Iako se zapravo ovdje radi o manifestaciji proslave 15-te godišnje obljetnice Radija Cibona, ta činjenica nekako pada u drugi plan kad se uzme u obzir koga je to, dupkom puni KC Dražena Petrovića u Zagrebu, sinoć ugostila. A ugostila je jednog ‘starog’ morskog vuka (ili galeba kako hoćete) za kojeg čak i nerođene bebe znaju. I to vrlo prigodno, na Dan zaljubljenih u još prigodnijem nazivu koncerta “Vjeruj u ljubav“.
Možda kao jedina stvarna glazbena veličina na našim prostorima Oliver predstavlja arhetipsku figuru ne samo naše kolektivne svijesti, već i enciklopedijsku ličnost jedne suvremene hrvatske kulture.
Ovi pretenciozni zaključci možda se doimaju odviše subjektivno, no objektivnost tih tvrdnji vrlo je lako pronaći u realnosti. Recimo odlaskom na njegov koncert.
Oliverovo je djelovanje jedno veliko slavljenje života, a njegove pjesme, iako tržišno pripadaju ‘estradi’, po glazbenoj su vrijednosti mnogo dalje od toga što je, uostalom, prepoznato i izvan granica naše male državice (“Oliver Al’ Olympia“). 
Njegov jučerašnji koncert bio je vrijedan svake lipe koje nisam platio. No za neki njegov budući koncert dat’ ću i pol’ plaće (koju nemam) ako treba. Otprilike započevši u najavljeno vrijeme, Oli je nakon formalnih lamentacija organizatora, u crnom odjelu, zasjeo za svoj crni klavir te u istoj sekundi pokupio simpatije mnoštva duhovitom najavom da večeras neće puno pričati, ali da će pjesama biti milijun i da će biti ‘lipo’. I bi tako.
Vidljivo raspoložen započeo je koncert pjesmom “Dobar dan” te u pratnji orkestra riječkog HNK ‘pozdravio ljude‘ kako glasi jedan od stihova te pjesme. Odlično raspoloženi Alen Bjelinski nadahnuto je ravnao gudačima, puhačima, udaraljkašima i sam se gotovo pretvorivši u palicu kojom je suvereno mahao. A mahao je i rukama i nogama i glavom i očima i ušima i obrvama.
Bez previše priče kao što je i bio najavio stari je galeb već trećom kompozicijom “Trag u beskraju” razgalio ženska srdašca, a bogami i neka muška (priznajem!). Odličnom interpretacijom uspijevao je dirnuti čak i plastične stolice od kojih je jedna, valjda pod težinom silnih emocija, popustila doslovno se raspavši pred mojim očima. I dok su tako u publici ljudi padali ko kruške, Oliver je ustajao te uzevši akustičnu gitaru, prišao mikrofonu i zaprijetio da ćemo sad vidjeti šta je prava svirka.
Uz veliku podršku publike zaredao je niz starih (ali pazi, kako je rekao, opet lipih) pjesama poput “Oprosti mi pape“, “Skalinada“. Zatim je jednoj osobi u publici posvetio “A kad mi dođeš ti” ne htjevši otkriti o kome se radi. Pokušavao sam u maniri amaterskog Poirota otkriti o kome se radi ali me zbunila činjenica da su najednom sve žene semaforski pocrvenile (eh Olivere majstore).
Nastavio je s “Tko sam ja da ti sudim“, “Moj lipi anđele“, “Galeb i ja“. Sada je već metereološka situacija bila poprilično vruća s mjestimičnim prolomima pljeska i zarosanim obrazima raspjevane publike. Ovo su sada već bili prijelomni trenutci za potpuni uspjeh koncerta jer su se tribine odavno njihale, a sramežljivost na parteru Oliver je razbio zamolivši sve da ‘polude’ i podigavši dvoranu na noge sa “Starim morskim vukom” i naravno “Cesaricom“.
Okončavši formalni dio nastupa s “Vjeruj u ljubav” zapečatio je ovu Valentinovsku večer gromoglasnim odobravanjem publike, nakon čega je, u sada već potpuno opuštenoj i raskalašenoj atmosferi, odsvirao još 4 bisa.
Da se publiku pitalo koncert bi potrajao i više od tih furioznih 2 i pol sata. Za one koji se drže poslovice da slika vrijedi tisuću riječi, pogledajte našu foto galeriju. I da, vjerujte u ljubav.
foto: t.c.
