Dugo sam bio skeptičan oko ovogodišnje Primavere jer me na samom lineupu malo toga zaintrigiralo. Ono što me i jest zanimalo, to sam u međuvremenu uspio vidjeti, pa se odlazak u Barcelonu činio kao fijasko… Ali rezultat je ispao sasvim drugačiji, najbolja moja Primavera do sad. Razlozi za to leže u činjenici da je festival stvarno besprijekorno organiziran i da se u svakom trenutku ima nešto dobro za vidjeti, pa je tako najkritičniji dan ispao možda i najbolji, iako sam male promjene radio u samom konceptu dana.
Jučer sam najavio da za subotnji dio programa imam šest izvođača koje me zanimaju. Tad sam malo bolje pogledao satnicu i vidio da je na njoj Haru Nemuri, pa su ranije sigurni Lisa Gerrard i The Mystery of the Bulgarian Voices ispali iz plana i to je bio pravi pogodak. Kad sam kretao prema Japanki, zastao sam i na domaćem duu iz Barcelone, bendu Retirada! koji se taman približavao svojem kraju. Svoj zarazno plesni dream pop punog shoegazea su odlično doveli do klimaksa, pa vjerujem da bi u narednim godinama ove dečke mogli gledati u boljem terminu na ovom festu.
I tada Haru Nemuri – najbolji nastup Primavere 2019. Curka dođe na stage, ima pratnju samo tipa na laptopu i razvali Adidas stage kao nitko do tada u mojoj eri (da, na istom stageu su prošle godine bili i Idlesi, ali ovo je bilo još korak-dva iznad). J-pop, odnosno kombinacija rocka, elektronike, screama, rapa, recitiranja, šarma i nevjerojatne transformacije iz šarmantne djevojke u luđakinju koja pokori sve pred sobom. Ljudi su doslovno plakali od sreće, a takve momente se danas teško nalazi. Skakala je u publiku, ljudi su je nosili na rukama… Sve što jedan nastup mora imati, ona je to prenijela i to na najbolji mogući način. Sva ekipa koja ju je gledala jučer je otkrila novu ljubav, a ta ljubav se zove Haru Nemuri.
Nakon takve dizalice, prebacio sam se na najbliži stage, onaj Pitchforkov, da malo odmorim i slegnem dojmove. Tamo je svirala Nilüfer Yanya iz Londona. Njen indie soul mi je fino odgovarao, pa nisam niti imao potrebe ići gledati Built to Spill koji su prezentirali album „Keep It Like a Secret“. S Pitchforka je bilo red vratiti se ponovno na Adidas gdje je najavljen Frank Carter & The Rattlesnakes kojeg već dva put nismo gledali u Zagrebu, pa je ovo ispala treće sreća.
I dođe Frank na stage i jako brzo ode s njega, pa potom otišao i gitarist… Ekipa radi pravi festivalski spektakl, još jednu dizalicu u kojem je interpretacija u prvom planu jer same pjesme možda i nisu toliko upečatljive. Između pjesama, Frank govori o ravnopravnosti i sigurnosti za djevojke jer će u protivnom imati problema s njim i bendom… Ukupno gledajući, to je bio još jedan moment koji je ovu Primaveru digao na najvišu razinu.
Odmor od ‘dizalica’ (ali i odmor za noge), bio je odlazak u već dobro poznatu dvoranu Auditori Rockdelux gdje se spremao Tim Hecker & Konoyo Enseble. Njihova glazba je mješavina ambijentalne elektronike s droneom, povremeno vrlo bučna, a ponekad sasvim tiha. Konoyo Enseble otkriva da istražuju i japanske motive i tradiciju, pa sve u svemu je to bio jedan zanimljivi nastup koji je upotpunio raznolikost zvukova posljednjeg dana festa.
Primavera stage je ugostio još jednog repera. Pusha T. je pred fino ispunjenim stageom isporučivao svoje hitove i tako zabavio mnoge. U polovici nastupa sam se odlučio za kratku okrijepu jer se spremalo veliko finale s britanskim izvođačima ’90-ih. Redom – Jarvis Cocker, Primal Scream, te Stereolab.
Jarvis je redoviti gost Primavere, a prošlih se godina najčešće igrao DJ-a. Sad je složio bend i krenuo u nove glazbene pohode. Ime je komplicirano, Jarvis Cocker introducing Jarv Is…, ali to ne treba smetati jer svi znamo tko je Jarvis i što pruža. Ili ipak ne? Njegov nastup mi je djelovao kao psihoterapeutska ispovijest u kojem nije bitna publika već sam koncept. Neke nove, neke starije pjesme, te poneka Pulp, spojene su u art cjelinu u kojoj Jarvis dominira. Jarvis je jednostavno evoluirao u Jarv Is, pa budite spremni na to.
Prije Primal Screama, bilo je vrijedno još skočiti do June of 44, još jedan retro bend koji i danas ima što za reći. Iako je od ’90-ih prošlo mnogo, June of 44 nisu previše izgubili. Lijepo i sigurno i danas koračaju tadašnjim rock zvukom, a kad treba mogu i improvizirati te podebljati atmosferu svojih pjesama.
Od svih britanskih top bendova koji su svoje zenite imali u ’90-ima, Primal Scream je skupio najviše ljudi. Za nastup Charlie XCX sam rekao da nisam nikad više ljudi vidio na Primavera stageu, a Primal Scream je to daleko nadmašio. Možda je razlog tome borba ‘old normala’ s ‘new normalom’ jer su na glavnim stagevima nastupali manje-više domaći reggaeton izvođači. Primal Scream je od tog izvukao najviše jer je dobrano rasplesao mnoštvo sa svojim hitovima. Iako njihovu glazbu i nisam volio previše, nekako mi je ona najviše odgovarala u konkurenciji Suedea, Jarvisa, Stereolaba…
Za moj kraj điranja po festu, ostavljene su još jedne legende, Stereolab. Oni su mi oduvijek bili simpatičan bend koji nikako da naprave ono nešto čime bi se maknuli iz te simpatičnosti. Takav je i moj dojam njihovog nastupa. U svakom trenutku kad je izgledalo da će poludjeti i totalno razvaliti, oni kao da su se zadržavali na toj razini i sve držali u nekim granicama dobre zabave. Ipak, u posljednjoj pjesmi su napravili ono što sam očekivao i ranije, otpustili su sve kočnice, pa je njihov electro–avant-pop dobio progresivni finale štio je udarilo točku na i.
I to je ono po čemu je neki festival veliki… Izbor! Ako nemaš na nekom stageu nešto zanimljivo (npr. ja na dva glavna stagea nisam imao ništa zanimljivog za gledati, osim Tame Impale), prošećeš do drugog stagea i lijepo se zabaviš. Svatko bi trebao moći napraviti neki svoj put kroz festival jer sve nije za svakoga. Tako je moj put bio možda i najzanimljiviji u ove tri godine jer nisam imao nekog izvođača bez kojeg ne bi mogao preživjeti, a opet sam se cijelo vrijeme muvao i jako dobro zabavljao.
Iz tog razloga Primavera i jest najbolji festival kojeg sam pohodio. Jednostavno, tamo sve funkcionira kako treba. Prije festa, moja ekipa (uključujući i mene) je zaključila kako je ova godina posljednja godina, a nakon ovakvog spektakla, počeli smo već gledati gdje bukirati smještaj za sljedeću godinu.
Sljedeće godine, Primavera slavi jubilarni 20. rođendan. Iz tog razloga su krenuli globalno, te najavili prvo izdanje u Los Angelesu. Osim tog, bit će i jesensko izdanje u Barceloni, a takvih novina bi trebalo biti još. Za sljedeću u Barceloni, najavljen je prvi headliner – Pavement, što ponovno pokazuje da bi ‘stara’ publika trebala biti oslonac. Vidjet ćemo u kojem će to smjeru sve ići, a sve dok dovode ovakve bisere poput Haru Nemuri, svaka lipa ovog puta je isplaćena.
Parola s torbica koje su bile u Primavera paketu je glasila ‘My fake lineup was better PS2019′. Iskreno, to sam i ja mislio sve dok nisam proživio još jedno predivno Primavera iskustvo.
