Chris Eckman: “‘Novi’ The Walkaboutsi nastali su u Sahari”

Sastav The Walkabouts sredinom siječnja u zagrebačkoj Tvornici promovira novi album “Travels In The Dustland“.

Tom prigodom popričao sam s njihovim liderom Chrisom Eckmanom
koji u novom intervjuu za Muzika.hr govori o nadolazećem koncertu,
novom albumu, grungeu, Ljubljani, The Bambi Molestersima, Vladi Kreslinu
i drugim zanimljivostima. Chrisa sam dobio u Seattleu.

Bok Chris, kakvo je vrijeme u Seattleu? Pada li kiša?
O da, pada, danas je klasičan sivi dan u Seattleu. S The Walkaboutsima ćeš nastupiti u Tvornici 17. siječnja. Što publika može očekivati?
Prošlo je šest godina od kad smo prošli put svirali u Zagrebu. Svirat ćemo mnogo pjesama iz prošlosti te će koncert biti putovanje kroz katalog naših starih pjesama. Ali ćemo također svirati i pjesme s novog albuma. Svirka u Seattleu prošla je vrlo dobro i bend je spreman za uzlijetanje. Izašao je novi album “Travels in the Dustland”. Gdje je sniman? Kako je nastajao?
Snimili smo ga većinom u Seattleu u ranu zimu 2010. Overdubbing i završne finese napravljene su u Europi, miksanje u mom ljubljanskom studiju. Cijeli proces trajao je nekih šest mjeseci. Napravili smo dugu pauzu između snimanja albuma jer smo htjeli napraviti nešto što će zvučati kao ploča The Walkaboutsa. Ja sam usput bio u nekim drugim projektima te nisam htio pisati samo pjesme, već pjesme The Walkaboutsa. Nekoliko godina nam je trebalo da dokučimo kakav zvuk želimo postići, a glavnu ideju za album dobio sam na putovanju kroz Saharu 2009. Tamo si producirao neke albume?
Da, tamo sam radio s grupom Tamikrest iz Malija, na zapadnom rubu Sahare. Počeo sam razmišljati o pustinji koja je vrlo zanimljiv prostor i vrlo je dramatično to što se događa s ljudima kad ih stavite u pustinju. Volim pjesme koje se tiču drugih ljudi a ne samo mene, te pokušavam pisati pjesme iz njihove perspektive. Pokušao sam zamisliti te izraziti što njima pustinja znači. Album je na kraju postao nešto poput filmskog albuma ceste. Nešto poput knjiga Jacka Kerouaca ili filma “Goli u sedlu”?
Da, nešto kao kombinacija to dvoje (smijeh).

Izjavio si da ste morali unajmiti oružje da biste se mogli kretati po pustinji?
Na tom putovanju to je nažalost bilo istina. Granično područje Alžira i Malija trenutačno je jako opasno. Ljudi većinom ne idu tamo a mi smo bili neki od posljednjih turista. To je zaista ničija zemlja. Postoje frakcije pobunjenika, krijumčari droge… mnogo opasnih ljudi. To je šteta za ljude te regije zato što su to zaista prekrasni ljudi koji žele samo mir i podizanje svojih obitelji. Ali da, za neka područja smo morali imati oružanu pratnju jer su smatrana preopasnim.

A propos pustinje, vidio sam te na koncertu Tinariwena u rujnu u Zagrebu. Kako ti se sviđa njihov ‘pustinjski blues’ i kako ti se svidio koncert?
Volim njihovu glazbu i ona me ne neki način i potakla na odlazak u Mali. Oni su bili ta veza koja me je potakla na put u Afriku. Na maloprije opisanom putovanju u Mali bili smo u kući Ibrahima (Ag Alhabib, op.a.) iz Tinariwena. Ibrahim je bio taj koji nam je pomogao da nabavimo tu oružanu pratnju s kojom smo prošli preko pustinje. Bilo mi je drago pozdraviti ga u backstageu nakon zagrebačkog koncerta jer ga nisam vidio poslije pustinje.

“Dustland” (‘zemlja prašine’) iz naslova novog albuma metafora je za…
Mislim da je to prilično široka metafora, ali trenutačno se odnosi na svijet u kojem živimo. Znamo da su pustinje prostori koji imaju velike probleme s opskrbom vodom, strujom… ali mislim da sva mjesta na svijetu trenutačno gravitiraju prema tome, čak i industrijska društva. “Dustland” je metafora za to kamo naše društvo općenito ide.

U Sahari si producirao Tamikrest, u ljeto 2004. producirao si u Norveškoj… Ovdje nisi dovoljno poznat kao producent. Kako pristupaš glazbi koju produciraš?
Meni nije ni bila namjera da budem poznat kao producent. Radim sa sastavima koji su meni zanimljivi. Kao producenta ne zanima me snimanje ploča za ljude, već snimanje s ljudima. Mnogo produciram, barem tri-četiri albuma godišnje. Ali ja uistinu nisam osoba koja uzme nečiju gitaru i pokazuje mu kako treba svirati, to nije svijet iz kojeg dolazim. Ja sam čovjek koji dolazi iz benda, ja razumijem tu psihologiju.

Također nisi poznat kao svirač orgulja…
(smijeh) To je zato što nisam svirač orgulja!

Pitam te zato što si na albumu “Wonderful Feeling of Emptiness” My Buddy Moosea svirao orgulje na pet pjesama.
Postoji smiješna priča iza toga. Luku (Benčića, op.a.) sam sreo nekoliko puta i upitao me želim li svirati gitaru na njihovoj novoj ploči. Nakon što sam poslušao album zaključio sam da su gitare odlične i da tu nema mjesta za mene. Tako da sam predložio da sviram orgulje na jednoj-dvije pjesme, a ispalo je pet. Neko vrijeme nakon toga radio sam na novoj ploči The Bambi Molestersa i Dalibor (Pavičić, op.a.) mi je – recenzirajući “Wonderful Feeling of Emptiness” – kazao da Luka odlično svira orgulje! Ja sam se samo nasmijao. Producirat ću njihov novi album i počinjemo snimati u ožujku.

Posljednji put si u Zagrebu nastupio na koncertu The Bambi Molestersa koji je snimljen te je nedavno imao kino premijeru u Hrvatskoj. Jesi li pogledao snimku?
Vidio sam grubu verziju, ne finalnu. Ja sam s Daliborom miksao zvuk, tako da nisam samo svirao na koncertu. Ono što sam vidio jako je dobro, ali ne mogu dati pravi komentar zato što nisam vidio finalnu verziju. Bend je svirao odlično te večeri. Mogli smo iskoristiti gotovo sve što su odsvirali te večeri, bilo je mnogo snage!

Kada ste se upoznali s The Bambi Molestersima?
Mislim onda kad su radili ploču “Sonic Bullets”. Tada sam posjećivao svoju tadašnju djevojku, današnju ženu, u Sloveniji i netko nas je iz Dancing Beara spojio. Svratio sam s akustičnom gitarom do studija u kojem su snimali, jer su željeli da odsviram akustičnu gitaru na jednoj pjesmi. Ali nakon što smo popili nekoliko piva Dinko mi je dao papir s riječima pjesama i predložio mi da ih otpjevam. Oni sviraju instrumentale, tako da ja nisam imao melodiju za taj tekst te sam je u nekoj stražnjoj sobi sam slagao…

The Bambi Molesters sviraju instrumentale te su poznati i daleko van granica Hrvatske. Što misliš koliko je hrvatski jezik u pjesmama otežavajući faktor prilikom probijanja vani?
Bilo bi naivno misliti da to nije veći izazov jer je svijet postao vrlo anglocentričan. Ali ja sam radio s Tinariwenom i Tamikristom koje ponekad ni ljudi iz obližnjeg grada u Africi ne razumiju… Mislim da jezik nije uvijek prepreka. Cilj je stvoriti neodoljivu, jedinstvenu i uzbudljivu glazbu, glazbu koja ne imitira glazbu drugih područja. Ako se toga držiš, postoji veća šansa da će tvoja glazba bolje putovati.

Misliš li da se glazbenik kojem je hrvatski materinji jezik može uspješno izraziti pišući pjesme na engleskom?
Mislim da on neće na engleskom pisati liriku dubine Boba Dylana. Ali, također, 99,99% glazbenika s engleskog govornog područja ne piše liriku te dubine. Mislim da se umjetnik mora izraziti na jeziku koji mu leži. Nikad ne bih kategorički tvrdio da se Hrvat ne može dobro izraziti na engleskom, to ovisi o njemu.

Postoji teorija da glazba mora reflektirati sredinu u kojoj glazbenik živi. Slažeš li se s njom? Koliko je Seattle utjecao na tebe i koliko si se promijenio preseljenjem u Ljubljanu?
Mislim da je ta teorija ispravna. Ali kad sam se ja preselio u Sloveniju imao sam 42 godine. Tada ne postaneš tek tako netko drugi. Glazbena tradicija iz koje dolazim i povezanost sa zapadnom stranom SAD-a ne ishlapi tek tako, i nikad neće. To je tkivo od kojeg sam napravljen. Unio bih maleni amandman u tu teoriju koji bi glasio da mjesto odakle dolaziš uvijek putuje s tobom.

U intervjuu 2004. za Ljubljanu si izjavio da je “mirno mjesto koje ti dopušta da vodiš miran život”. Jesu li se stvari promijenile?
Još uvijek je prilično mirno. Čak mi se ponekad čini malo premirno. Ponekad mi zna nedostajati buka većih gradova. Ali, za život i posao to je odličan grad. Moj studio je sedam minuta hoda od kuće, nema previše smetnji što mi je jako važno za moj rad.

Trenutačno si u Seattleu, rodnom mjestu grungea. Je li istina da ti se od cjelokupne grunge scene dopadao samo Mudhoney?
Jesam li ja to rekao (smijeh)? To je bend s kojim sam se oduvijek identificirao, prvenstveno zato što su mi se sviđali kao ljudi. Sviđa mi se njihov smisao za humor. Ozbiljno su pristupali glazbi a sebe nikad nisu doživljavali previše ozbiljno. Oni su po meni definirali estetiku grungea. Svi drugi bendovi bili su hibridi različitih stvari, ali oni su definirali što je grunge bio.

Kad sam prvi put gledao Nirvanu, rekao sam Carli (Torgerson, op.a.) da su jako loša imitacija Mudhoneya. Cobain je čak pokušao nalikovati Marku Armu. Ne želim ja omalovažavati Nirvanu, pisali su oni odlične pjesme, ja ovdje pričam o njihovim počecima. Do “Neverminda” i “In Utero” oni su postali sasvim drugačiji bend.

Kako je došlo do suradnje s Vladom Kreslinom?
U Sloveniju sam 1999. došao producirati jedan norveški bend. The Walkabouts su prikupljali pjesme za album “Train Leaves at Eight”, kolekciju pjesama europskih glazbenika, i ja sam tražio zanimljive pjesme. Scott McCaughey iz R.E.M.-a predložio mi je Vladu. Vlado je svirao kao predgrupa R.E.M.-u 1999. u Izoli i zaključili su da tip ima odlične pjesme. Kad sam došao u Sloveniju nisam znao je li on tamo popularan ili ne. Pitao sam zna li itko za njega i svi su se nasmijali, jer je on bio najveći glazbenik u zemlji. Volim njegovu glazbu ali mi smo u osnovi prijatelji. On je jedan od prvih prijatelja koje sam stekao u Sloveniji.

Spomenuo si R.E.M. koji se razišao. Znaš li zbog čega je došlo do razlaza?
Baš i ne mogu odgovoriti na to pitanje jer nisam u kontaktu s njima. Scotta sam vidio prošlog ljeta u Šibeniku, i nije spominjao mogućnost razlaza. Ali kako sam i sam u bendu, mislim da mogu pretpostaviti. Vjerojatno nisu znali što sljedeće napraviti, a kad to ne znaš tad je vjerojatno vrijeme za kraj. Mislim da mora postojati artistički intenzitet, moraš imati ideje za budućnost. Tada ili napraviš veliku pauzu ili prestaneš s radom.

Ista stvar dogodila se s The Walkaboutsima 2005., te je postojala mogućnost prekida. Isto vrijedi i za Molesterse koji su imali veliku pauzu između “Sonic Bulletsa” i “As The Dark Wave Swells”… Dakle, ako ne postoji jasna ideja što se treba napraviti, onda je kraj. R.E.M. nemaju razloga nikom se dokazivati: njihova ostavština je bogata i oni su bogati (smijeh)… Mislim da su imali poteškoća s nalaženjem razloga za nastavak.