Drugi dan Primavere – Migos otkazali, a rockeri briljirali

    700

    Kao klinci, vjerujem da ste nekoliko puta iskoristili frazu ‘pas mi je pojeo zadaću’ ili ‘kasnio mi je vlak/autobus/tramvaj’… Neki očito nikad ne odrastu, pa su tako Migos otkazali drugi dan Primavere Sounda jer su ‘zakasnili na avion’. Bilo kako bilo, i bez njih se u petak moglo uživati u vrhunskom provodu.

    Početak festivalskog dana meni je ponovno počeo prije 18h jer sam htio uloviti Waxahatchee koji su svirali na Primavera stageu. Bio je to dobar potez jer je bend solidan u onome što radi, nekom simpatičnom indie rockiću baziranom na alternativi s američkog kontinenta. Paralelno s njom na Pitchforku je bila Marion Harper koja gaji atmosferični, ali i plesni electropop kojeg je sa smiješkom predstavila publici. I ona je bila solidna.

    Josh T. Pearson, foto: Siniša Miklaužić

    Prvo ime na Heineken Hidden stageu je bio Josh T. Pearson, američki country rock pjevač sa svojim bendom. Ove godine, Hidden je smješten nasuprot Primavera stagea, ograničenog je kapaciteta, a organizatori su puštali ljude unutra samo do polovice kapaciteta tog prostora. Za Josha to nije bio problem, ali kasnije kod Ridea je hrpetina ljudi visjela svuda naokolo, umjesto da su u miru mogli pratiti njihov nastup. Vratimo se na Josha, on je pravi zabavnjak. Krenuo je s veselijim i bržim pjesmama i tu je pokazao koliko su mu pjesme hitoidne, a nakon toga su krenule i laganije, što je pak pokazalo da može biti i vrlo osjećajan. Josh je definitivno izvođač kojeg treba čuti.

    Muziku podržava

    Ono što znamo gledati na OTP stageu na Inmusicu, to nam je Ray-Ban stage ponudio s Oumou Sangare, pjevačicom i aktivisticom iz Malija. Lijepo smo se ljuljuškali uz afričke ritmove, a uspjela je fino aktivirati i publiku na vođeni ples (‘ajmo prvo svi u čučanj, pa skočiti’). Nedaleko dalje, krenuo je John Maus s bendom i pokazao jedan od luđih nastupa dana. Jaka synth-rock glazba pod utjecajem ’80-ih dominirala je njegovim nastupom, a Maus se maksimalno unio u nju. Svoje emocije je pokazivao nekontroliranim grimasama i udaranjem (po svojem tijelu i glavi), čime je pokazao koliko mu znači njegova glazba.

    John Maus, foto: Siniša Miklaužić

    Skroz na drugoj strani festivala, na Mango stageu su već dobrano svirali The Breeders. Nakon odlaska iz Pixiesa, Kim se maksimalno koncentrirala na svoj ‘drugi’ bend i s njim donosi dašak alternativne scene ’90-ih. U drugoj polovici njihovog nastupa dalo se osjetiti da možda i nisu sto posto nabrijani na to da sve mora biti točno i uštogljeno, već da su spremni improvizirati i zabaviti se,  pa je njihov nastup prošao solidno i opuštajuće.

    Nakon The Breedersa, na stageu Seat krenuo je Father John Misty. Kad vidimo njegov strelovit uspjeh posljednjih godina, vjerujem da je svima jasno zbog čega je do toga došlo. On piše prelijepe indie pop pjesme koje uživo zvuče još i bolje. Dominirao je svojim nastupom i bilo ga je svakako gušt konačno čuti uživo.

    Father John Misty, foto: Siniša Miklaužić

    To je ujedno bio i moj posljednji koncert tog dana na glavnim binama (Mango & Seat) jer kako su poprilično izdvojene od ostalih bina, tako sam odlučio gledati The National ili Mogwai (+Shellac+Ride). Kako The National dođu barem jednom godišnje u Hrvatsku, a ovaj drugi paket sve rjeđe ili još nisu nikada bili, neke dileme zapravo i nije bilo. Kolegica Ana kaže da su setlistom dominirale nove stvari, pa da za Zagreb traži više starijih pjesama te da su naglasili da im je Primavera najdraži festival (kome nije!?). Posljednju pjesmu “About Today” posvetili su Scottu Hutchinsonu iz Frightened Rabbita koji si je oduzeo život prije par tjedana.

    Sevdaliza, foto: Siniša Miklaužić

    Do Mogwaija sam vrijeme još potrošio na sve popularniji projekt Rhye koji me na kraju ipak razočarao. Sve je bilo previše mlako, pa me se ta mješavina popa, r&b-a i soula nije uopće dojmila. Zato sam radije prošetao do Pitchforka gdje je Sevdaliza napravila scenski spektakl. Mikrofon joj je bio ukrašen ružama, ona je bila obučena u kožni triko, potom je odbacila taj mikrofon i zamijenila ga plesačem… Što se dalje događalo, sve me strah i zamisliti, ali kako sam žurio na Mogwai, tako sam to propustio. Inače, što se same glazbe tiče, to je miks r&b-a, trip-hopa, jazza… Vrlo mistično i zanimljivo u kojem njena izvedba (vokalna i fizička) definitivno dolazi u prvi plan.

    Mogwai nisam gledao jako dugo vremena, pa mi je čak bilo i drago da ih imam priliku ponovno vidjeti. Ako za nekoga možemo reći da su definirali neki žanr, to onda zasigurno možemo reći za Mogwai i post-rock. Ekipa je i dalje moćna i suverena u onome što radi, gradnja atmosfere je iz pjesme u pjesmu vrlo impresivna, pa ne čudi da slušatelj s lakoćom uživa u tim masivnim melodijama koje dođu do njega.

    Mogwai, foto: Siniša Miklaužić

    Postoji ona fora (ove godine postoji čak i službena majica s tim natpisom) – na Primaveri će biti Shellac i 248 drugih bendova. Albini je legenda, a legenda je i u vidu Primavere. Zna se njegov termin, zna se kakav će nastup pružiti, pa se opet svake godine okupi mnoštvo ispred Adidas stagea. Noiserski nastup nikad ne zakaže, zvuk kao da režu britvom, parole se ne pjevaju, već deru… Shellac je Shellac, i ponovno je bio u svom punom izdanju.

    Ride, foto: Siniša Miklaužić

    Kad su završili Mogwai, nasuprot njih na polu-punom/praznom hiddenu su svirale legende iz ’90-ih Ride. Van prostora ‘hidden stagea’ bilo je još barem deseterostruko ljudi koji su željeli čuti bend koji je prije svega par godina bio headliner istog festivala, taman na povratku nakon dugogodišnje pauze. Ride su stari rutineri s jasnom vizijom svojeg zvuka te su isporučili ogromnu dozu nostalgije za britanskom glazbom ’90-ih.

    Pred kraj njihovog nastupa, otišao sam se malo odmoriti na Ray-Ban stage na kojem je svirao virtuoz Thundercat koji svojom izvedbom spaja jazz, soul, funk, afro-zvuk i još mnogo toga u jednu vrlo zanimljivu crossover formu, a nakon njegovog nastupa sam krenuo na Charlotte Gainsburg.

    Charlotte Gainsbourg, foto: Siniša Miklaužić

    Njen nastup je bio vrlo decentan, pogođen zanimljivim scenskim nastupom tijekom kojeg je dominiralo nekoliko svjetlećih prozora. Danas ona zvuči kao neki kulerski disco pop za široke mase u kojoj ona vodi glavnu riječ. Njezin jak francuski akcent daje poseban šarm cijelom showu, ali nakon nekih pola sata, sve mi je bilo već viđeno i repetitivno, pa sam produžio dalje na dečke iz The Internet.

    The Internet su kasnili dobrih desetak minuta. Vidi se da su još mladi, ali imaju onaj scenski nastup koji privlači mase. Odmah u startu su me podsjetili na Jackson Five, koji bi tako vjerojatno zvučali da su nastali danas, a ne prije 50-ak godina. Generalno, ovo je bila zabava za mlađu publiku festivala. Nedaleko od njih, svirali su Cigarettes After Sex, bend koji je zadnjih godinu dana napravio toliku pomutnju u našem medijskom prostoru da ne želim previše dolijevati ulje na vatru. Ja spadam u grupu kojima je ovaj bend jako dosadan, posebno kad ih se sluša u nekoj cjelini, bilo na albumu ili ovako uživo.

    Cigarettes After Sex, foto: Siniša Miklaužić

    Planirajući petak, bilo mi je jasno da će vrhunac dana biti na samom kraju. I tu se nisam prevario. Ako bi ijedan nastup trebao izdvojiti u dosadašnjem dijelu Primavera, to bi mogao jedino biti nastup ludih, preludih dečki iz Idlesa. Briljantan show, ekspresivan nastup, nabrijani punk rock koji gori uživo i povremeno graniči i s noiseom. Razvalili su sve pred sobom. Uvjeren sam da je pred njima blistava budućnost.

    Idles, foto: Siniša Miklaužić

    Nakon takvog razvaljivanja, uslijedilo je novo. Ty Segall mi nikada nije sjeo studijski, ali sam čuo s mnogo strana da je uživo to sasvim druga priča. I da, to bi bio nastup dana da nije bilo Idlesa. Ty kao da je ispao iz vremeplova, kao da ga je netko prebacio iz početka ’70-ih u današnjicu. Sve je djelovalo kao da prisustvujemo početku stvaranja hard rock glazbe s bendom koji testira gdje su granice samog rocka. Savršeno uigrani i energični, bili su idealan završetak još jednog Primavera dana za mene.

    Ty Segall, foto: Siniša Miklaužić

    Noge su sve teže, ali Primavera ne posustaje. Danas je finalni dan na Forumu u kojem bi primat trebali imati Arctic Monkeysi i Lorde. Iznenađenja će sigurno biti, kao i uvijek…

    10 Shares
    Muziku podržava