koncert.
Uslijedilo je ugodno iznenađenje večeri, nova pjesma “Monkey Business“, iznenađenje u smislu dar nije bila očekivana, obzirom da su u dosadašnjem dijelu turneje svirali “Follow Me”, prvi singl s novog albuma. Ova mala promjena set liste je meni (očito i ne samo meni) jako dobro ‘sjela’, budući da se radi o jednom od jačih naslova s posljednjeg studijskog izdanja.
Nakon još jednog upita od strane Petera ‘jeste li spremni za Nightwish?’, postalo je, na žalost, jasno da je stiglo vrijeme da se oprostimo od Paina. Pjesma kojom su završili show dugačak 33 minute bila je njihova možda i najpoznatija skladba, “Shut Your Mouth” s albuma “Nothing Remains The Same”, čiji se video spot ‘vrtio’ na platnima iza benda, na kojima se btw., tijekom koncerta stalno nešto događalo.
Ovaj sjajan nastup Paina posebnim je, uz naravno, fantastičnu svirku i rijetko dobro uigran bend (doduše malo više komunikacije s publikom ne bi štetilo), učinio i vrlo dobar light show, te savršeno umontirane ‘electro matrice’, koje su svakoj pjesmi dodavale originalnost.
Jedino što preostaje poslije ovog koncerta, i to mislim jednom velikom dijelu ljudi, budući da su stvorili stvarno izvrsnu atmosferu i dokazali da jako dobro poznaju Pain, da se ostvari ono što je, i više nego očigledno sretan prijemom publike, na kraju najavio sam Peter; ‘doći ćemo opet i napraviti veći koncert’. Daj Bože da se to čim prije dogodi.
Pain set lista:
I’m Going In
End Of The Line
Zombie Slam
Just Hate Me
Same Old Song
Monkey Business
Shut Your Mouth
Svaka čast Indici, pogotovo Painu, no ono što je ipak privuklo daleko najviše publike tek je tada trebalo uslijediti. Naime, nakon novog spremanja pozornice i razotkrivanja nekih detalja koji su bili pripremljeni za nastup Nightwisha, on je započeo u 21:33, dakle, također dvije minute ranije.
Svjetla u dvorani su se još jednom ugasila, a nastup Nightwisha započeo je introm kojeg je svirao Troy Donockley (hvala, Danijela) na irskim gajdama, i koji je to tako dobro radio.
Tijekom intra na pozornici su se pojavljivali članovi benda, te uskoro započeli koncert sa “7 Days To The Wolves“, pjesmom s posljednjeg albuma “Dark Passion Play“. Moram tu odmah istaknuti da je pozornica u Zagrebu bila nešto drugačija, odnosno opremljenija, bogatija od one prošlogodišnje u Ljubljani, i većim su je dijelom krasili motivi iz spota posljednjeg singla “The Islander”.
Tako je iza bilo veliko platno benda, s lijeve bubnjareve strane sidro, monitori su bili ‘okamenjeni’, dok je Tuomas s klavijaturama bio ‘nasukan’ u čamcu na svojoj uobičajenoj, desnoj strani pozornice. Vizualno, pozornica je stvarno lijepo izgledala, bez previše kiča.
Poslije otvarajuće “7 Days To The Wolves” na red je došla starija pjesma “Dead To The World“, koju je Anette, zajedno s uvijek odličnim Marcom ‘skinula’ sasvim zadovoljavajuće.
No nakon toga dogodio se jedno od većih razočaranja večeri, a govorim o izvedbi pjesme “The Siren“. Gledajući na nju s instrumentalne strane, zamjerki apsolutno nema, no vokalno je u nekim dijelovima zbog Anettinih ipak limitiranih glasovnih mogućnosti dosta pokvarena, i šteta da su je uvrstili u set listu. Sljedeća pjesma bila je “Amaranth“, nakon koje se Marco po prvi puta obraća publici, te najavljuje sljedeći naslov “Romanticide“.
U središnjem dijelu koncerta na red su došle pjesme većim dijelom s posljednjeg studijskog izdanja, te nešto laganiji naslovi iz ranije faze benda, odnosno pjesme s kojima se Anette može dobro nositi, ili se bar tako mislilo. To su naslovi “Dead Boy’s Poem“, “The Poet And The Pendulum“, “Nemo” (neočekivano slabašno otpjevano), pa “Sahara“, nakon koje se Anette zahvalila na hrvatskom rekavši jednostavno ‘hvala’.
Ove su naslove pratili dodatni efekti, koji su još podigli ionako već ključajuću atmosferu. Poput izbacivanja ‘snijega’, za vrijeme pjesme “Nemo”, pa ispaljivanja svjetlucavih vrpci s ‘krova’ pozornice.
Sljedeći naslov koji je izmamio dojmljiv ugođaj u dvorani bio je “The Islander“, i to ponajviše zahvaljujući Marcu, koji je zamolio okupljene da upale svoje kamere, mobitele, upaljače, kako bi ‘začinili’ mračnu atmosferu u dvorani.
Instrumentalka “Last Of The Wilds” bilo je jedno od ugodnih osvježenja, a u njenoj izvedbi ponovno se pojavio muzičar s početka ove ‘Nighwish priče’, ovaj put također s irskim gajdama ali i s frulom. Sjajno odsvirana pjesma i velika osobna satisfakcija, nakon što sam je lani u Ljubljani čuo samo tijekom probe, a nakon što je izostala na koncertu bio razočaran.
Kraj koncerta stigao je izvedbama pjesama “The Escapist” i ne previše uvjerljivom “Dark Chest Of Wonder“, tijekom koje se učinilo da je Anetti još jednom (nije bio usamljen slučaj) ponestalo zraka, ili jednostavnije rečeno, nije mogla ‘dići’ svoj glas na nivo koji iziskuje ovaj naslov.
Povratak na bis otpočeo je pjesmom “Ghost Love Score“, nakon koje se najprije Anette, pa zatim i, naravno, Marco, obraćaju publici i pozivaju je na gromoglasno skandiranje i udaranje nogama u pod, što je objeručke i objenožno prihvaćeno.
Prije najave posljednje pjesme Marco je oduševljen prijemom obećao ponovni dolazak u Hrvatsku, te najavljuje posljednju skladbu večeri “Wish I Had An Angel“. Tijekom te izvedbe ponovno na vidjelo dolaze vokalne slabosti Anette u starijim pjesmama, no stvar ipak spašava Marco, koji je dijelom i sam pjeva, tako da je ispala još i podnošljiva.
I tako, usprkos činjenici da su joj naslovi očito prilagođeni, nije mi u potpunosti jasno, ako se već išlo na to, kako se nisu našli još neki naslovi s kojima bi se Anette jednostavnije nosila. No prisjetim li se da je jednu relativno laganu “Nemo” ‘isfušala’, pitanje je postoji li pjesama za sat i četrdesetak minuta koje bi ona mogla bez problema iznijeti.
Šteta, doista nemam ništa protiv nje, činjenica je da mora nositi teško breme svoja prethodnice, kao i to da je dobra pjevačica, ali za Nightwish – teško. No dobro, veći je dio pjesama cura dobro otpjevala, čak je u zadnje vrijeme postalo očito da je poradila i na stilu, pa je iz ‘hippy looka’ najednom postala gotovo manekenka ofarbana u plavo s mini suknjom i crvenim sandalicama. E sad, koliko se to uklapalo u kompletnu scenografiju, ne bih o tome. Za to ima netko tko će se sigurno pobrinuti.
I da ne zaboravim, veliki joj je plus što je vrlo pristupačna i jednostavna osoba, u što sam se osobno uvjerio, te što, uz nesebičnu pomoć Marca, ima vrlo zahvalnu komunikaciju s publikom.
Bez obzira tko što rekao, a svaki koncert za sobom vuče repove, duže ili kraće, i imali mi više ili manje prigovora, ne može se ne istaknuti da je koncert Nightwisha, usprkos iznesenim nedostacima, bio zaista istinski spektakl, show pravog, velikog, uglednog benda, koji fenomenalno svira. Isto tako, benda koji danas ima potpuno drugi profil publike nego prije pet ili deset godina, jednim jako velikim dijelom tinejdžerske i predtinejdžerske populacije, i na to se svi mi ostali moramo priviknuti. Nightwisha kakav je bio više nema, a hoće li ga biti, to je pitanje svih pitanja za starije obožavatelja, a za mlađe ono ne postoji.
Dobrom dijelu njih priča o Nightwishu počela je prije možda godinu-dvije, to je sve što ih zanima, i to također treba poštovati i uvažavati, kao i činjenicu da je veliki dio nazočne publike na koncertu Nightwisha najvećim dijelom bio u ekstatičnom raspoloženju.
Uostalom, teško je izmisliti riječ kojom bi mogli opisati publiku s koncerta Nightwisha, Paina i Indice (u prvom redu onu na parketu dvorane, ali su se, kako je odmicao koncert, ‘palile’ i tribine), a koju nismo koristili ranije, ali sam siguran da takve publike nema ne bi je nitko mogao izmisliti. Niti slučajno. Poglavito s obzirom da se tako nešto ponavlja iz koncerta u koncert (sjetimo se samo u zadnje vrijeme ‘slučaja’ Blackmore’s Night, Kreator, Sepultura, Iced Earth i Saxon, Amon Amarth i Obituary, In Flames, dakle različitih stilskih profila bendova), to više nikako nije i ne može biti slučajnost.
Nightwish set lista:
7 Days To The Wolves
Dead To The World
The Siren
Amaranth
Romanticide
Dead Boy’s Poem
The Poet and the Pendulum
Nemo
Sahara
The Islander
Last Of The Wilds
The Escapist
Dark Chest Of Wonders
Ghost Love Score (bis)
Wish I Had An Angel (bis)
foto: Davor Veljača
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji – Pain / Nightwish
