Album koji zvuči puno bolje uživo

Iako je od zadnjeg albuma “Ended Up A Stranger” prošlo već četiri godine, The Walkabouts nisu mirovali. Chris i Carla objavili su svoje prve solo albume, bubnjarka Terri Moeller bila je aktivna sa Transmissionary Six, a Chris je u međuvremenu postao ljubljanski zet, doselio se u naše susjedstvo i s našim Bambijima oformio The Strange.

Predvodnici njemačke Glitterhouse etikete postoje već više od 20 godina i vrlo uspješno spajaju americanu, rock’n’roll, folk i country. Za mene su The Walkabouts oduvijek bili pojam lijepih, nježnih, melankoličnih i tugaljivih pjesama, a iako su na samom početku svog postojanja ponekad bili nazivani i punk bendom i snimali puno žešće albume nego što rade danas, ta faza završena je s odličnim “New West Motel” iz 1993. Tim više nitko od njih nije očekivao ovako politički nabrijan i energičan album.

“Acetylene” je nastajao u vrijeme prošlogodišnjih predsjedničkih izbora u Americi i raspoloženje u bendu variralo je ‘između bijesa, apokaliptičnih primisli i frustracija’. Pa su ih onda odlučili izbaciti tako što su svu svoju energiju usmjerili na nastajanje jednog čvrstog rock albuma kojim apsolutno dominiraju gitare. Snimljen je skoro pa live, u samo nekoliko dana, pa je i krajnji rezultat prilično gruba i neušminkana ploča.

Agresija je uočljiva već iz naslova uvodne “Fuck Your Fear“, a nastavlja se sa “Devil In The Details” koja nedvojbeno aludira na rat koji je Amerika vodila u Iraku (“survival is all parody/please call us home/we need to come home quickly“) te pjesmom “Kalashnikov” koja je, igrom slučaja, bila snimljena upravo na dan kada je Amerika, deset godina nakon njenog donošenja, povukla zabranu prodaje oružja za uništenje. “Coming Up For Air” i naslovna “Acetylene” zatvaraju krug, no moj dojam je da sve ove pjesme ipak puno bolje zvuče uživo nego na snimci.

Na albumu je surađivao i Al DeLoner (ex-Midnight Choir), a limitirano prvo izdanje pojavljuje se u luksuznom ecolbook pakiranju.