Nakon ljetne stanke KSET je ponovo krenuo sa svojim programom, a novu koncertnu sezonu stranih gostovanja otvorili su The Walkabouts. Matični bend Chrisa Eckmana, kojeg zbog suradnje s Bambijima već pomalo i svojatamo kao ‘našeg’, puno je poznatiji u Europi negoli u svojoj domovini, a u Zagrebu imaju kultni status, što i ne čudi s obzirom na činjenicu koliko su već puta nastupali ovdje, bilo kao bend, bilo Chris i Carla u solo izdanjima.
A nakon Jabuke, Tvornice i Aquariusa konačno je ispunjena i dugogodišnja Chrisova želja da zasviraju u KSET-u, što u prijevodu znači da je klub bio rasprodan i da se za ulaznice trebalo pobrinuti podosta ranije ako niste htjeli izvisiti, što se mnogima i dogodilo pa su na ulazu bezuspješno pokušavali namoliti redare da ih ipak nekako puste unutra.
Nakon početnog zagrijavanja uz Transmissionary Six, bend bubnjarice The Walkaboutsa – Terry Moeller i Paula Austina, bivšeg gitariste Willard Grant Conspiracy, koji nastupaju kao support bend na čitavoj turneji, na stage se popela petorka iz Seattlea u postavi Terry Moeller na bubnjevima (koji su btw. bili skroz naprijed pa smo Terry mogli i vidjeti, što je bilo super), Michael Wells na basu, Glenn Slater na klavijaturama te pjevačko/gitaristički dvojac Chris i Carla.
Kao što je i bilo za očekivati, počeli su sa novim stvarima s albuma “Acetylene”, od čega je redoslijed prve tri bio identičan onom na albumu – “Fuck Your Fear“, “Coming Up For Air” i “Devil In The Details“. Zadnjih dana intenzivno preslušavam taj album i moram priznati da mi nije baš legao kao ostali The Walkabouts albumi, ali već nakon te prve tri stvari shvatila sam po ne znam koji put koja je razlika slušati neki bend doma na CD-u i slušati izvedbu istih tih stvari uživo.
Zaista zvuče puno bolje, glasnije i zanimljivije nego na albumu, a uvijek me iznova oduševljava i način na koji Chris i Carla funkcioniraju na stageu i kako se lijepo nadopunjuju i izmjenjuju prepuštajući, ovisno o pjesmi, glavnu rolu onom drugom. Chris je na početku bio nešto mirniji, ali je eksplodirao u drugom dijelu koncerta, dok nas je Carla, meni jedna od najsimpatičnijih glazbenica uopće, od početka zavodila svojim božanskim glasom.
Blok novih pjesama ‘razbijen’ je sa “Train To Mercy” u malo prerađenom izdanju, a prije te pjesme Chris je zamolio publiku da ukoliko žele pričati, mogu slobodno otići u Spunk jer da bi oni rado svirali i neke tiše stvari, uz opasku da ovo nije mjesto za one koji su došli ‘samo zato što se priča da su The Walkaboutsi cool bend’, za što je pobrao veliki pljesak. Možda je ovo nekima zazvučalo pomalo pretenciozno, ali moram nažalost primijetiti ono o čemu sam već nekoliko puta pisala, a to je da se opet događa da na koncerte dolaze ljudi koji očito smatraju da je ‘in’ biti viđen u KSET-u pa cijelo veče provedu pričajući na šanku i ometaju one koji bi htjeli uživati u glazbi. A nema gore stvari nego kada to primijeti i bend.
Nakon “Acetylene“, još jedne nove stvari koju sam neočekivano zavoljela zahvaljujući odličnoj live izvedbi, došlo je vrijeme i za onu jednu pjesmu koju znaju ama baš svi i koja nekako slovi za najpoznatiju stvar The Walkaboutsa. Chris nas je pokušao zbuniti najavom da je to jedna od ‘najmanje cool stvari koje su The Walkaboutsi napisali’, čime je zbunio i svoju ritam sekciju pa je sve skupa ispao dobar štos koji nas je sve nasmijao.
A pjesma je, naravno, “The Light Will Stay On” sa meni inače najdražeg albuma “Devil’s Road” i jedna od najljepših pjesama The Walkaboutsa uopće. Nakon zasluženih ovacija uslijedila je i “Blue Head Flame“, no po meni je vrhunac koncerta bila “Stir The Ashes” sa sada već prastarog albuma “Scavenger” koja me totalno digla nakon jednog sporijeg dijela koncerta.
Na prvom bisu ‘počastili’ su nas sa “Snake Mountain Blues“, u originalu stvar Townes Van Zandta, a na drugom bisu izveli su još dvije nove stvari, da bi im se na kraju pridružio i Paul Austin na gitari, te su koncert završili furioznom obradom The Buzzcocksa “Something’s Gone Wrong Again“.
Ne znam da li je netko mjerio decibele, ali bilo je ludo, posebno one gitarske solaže na kraju i odličan izbor za završiti koncert. Iako sam onako intimno navijala još za “All For This”, ona se večeras očito nije uklapala u rockersko izdanje The Walkaboutsa koji su nam još jednom pokazali kako stvarno ima puno razloga zašto voljeti ovaj bend.
